'Humor je totalna anarhija. Ljudi uopće ne znaju što se događa kad se smijete.'

Prilikom gostovanja na Festivalu svjetske književnosti razgovarali smo s Katharinom Volckmer, autoricom romana Zakazano (prevela Iva Karabaić). Roman je najavljen kao knjiga koja je sposobna da "sve konvencije prodrma i okrene naglavce", puna subverzivnog smijeha i lude seksualne energije. Naime, najdelikatnijem trenutku i položaju, dok leži u ordinaciji doktora Seligmana, mlada će Njemica s njime podijeliti priču svojeg života: monolog o krivnji i žudnji, tijelu i sramu, ljubavi i svemu onome što se krije iza riječi sloboda. O ovim temama, ali i brojnim drugim s njom je razgovarala Anja Tomljenović.

Počela bih s jednim općenitim pitanjem za uvod – zašto baš ova priča? Kako ste odabrali glas pripovjedačice i što je donijela njezina perspektiva?

Puno sam stvari naučila od nje. Kada je sve počelo s glasom u mojoj glavi, što zvuči ludo, mislim da sam bila u Berlinu. Potom sam napisala jednu kratku priču, ali nisam je mogla objaviti, bila je previše provokativna. Međutim, svidio mi se taj glas pripovjedačice, bilo je nešto u njemu, pa sam je jednostavno odlučila pratiti i slušati. Dakle, glas je otpočetka bio tu, i bilo mi je bitno da se on nekome obraća, kao što u romanu ona govori doktoru Seligmanu. Svidjela mi se ta dinamika moći jer doktor šuti, a znate i sami, kada netko šuti, vrlo je neugodno. Što se onda događa, a svi smo to barem jednom napravili, jednostavno se pustiš da govoriš i uvedeš se u nemoguću situaciju s kojom se moraš nositi. Ona govori u nekoj vrsti ispovjednog tona. Inače pišem vrlo intuitivno, tako da ne znam što će se dogoditi na sljedećoj stranici ili u sljedećoj rečenici. Sve se nekako postupno otkrivalo. S užitkom sam pisala roman, bilo je jako zabavno. Općenito me zanimaju identiteti koji dolaze s tijelom. Fascinira me fizička stvarnost koju nazivamo našim tijelima.

U središtu romana je Njemica koja pokušava pronaći izlaz iz svog identiteta, prvenstveno rodnog i nacionalnog, a u roman su vješto utkane i teme nacizma, tehnologije, seksualnosti, politike pamćenja, Katoličke Crkve, ukratko, različite vrste srama i društvene opresije. Ono što se često izdvaja u kritikama i intervjuima su šokantna priznanja pripovjedačice, između ostalog, seksualne fantazije o Hitleru. Koliki je bio izazov spojiti sve te slojeve?

Uvijek kažem da je to pomalo poput stroja za izbacivanje teniskih loptica, on puca sa svim tim temama u ljude. No za mene su sve one povezane jer u središtu imaju pitanje što možemo promijeniti na sebi, odnosno, postoje svi ti faktori koji utječu na nas i čine nas takvima kakvi jesmo. Pripovjedačica se pritom pokušava osloboditi svih njih, doslovce, svoje majke, svog tijela i nacionalnosti, ali ostaje pitanje koliko joj to polazi za rukom. Na mnogo načina roman je i pokušaj oslobađanja, radost oslobođenja, postavlja pitanje što se događa ako se odmaknete i kažete: „Je li to stvarno toliko važno? Je li to stvarno ono što me čini onim što jesam?“.

Što se tiče šokantnih elemenata, osobno ih ne smatram toliko šokantnim, ipak je to moj mozak u kojemu boravim. Seksi Hitler mi, dok sam ga pisala, nije bio strašno važan, ali onda je on postao stvar koju svi primjećuju. Za mene postoji seksualni i religiozni element vezan uz figuru diktatora i to je stvar koja mi je sasvim normalna, ali pretpostavljam da za mnoge ljude nije. Ili o tome ne žele razgovarati. Također, kad moja pripovjedačica govori o njemu, ljudima je neugodno, ali ja mislim da je ljudima neugodno jer se osjećaju viđenima. Uvijek pretpostavljate da je sve tako otvoreno. Kada Nijemci govore o tome, često koriste riječ 'odvratno' jer imaju prilično jake osjećaje prema tim temama. No očito se ljudi još uvijek tako osjećaju. Uvijek je tako zanimljivo kako ljudi čitaju vašu knjigu, vidjeti njihove reakcije. Ponekad iščitaju stvari za koje nisam mislila da sam stavila u knjigu.

