'Danas bih napisala sasvim drugačiju knjigu'

Razgovarali smo s litavskom spisateljicom Laurom Sintijom Černiauskaite prilikom njena gostovanja na tribini Europea. Povod gostovanju bilo je predstavljanje njenoga romana Disanje u mramor, a mi smo se prisjetili i njezine priče Nevinovnik, prevedene u sklopu Revije malih književnosti - Baltik 2016. godine.

***

Iako su joj putovanja mrska i ne voli se udaljavati od uobičajene okoline, Laura Sintija Černiauskaite dolazak u Zagreb, kaže, nije uopće požalila. Dapače, tu se osjećala kao kod kuće. Ovdje je došla predstaviti roman Disanje u mramor, napisan 2006. godine. Od njena četiri romana tek je ovaj prvijenac, zahvaljujući Nagradi Europske Unije preveden na hrvatski, a Revija malih književnosti prepoznala ju je još 2016. godine prevevši kratku priču Nevinovnik. Festivali kao Revija, kaže, jako su važni jer ''netko se mora baviti i književnošću malih naroda, a i dokaz su da zanimanje za takvo stvaralaštvo postoji i da se dodatno potiče.'' Uz strpljivu pratnju prevoditeljice Mirjane Bračko Laura Sintija nam je prije Europeine književne večeri rekla ponešto o svom književnom radu.

Iako je zasad znamo samo po jednom romanu i jednoj kratkoj priči, Lauri Sintiji nije strana niti jedna književna vrsta. Piše i poeziju i drame, ali, kaže, najviše je zanima kratka proza jer, za razliku od romana koji predstavlja dugačak posao, djelo kratke forme nastane odjednom, iz jednog impulsa nadahnuća, i u tome pronalazi najveće zadovoljstvo. Govoreći o romanima, Laura Sintija ističe paradoks koji prati nagrađeni Disanje u mramor – od svih njenih romana najmanje je čitan. Ipak, dogodi se da joj ljudi na ulici prilaze kako bi joj rekli da je napisala nešto posebno. Pažljivih čitatelja koji strpljivo odmiču zavjesu njenog književnog jezika i otkrivaju priču, dakle, ima. Upravo je to i način na koji autorica želi da roman bude čitan.

Disanje u mramor knjiga je s kojim se bori. Znatiželja čitatelja tjera naprijed, da jurca stranicama, dok njen poetičan jezik prepun poredbi i metafora traži strpljenje i upijanje. Ako njime protrčite, ostat ćete zakinuti za njegovo bogatstvo; ako si date vremena da doživite svaku misao i sliku, patit ćete zajedno s likovima. "Roman treba čitati pažljivo, i razotkrivati veo iza kojeg se nazire radnje'', slaže se autorica. Među koricama koncentrirana su najgora iskustva i traume, a gomilajući udarci čitatelju su obeshrabrujući. Danas Laura Sintija ipak drugačije razmišlja o konstruiranju romana te kaže kako za ovakvo građenje priče više ne bi imala odvažnosti. "Mladost i veliko nadahnuće pogodovali su pisanju romana. Danas se to ne bih usudila, već bih napisala sasvim drugačiju knjigu." Priznaje da se odmaknula i od čitanja knjige, ali kada joj se povremeno vrati, shvati da je jaka i dojmljiva. 

Roman prati Izabelu, umjetnicu, suprugu, majku. Njeno majčinstvo ponajviše je određuje – sin joj boluje od epilepsije, a tek usvojeni dječak problematičan je i neshvatljiv. Njegov dolazak pomutnja je u obitelji, no čitatelj ubrzo shvaća da je on tek povod uvlačenju u kaotičan svijet svakog pojedinog lika. Usvojeni dječak okidač je Izabeli, a nesposobnost povezivanja i komunikacije odvodi je u ispoljavanje potisnutih frustracija. Preispituje se njen brak, djetinjstvo, depresija, umjetnička inspiracija, žalovanje i sposobnost ili nemogućnost zaborava i oporavka.

Priznali smo autorici da nas je knjiga ostavila s osjećajem beznađa i nepopravljivog sivila svijeta, što ju je iznenadilo i te se potrudila uvjeriti nas da joj to nije bila namjera. "Jednostavno rečeno, htjela sam napisati knjigu o traumi i njenom utjecaju na ljude, i da to bude realno i prepoznatljivo.'' Pretakanje mračnih, traumatskih i problematičnih doživljaja u poetski jezik autoričin je način olakšavanja tereta svijeta i mirenja s njim. Poetičnost romana uvelike se oslanja na prirodu čije smirene i predvidive mijene u kontrastu s emocionalnim nemirom i nervozom likova. Zanimalo nas je stoga kakav je autoričin osobni doživljaj prirode, u romanu tako inspirativne. Iako živi u gradu, djetinjstvo je veže uz selo i boraveći na jednom mjestu, čezne za onim drugim. "Još uvijek ne mogu razlučiti jesam li stanovnica grada ili sela."

Disanje u mramor govori o prevari, seksualnom zlostavljanju, bolesti djeteta, posvajanju. Laura Sintija objašnjava kako je današnji sustav posvajanja u Litvi kompliciran, što nije bio slučaj u vrijeme kada je knjigu pisala. Ipak, velik je bio broj obitelji koje su posvojenu djecu nakon nekog vremena vraćala natrag u domove. Dječak iz romana daleko je od dječje nevinosti i mračna atmosfera koja priču obavija izvire ponajprije iz njega. Drugi dječak, koji boluje od epilepsije, također nije primjer naivnih razmišljanja. O djeci Laura Sintija govori i u drugim radovima, a ona je zanimaju jer se, kako kaže, iako majka već odraslih ljudi, i sama često osjeća kao dijete. "U čitavom mom stvaralaštvu mnogo je tema koje se tiču dječjih likova, možda jer je u meni jedno veliko dijete. Zapravo se pokušavam poistovjetiti s djecom, jer ih se u književnosti i filmu često romantizira. Ja želim pisati o djeci onakvoj kakva doista jesu."

Jezik romana bio je primamljiv za prenijeti u tmurnu, melankoličnu vizualnost filmskog uratka. Godine 2018. prema knjizi je snimljen film, a neobično je bilo saznati da Laura Sintija nije bila uključena u pisanje scenarija. "Knjigu sam napisala davno, i za mene je to bila završena priča. Redateljica je knjigu osjetila na poseban način, i sama ga napisala." Ipak, film je Laura Sintija pogledala triput, što dovoljno govori o njegovoj kvaliteti.

Voljeli više književnost ili film, svijet Laure Sintije Černiauskaite vrijedan je istraživanja i strpljenja. Dok nas više prijevoda ne upozna bolje s litavskom književnošću, njen prvijenac bit će dragocjeno ostvarenje koje će čitatelja suočiti s nijansama osjećaja i dubinama misli, ali u isto vrijeme pružiti bogatstvo i nježnost liričnosti. 

Foto: literaturairmenas.lt.