'Dok mi pripitomljavamo u sebi ideju o izolaciji, neke se kolone ljudi premještaju'

Staša Aras dobitnica je nagrade Treći trg za rukopis romana "Horor vacui" pa na temelju toga, a nisu nevažne ni dvije zbirke poezije "Nedolično i vrijedno spomena" i "Premještanja" objavljene u posljednje tri godine, postaje sudionica festivala Prvi prozak na vrh jezika. Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar.

Uoči korone i karantene objavili ste zbirku poezije Premještanja, u kojoj se bavite putovanjima, preseljenjima i migracijama. Imaju li Premještanja drukčije značenje danas, nego prije epidemije koja nas je zatvorila i suzila nam radijus kretanja?

Premještanja imaju drugačije značenje danas, pogotovo premještanja koja su nam odjednom ograničena i smanjena. Putovanja postaju komplicirana nakon što su izvjesno vrijeme bila vrlo jednostavna i pristupačna. Tako brza promjena i spoznaja da se stvari mogu radikalno promijeniti u jedan dan i da tome zapravo sada svjedočimo, svakako mijenja pogled na stvari u svakom smislu. Koliko se nekada govorilo o preseljenjima u gradove zbog intenziteta života, toliko se sad govori o preseljenju na osamu. Poglavito na osamu s vrtom.

Spoznaja da ne možemo učiniti nešto što smo do jučer bez razmišljanja činili svakako nas mijenja, relativizira naše planove i koncepte. Čini situaciju kriznom u doslovnom smislu. Čak da smo i od onih ljudi koji su ukotvljeni u svojim krajevima, gradovima, kućama, poslovima, pogođeni smo ovim mjerama ograničavanja kretanja i nemogućnošću planiranja budućnosti. Odjednom su mnoge stvari postale neizvjesne.
No, dok mi pripitomljavamo u sebi ideju o izolaciji, neke se kolone ljudi premještaju i dalje. Neke se ljude tjera, nekima se ne dozvoljava kretanje, to su procesi kojima svjedočimo. Time se manipulira i to je zastrašujuće.

Premještanje i Meke granice vaša su književna i životna tema – rođeni ste u Trogiru, živjeli u Zadru, danas živite u Zadru i Dubrovniku i radite u Dubrovniku. Jeste li nakon svojih životnih premještanja našli što ste tražili?

Naravno da da i naravno da ne. Smisao puta je da se on uvijek nastavlja i da naša ideja o životu ne ide iz točke A u točku B i tu se zaustavlja. Put se produžava i postoje još neke točke C i D itd. Jednom sam tako naglas razmišljala o mjestu s kojega se neću imati potrebu maknuti, pobjeći s njega, na kojemu ću se smiriti, a moj prijatelj koji je sjedio sučelice je rekao: "Aha, ali čini mi se da će to mjesto biti prilično mračno, studeno i usko." Nisam našla baš sve što sam tražila, ali u Dubrovniku nalazim i otkrivam zaista obilje onoga što sam priželjkivala. To je izrazito vibrantan i bogat grad i u njemu je nešto od onoga što mi je u Zadru, primjerice, nedostajalo. To je prvenstveno raznolikost i njegova otvorenost. Tradicija i mentalitet koji je vrlo osebujan, a meni nije stran i nepristupačan, već mi je inspirativan. Dubrovački govor, također. Puno je toga što me ovdje zaustavilo.

Netko će sad reći - govorimo li mi o istome gradu kad spominjem Dubrovnik u smislu otvorenosti i blizini drugih gradova. Ali on za mene, kao i za mnoge prije mene, nije na kraju svijeta. Putevi koji iz Dubrovnika geografski, povijesno, kulturološki vode ne iscrpljuju se lako i stalno se otkrivaju novi slojevi.

Jučer je jedna žena spominjući se pisaca koji su u Dubrovniku pisali i živjeli rekla: "Dubrovnik nije kulisa, nego mjesto radnje." Ovdje stalno otkrivam nešto novo i zapravo jesam ovdje našla nešto što sam tražila, a da nisam ni znala da sam to tražila. Kada bismo lako artikulirali svoje želje, lakše bismo ih i ispunjavali, ali pisanje je upravo ta potraga i put.

U Dubrovniku vodite radionice kreativnog pisanja i poezije i proze. Ima li polaznika koji pohađaju oba programa – i poeziju i prozu? Na kojem se terenu vi osobno kao autorica osjećate sigurnijom – na poetskom ili na proznom?

Vodim radionice i poezije i proze. Zapravo vodila sam samo jednu radionicu poezije. To je bila ljetna radionica u Galeriji Flora u Lapadu i bilo nam je divno. Pjesme polaznika objavljene su u časopisu Literat. Podjednako se osjećam i sigurno i nesigurno. Nesigurnost je možda i plodnije polje za književno istraživanje od sigurnosti, tako da se ti pojmovi prožimaju. Kako kada.