Na tom tragu mi je bilo jako zanimljivo skrolati Vaš Instagram i primijetiti kako se tumače teme i provokativnost teksta na naslovnicama knjige na različitim jezicima, od njemačkog izdanja na kojemu je gotovo melankolični apstraktni portret u ekspresionističkoj maniri do Frakturinog izdanja na hrvatskom na kojemu žena s hitlerovskim brčićima zavodi čitatelja (i banana je na poleđini!). Za mene je ovo bio roman i o tragičnoj ljubavnoj priči, pun boli, pokušaja bijega, nerazumijevanja i nemogućnosti ostvarenja. Što mislite, što se događa ako nekome samo dopustimo, kao pripovjedačici, da govori? Može li to biti način za nadvladavanje traume, empatiju, pa i ljubav?

Mislim da da. Mislim da je to nešto čega se, na neki čudan način, i dalje bojimo, pustiti ljude da govore i pustiti ih da govore otvoreno. Za to trenutno nema puno prostora. Moje iskustvo s ovom knjigom bilo je prilično zanimljivo, kad god sam razgovarala sa Židovima koji su pročitali knjigu. Često su rekli da im je knjiga zanimljiva jer nudi više od uobičajene njemačke perspektive „da, stvarno nam je žao što se to dogodilo“. Ali rijetko se ide dalje od toga. Ne ide se na mjesta koja bole. Ovaj roman ide upravo na to mjesto. I osjećala sam se kao da je, u nekoj maloj mjeri, pridonio razgovorima s ljudima. Mislim da je to jako važno i da je, voditi razgovore koji su teški, dio iscjeljenja. Ali nije lako. No bolje je nego šutjeti. Kad ušutkate stvari, one se samo zagnoje, ne nestanu tek tako. One ostaju na istom mjestu.

Ali u isto vrijeme, dok govorite, nitko vam drugi ne može postaviti pitanje. To je također oblik zaštite, može biti sasvim siguran prostor, štit. Na početku, kada pripovjedačica govori sve te grozne stvari, ona radi upravo to. U jednom trenutku postaje ranjiva, ali također pronalazi puno snage. Ona počinje u položaju koji je fizički ranjiv, većina žena se rađa u ovom položaju, ali ona na kraju postaje vrlo jaka. Prava je snaga ako si možete dopustiti da budete ranjivi.

Nakon šokantnog i izuzetno duhovitog otvaranja romana, pripovjedačica kroz humor stvara prostor za otvaranje i svojevrsnu ispovijed vlastitog života. Recite nam nešto više o humoru u romanu kao književnoj, pa i umjetničkoj strategiji. 

Kada ljudi čitaju knjigu, često kažu „nisam znao smijem li se smijati“. Humor je totalna anarhija. Ljudi uopće ne znaju što se događa kad se smijete. To je čudna stvar. Većina životinja se ne smije, to je ljudska stvar. Postoji mnogo objašnjenja, ali zapravo ne znamo što se događa. Smatram da je humor vrlo moćan. Osobno, smatram da je izuzetno dirljiv ili čak uznemirujući, pogotovo s temom kao što je holokaust. Rasplakati nekoga je vrlo jednostavna stvar. Ali nasmijati ljude, puno je zanimljivije, a iz toga proizlaze još zanimljivije reakcije. Na početku knjige je vic o LEGO koncentracijskom logoru. Gotovo mogu osjetiti kako publika osjeća kretnju unutar sebe, povlači se na trenutak, i onda pomislim „da, ovo je dobro“. Nešto osjećate, na nešto reagirate. Teško je nasmijati ljude. Tipa film Smrt Staljina. Nije čak ni jako dobar film, ali ima dosta humora u njemu. Kad sam izašla iz kina, osjećala sam se tako uznemireno. Humor dolazi do ljudi na različite načine.

Zanimljivo je da ste knjigu pisali na engleskom jeziku, a ne na materinjem njemačkom. Što donosi takav izbor, koje su mu prednosti i mane?

Puno je prednosti jer to je kreativno ograničenje, naravno. Ali to mi se sviđa. U isto vrijeme, izuzetno je oslobađajuće jer nemate toliko poštovanja prema drugom jeziku. Ako ste odgojeni u određenom jeziku i kulturi, tada ste naučeni da ih morate poštivati. Ali ako je to nešto što sami učite, to je drugačije, to je nešto što ste izgradili za sebe. Za mene je to kao pronaći savršenu boju. Recimo, u Njemačkoj postoji određena hijerarhija jezika. Naprimjer, u Njemačkoj vole ako dolazite iz Gruzije ili Rumunjske, a onda se odreknete svog jezika i pišete na njemačkom. To je zanimljivo, zar ne? Ako se odreknete njemačkog da biste pisali na engleskom, to se uvijek smatra vulgarnim. To nekako nije u redu. Smiješno je, jer sam u početku napisala nekoliko stvari na njemačkom i to nije išlo, bilo je užasno. Uvijek potičem ljude da pišu na drugom jeziku. Ako pišete na materinjem jeziku, uvijek vam je teško. To je jezik u kojem ćete se sjetiti milijun načina na koje je ovaj ili onaj pisac upotrijebio pridjev. Čitam engleske pisce, ali je drugačije, postoji distanca. I uvijek ćete biti stroži prema sebi na vlastitom jeziku.

