U Booksinom programu Književni budoar održala se tribina 'Strip-tease' na kojoj je gostovala strip autorica i ilustratorica Zrinka Ostović. Razgovor je vodio i u tekst prenio Matko Vladanović.
***
Nedavno vam je objavljen album stripova naslovljen Antijunakinje (Vedis i Ogranak Matice hrvatske Senj, 2016.) Čiji je naslov i zašto je takav?
Mislim da je urednik Veljko Krulčić izabrao naslov. Naime, jednom riječju smo pokušali opisati sve ženske likove koji se nalaze u knjizi. Za razliku od žena s reklama i superheroja, one nemaju super-moći, one su i neurotične, i grintave, i bojažljive, i nervozne; uglavnom s puno mana. No, sa svim svojim manama su ustvari super i divne. To su žene koje se užasavaju zubara, boje se frizera, itd. To su pričice iz života mojih frendica, mame, susjedâ, tako da su to, 'ajmo reći, ženski likovi koji su tu, oko nas.
Kako su organizirani stripovi u knjizi?
Unutra su uglavnom stripovi iz '90-ih, još iz vremena kad sam crtala rukom. Uglavnom su to stripovi objavljivani u ženskim časopisima tj. časopisima za žene. Ja bih im nudila stripove i kako bi im koji odgovarao, tako bi ih uzimali. Ima nešto malo stripova iz faze majčinstva, a ima i kasnijih radova. No umjesto kronologijom, stripove smo htjeli povezati tematski, tipa trudničke priče, odnos mame i kćeri, kućni ljubimci, frizeri, dio stripova je posvećen mojoj djeci...
Studirali ste povijest umjetnosti. Kako ste iz takve akademske discipline prešli u 'umjetničke trudbenike', i to – baš u strip?
Crtanje je oduvijek bilo način mog izražavanja. Glavna i najvažnija komunikacija. Kad sam nekako tražila svoj crtački izraz, krenula sam u karikaturu, učlanila se u Hrvatsko društvo karikaturista, ali nekako mi je taj jedan kvadratić, jedna sličica, uvijek bila premalo. Uvijek mi je trebalo više prostora. Tako se strip sam po sebi nametnuo kao idealno rješenje. Umjetnost sam studirala i diplomirala, ali sam se uvijek nalazila u crtanju. Strip je moja prva ljubav i, iako se trenutno bavi uglavnom ilustracijom, nisam ga definitivno napustila.
U našem kontekstu, devedesete nisu poznate ni po čemu dobrome. Bile su to godine sumraka mnogih stvari, pa tako i stripa, a posebno strip-izdavaštva. No vi ste, eto, počeli s karijerom baš tijekom njih. Kako je to izgledalo?
Prvi sam strip objavila '91. tako da je moj odgovor na pitanje svih pitanja – gdje si bio '91.? – crtala sam stripove. Imala sam podršku sestre, prijateljica, prijatelja. Vidjela sam da ljudi to vole, da se smiju i pokušavala sam malo kod nas, malo vani, i nekako izgradila tu karijeru. Valjda sam bila dovoljno uporna i dosadna.
Mladim je ljudima to danas nezamislivo, ali ja sam u ono vrijeme bez Interneta pisala pisma veleposlanstvima da mi pronađu i pošalju adrese ženskih časopisa u inozemstvu pa bih prema tim adresama slala svoje stripove naokolo. Nekad bi se stvari i poklopile. Bila sam poslala svoje stripove jednom francuskom časopisu i oni su mi javili da, eto, taman pripremaju temu o ženskom humoru i da im stripovi baš odgovaraju.
Iz vaše pozicije autorice, a i čitateljice, postoji li razlika između muškog i ženskog stripa?
Ne volim to stavljati u takve okvire. Unutar ženskog stripa je toliko razlika, kako je lijepo pokazano u knjizi
Ženski strip na Balkanu. Postoji gomila autorica različitih senzibiliteta, različitih izričaja, s različitim temama koje ih zaokupljaju. Cijeli jedan takav svijet mi se otkrio u Ferrari, na bijenalnim izložbama stripa gdje sam od '93. sudjelovala desetak godina. Susrela sam tamo hrpe žena koje rade slično kao ja, žena koje crtaju, dizajniraju, rade postere i majice, druže se, i to mi je bilo jedno predivno iskustvo. Autorice su u stripu otvorile neke teme koje do tada nisu bile obrađene stripovima, no ne bih pravila velike razlike između 'muškog' i 'ženskog'.
Pisali ste za odrasle, ali ste pisali (te još uvijek pišete) i za djecu. Ima li razlike? Kako pristupate stripovima za djecu?
Priče za odrasle nastajale su uglavnom devedesetih. Kako sam postala mama, tako su i teme postajale drugačije. Kako su moja djeca rasla, tako su se i nove teme otvarale, pa mogu reći da su me djeca oblikovala.
Dobra edukacija kroz strip je vrlo zahtjevna, vrlo teška. Djeca su se definitivno promijenila od doba kad sam počinjala raditi stripove. Čini mi se da su prijašnja djeca bila podložnija autoritetu, bilo je važno slušati i biti poslušan. Današnja su djeca puno otvorenija, puno više zahtijevaju i puno više stvari ih zanima. Stoga nije lako približiti neku temu djeci tako da ne bude dosadna, stroga i štreberska. Najvažnije stvari treba prezentirati kroz šalu kako bi ih lakše zapamtili. Šala mi se čini vrlo moćna u educiranju. Šala i igra.
Među vašim zanimljivijim projektima ističe se i prilagodba umjetničkih djela slijepima, kao i projekt multisenzornih izložbi. O čemu je riječ?
Kad sam prvi put radila slikovnicu za slijepe i slabovidne, morala sam naučiti raditi na potpuno novi, drugačiji način. Crteži su bili pojednostavljeni, pročišćeni da bi se iz njih, posebnim tiskom, dobio reljefni tisak koji može funkcionirati za slijepu djecu.
Iz tog iskustva nastao je projekt koji već desetak godina radimo za taktilni odjel Moderne galerije gdje prilagođavamo djela iz fundusa galerije za dodir slijepih osoba. Slika se razlaže na nekoliko dijagrama kojima se ističe najvažnije. Najprije kompozicija, potom detalji, i na kraju boja, a uz to je dostupan i audio-vodič. Slijepi tako vođeni analizama povjesničara umjetnost očitavaju dijagrame i sklapaju predodžbu o izgledu nečega iz svjetske i naše baštine.
Dobili smo odličan feedback od jedne mlade slijepe osobe koja je, nakon što je prošla i dijagrame i audio-vodič, napisala takvu pjesmu o djelu Josipa Račića da ne znam koji bi student povijesti umjetnosti bio u stanju napisati analizu takve snage. To mi je, kao autorici dijagrama, značilo sve. Ako sam uspjela dobiti takvu povratnu informaciju, u kojoj čovjek bez vida doživljava jednu tešku i mučnu sliku na način na koji bi je malo tko i s vidom doživio, to znači da cijeli projekt ima smisla.
M. Vladanović i Z. Ostović