Dobro se osjećam na oba polja, čak i u nesigurnostima koje me ponekad zateknu. Pisanje proze ili poezije je istraživački i meditativan rad i ovisi o mnogočemu. Nedavno sam koristila rezidenciju u Dubrovniku u okviru projekta Sakupljač u organizaciji Art radionice Lazareti. Boraveći u prostoru koji se interesom građana pretvarao pred našim očima u muzejski prostor, muzejsku zbirku predmeta koja se stalno mijenja i raste, pisala sam ne znajući u prvo vrijeme što pišem i koju će formu taj tekst oblikovati. Volim eksperimentalne forme, fragment, esej, dijaloške forme, likove koji ne moraju biti čvrsto utisnuti u psihološke obrasce niti njihovi postupci moraju nužno biti opravdani. Tako je nastao taj tekst Premještanja koji koleba od tvrde realističke proze i potpuno fluidnih poetskih dijelova do scena koje su u dramskoj formi, a opet je povezan motivima s izložbe i gradom kao inspiracijom te likovima kao nositeljima određenih kvaliteta.

Na radionicama pisanja nije važna toliko sama poezija ili proza već  ljudi s kojima se radi. Njihovi glasovi i kapaciteti. Poezija i proza su magnetne ploče.

Osjećam se nesigurno u kontaktu s ograničenošću ljudskog uma, nesigurna sam kad vidim da ljudi ne mogu uhvatiti u tekstu ono što je očito, kada nisu realni. A što se tiče poezije i proze − to su svjetovi koji su sigurni. Ima polaznika koji pohađaju oba programa, zapravo dogodilo se ono što sam i htjela. Okupio se stanoviti broj ljudi koji vole te svjetove. Vodim i čitateljski klub u Dubrovačkoj knjižnici. Ti ljudi čitaju, pišu, razgovaramo, pomažem koliko mogu u inspiraciji. Želim ih podržati i individualno ali i kao grupu ljudi. Kao publiku književnih programa, čitatelje. Kao i sve, tako se i literaturi učimo i senzibiliziramo se za finije razine, teže teme, dublje spoznaje.

Za roman Horor vacui osvojili ste nagradu Treći trg za drugu knjigu proze, a kritičari primjećuju da se u vašoj prozi osjeća poezija. Zašto se sami sebi postavili prozni izazov nakon poetskog? Koliko su tome pridonijele radionice kreativnog pisanja koje vodite?

Ne radi se o proznom izazovu. Ja sam pisala u isto vrijeme i kratke priče i poeziju. Meke granice su izašle malo poslije prve zbirke poezije. Izazov mi je neka tema, glas ili način na koji ću neku priču zahvatiti. Poezija, proza i drama su toliko povezane, da mi, moram priznati, to stanovište da se u poeziji osjeća proza, a u prozi poezija, ne znači ništa.

Ali, da, ja sam najčešće privučena i uvučena u atmosferu. Često mi je izazov preciznost jezika da određene senzacije zabilježi, prenese i proširi. Atmosfera, jezik, šutnja, nevidljivo, povezanosti, to su lirske teme, a ja i u prozi polazim iz njih samo im dajem širu pozornicu.

Horor vacui nije napisan s ciljem da bude objavljen. On jest bio izazov, odnosno moja intimna vježba. Na početku nogometnog prvenstva pomislila sam kako će se u tih mjesec dana dok gledamo nogometne utakmice svašta usput dogoditi i naprosto sam počela zapisivati i literarizirati ono što je do mene došlo. Ispalo je da sam u pisanju tog romana osjetila veliko zadovoljstvo, intimizirala sam se s  tekstom i shvatila slast duže forme, fokusa, razvoja likova. Ma svega u tom zatvorenom svijetu koji se može širiti u svim smjerovima, samo ako mu to dopustimo.

Čega se boje likovi romana Horor vacui? Gdje se horor vacui kao suvremena neuroza pojavljuje danas u svijetu prezasićenom sadržajima i multimedijom? 

Znamo svatko za sebe čega se bojimo i čemu istovremeno hrlimo. Bojimo se siromaštva duhovnog i materijalnog, bojimo se da se ono što smo za sebe zamislili u životu i ono što nam se događa ne poklapa baš i da su točke nepoklapanja sve prisutnije i da metastaziraju. U ovom romanu nije toliko stvar straha koliko primjećivanja mehanizama i automatizama, prisutna je volja da se tim mehanizmima barem malo suprotstavimo pa makar i ne čineći ništa. Danijel Dragojević u jednom svom tekstu govori da su riječi sredina i okolina, iako suprotne koriste u istom značenju. Kažemo U mojoj okolini, ili U mojoj sredini.

U romanu Horor vacui glavni lik razmišlja o tome, o takvim stvarima, koliko se moramo isprazniti i od čega da bismo se osjećali ispunjenima. Koje su to stvari koje se bojim otpustiti i za koje se grčevito držimo, što sve dovlačimo u svoj život da bismo popunili prazninu.