S obzirom na to kako je oblikovan lik doktora Seligmana, tijekom čitanja sam pomislila kako bi bilo vrlo efektno postaviti roman u kazalište. Potom sam, prilikom istraživanja, otkrila da je predstava prošle godine postavljena u Volksteatru u Beču, ali i još nekim europskim kazalištima. Jeste li možda imali priliku pogledati koju adaptaciju, kakve su reakcije publike? 

Da, predstava je postavljena u Beču i Milanu. Gledala sam je u Volkstheatru u siječnju, ali nisam bila uključena u njezino stvaranje. U Italiji sam s redateljem radila na scenskoj adaptaciji. Bila sam na njezinoj premijeri na Festivalu dei Due Mondi u Spoletu, a u Milanu će zaigrati za koji tjedan. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Doktor Seligman je bio na pozornici za talijansku adaptaciju. Žao mi je glumca jer se ne miče sat vremena, ali upravo zbog toga je moćan i tako važan. Otpočetka mora biti tu, iako ništa ne radi. Dok sam pisala roman, uvijek sam ga zamišljala kao scenu na pozornici. Vidjeti ga na pozornici bilo je stvarno prekrasno i emotivno. Na neki način osjećala sam da nema veze sa mnom, iako itekako ima. Također, stvarno je posebno pustiti drugog umjetnika da radi na vašem djelu. Vrlo sam zahvalna.

Jako mi se svidjelo što u jednom trenutku pripovjedačica kaže kako smo svi mi na neki način priče drugih ljudi. Koje su priče dio Vas? Koji su pisci/spisateljice utjecali na Vas i možemo li neke od njih iščitati i u ovom tekstu?

Priča moje obitelji, također i priče koje oni pričaju. Većina toga nije istina, ali uvijek ste na neki način u njih uvučeni, htjeli vi to ili ne. Odgajan si s tim pričama, kao što si odgajan uz priče koje tvoja domovina pripovijeda o sebi. Kao umjetnik, ti ​​si kao filter, život prolazi kroz taj filter i onda na kraju nešto ispliva. Sve volim osluškivati, sve je putovanje. U smislu drugih pisaca... Ingeborg Bachmann, naprimjer. Uvijek sam više voljela austrijske pisce nego njemačke. Također, netko poput Thomasa Bernharda. Ljudi mi uvijek spominju Philipa Rotha, ali ne bih rekla da je to izravan utjecaj. Od novijih pisaca, možda netko poput Han Kang ili Fernande Melchor. Proučavala sam mnogo pisaca iz prve polovice 20. stoljeća, to su pisci kojima se divim. Netko poput Freuda također je uvijek prisutan. 

Na kraju pripovjedačica postaje izuzetno ranjiva, ali upravo u tome vidim njezinu hrabrost. Koliko je za Vas važno biti hrabra u književnosti? Da budem malo preciznija, kakva književnost treba biti i što treba činiti danas?

Ima jedna rečenica, mislim da ju je rekao Sokrat ili neki drugi grčki filozof, a kaže kako umjetnost ne bi trebala laskati duši. Znate, ljudi sjede uz čaj, čitaju knjige i stavljaju slike na Instagram. Umjetnost bi trebala biti nelagodna, ne bi trebala biti izvor utjehe. Napravite si kupku ako priželjkujete udobnost. Umjetnost bi uvijek trebala nastojati odražavati svijet u kojem živimo, ali također bi trebala potaknuti ljude na razmišljanje. Događa se jedna čudna stvar, s jedne strane postoje sve te knjige i stvari koje bi trebale biti provokativne, ali mislim da zapravo nisu toliko. Često su stvari otprije 40 ili 50 godina provokativnije nego danas. Umjetnost se ne treba bojati, ali umjetnici se ponekad boje. Trebamo ići tamo gdje nas boli. Ako boli, onda se u ljudima nešto pomiče.

Ako niste Nijemac, možda ne razumijete koliko je hrabra pripovjedačica u romanu. Kad Nijemci sretnu Židova, uvijek imaju taj „OMG“ trenutak. Baš kao neki dan, imala sam jako rani vlak za zračnu luku i promijenili su peron, ukratko, propustila sam vlak i bila sam izgubljena. Bio je tu jedan stariji gospodin i ja sam ga upitala: „Jeste li i vi izgubili svoj vlak?“, a on je rekao: „Da, da. Naći ćemo neko rješenje“. U jednom sam trenutku shvatila da je Židov i moja prva reakcija bila je „Oh ne, nadam se da ne primjećuje da sam Njemica. Jadan, sada je ovdje zaglavio s Njemicom”. Takve osjećaje nikada nećemo prevladati, ako ne počnemo voditi zaista otvorene razgovore. To je nešto što možemo primijeniti u mnogim situacijama, u mnogim zemljama. Svaka zemlja ima svoju povijest i svoju tugu. Baš zbog toga moramo pokušati biti hrabri.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.