Na Booksinoj tribini 'Strip-tease' 10. lipnja gostovao je zagrebački stripaš, ilustrator te redatelj igranih i animiranih filmova, Milan Trenc, poznat po radu u Jugoslaviji i Americi gdje je objavljivao stripove u Heavy Metal Magazinu, a ilustracije u The New York Timesu, Timeu, New Yorkeru i ostalim važnijim američkim listovima.
Javnosti je najpoznatiji po knjizi za djecu Night at the Museum po kojoj je snimljen istoimeni holivudski film. Milan Trenc u Zagreb se vratio prije desetak godina, predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, radi na novim scenarijima te ilustrira i piše knjige. Matko Vladanović s njim je razgovarao o stripu i flmu, američkom iskustvu te današnjem radu.
***
Darko Macan je u jednom broju časopisa Q primijetio kako su se vaši stripovi kretali stazama različitim od stripova vaših generacijskih kolega. S jedne strane je postojala poetika Novog kvadrata, a s druge vaša. Kako vi vidite tu opoziciju?
Moj crtež najviše sliči na Hergéov crtež u Tintinu. Taj strip nisam posebno volio, niti sam s njime bio posebno upoznat. Međutim, i ja poput Hergéa volim čistu liniju i stilizirane likove, ali realne proporcije i realni svijet oko njih. Jako volim Disneyjeve stripove. Od djetinjstva sam veliki zaljubljenik u Barksovog Donalda Ducka. Mislim da su to stripovi sjajnoga scenarija i sjajnoga crteža. Ja sam uzeo tu liniju i primijenio je na realističke likove.
Jedan od stripova koji je izvršio najveći utjecaj na mene je Steve Canyon Miltona Caniffa. Morocco iz Studentskog lista je jako 'caniffovski'. Postupno se taj stil iščistio i postao je više nalik Hergéovom, ali to se dogodilo prirodno, bez posebne namjere. Čovjek crta iste scene toliko puta pa mu se crtež podsvjesno mijenja.
Za sebe kažete kako vas više od svega zanima pričanje priča. Kako ste pomirili tu potrebu s radom na ilustracijama kojima ste posvetili veliki dio svoje karijere?
Moje ilustracije uvijek pričaju nekakve priče i to je njihova dobra i loša strana. Ja ne mogu pobjeći od toga. Ako ne razmišljam u pričama, onda razmišljam o situacijama. Čak i kad sam bio sasvim malo dijete, uvijek sam znao tko je tko od likova na mojim crtežima, što oni rade itd. Mnogi ilustratori ilustraciju rade kao poster, a ja s tim pristupom imam poteškoća. Ovaj nacrtani čovjek je ipak netko, među likovima postoji neki odnos, oni se nalaze na nekom prostoru,... Moje ilustracije su na neki način smrznuti kadrovi stripa ili fotografije iz filma.
Između ostaloga diplomirali ste i režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Kako bi opisali razliku između filmske i stripovske režije?
Postoji velika razlika. Predajem režiju na odjelu animacije i ne volim kad moji studenti rade stripove. S jedne strane, strip je 'story board' i teoretski se mnogi stripovi mogu prenijeti na film. Veza stripa i filma je užasno bliska. S druge strane, film je sam po sebi užasno ovisan o pokretu. Pokret unutar kadra, pokret kamere - to je nešto čega u stripu nema. Zapravo su najbolji filmovi oni u kojima se stalno nešto miče i sve nekud ide. Potrebno je napraviti skok u glavi između nečega što stalno teče i stalno se mijenja te stripa koji je stalno zamrznut. Razlika je suptilna, ali i jako velika.
***
Vratili ste se iz Amerike nakon 13 godina boravka u njoj. Je li vam dosadila ili postoje neki drugi razlozi?
Ključni razlog je bila obitelj, a na neki način Amerika mi je prestala biti izazov. Vidio sam da u Americi postoji izvjesna pravilnost – što se više čovjek penje u tom nekakvom svijetu entertainmenta, što su poslovi prestižniji, to se više smanjuje autonomnost umjetnika. U jednom sam trenutku osjetio da ću lupiti glavom u zid i to mi više nije bilo toliko zanimljivo.
Kaže se kako slika nema problema s prelaskom preko granica. Jeste li imali problema s pričanjima priča publici unutar čijeg kulturnog kruga niste odrastali?
I da i ne. Jedna od prvih stvari koje mi je Mirko Ilić rekao kad sam tek došao u Ameriku bila je: "U Americi paragraf (§) ne postoji. To nemoj stavljati, to nitko ne razumije." Ja sam odrastao na američkoj kulturi tako da s te strane nije bilo nekakvih problema, iako oni definitivno o nekim stvarima razmišljaju drukčije nego mi. Glupo to zvuči, ali američke ilustracije moraju biti malo pliće. U Hrvatskoj ljudi nekako razumiju više. Možeš biti kompliciraniji, ući u dublju simboliku, biti ciničniji. U Americi se očekuje da stvari budu pliće – pošalješ im tri skice i vidiš koju od njih oni izaberu. Najsigurnije je ići sa osrednjim rješenjima koja nikoga ne vrijeđaju.
Ovdje u Hrvatskoj imam priliku pogurati stvari do ruba i preko ruba. U Obzoru radim ilustracije i ne moram slati skice. To je luksuz koji u Americi ne postoji. Volim raditi na taj način jer onda imam mogućnost do samog kraja mijenjati ilustraciju. Skice mogu napraviti u 15 minuta o nečemu što sam smislio u tom trenutku. Ilustraciju radim satima i razmišljam o njoj dok je radim, pa dobijem jednu dodatnu vrijednost koju u Americi jednostavno nsiam mogao postići.
Jesu li Amerikanci imali posebnih zahtjeva u vidu političke korektnosti? Jeste li morali prilagođavati vlastiti izričaj?
Definitivno. U Americi se sve to jako kontrolira. To u sebi sadrži i dobre i loše strane. Ima jedno nepisano pravilo – ako je u Americi ilustracija na kojoj je više ljudi, među njima mora biti poneka žena, neke manjine itd. Nema ničeg lošeg u tome, ali mi nekad kao autoru to predstavlja problem. Pogotovo ako je riječ o simboličnim ilustracijama, npr. pet glupih tipova bulji u prazno. Ako na toj ilustracija najednom u prazno bulje jedna žena, dva crnca i jedan bijelac u kolicima, onda počneš razmišljati o nečemu drugome.
Međutim, rasizam je veliki problem koji postoji i u Hrvatskoj, a slabo smo ga svjesni. Puno je predrasuda prema Romima, a iz čistog kopiranja zapadnih uzora sad vidim i pojavu predrasuda prema ljudima crne boje kože čega kod nas nikad prije nije bilo. No u Americi je rasizam veliki problem. Koliko god se meni kao ilustratoru to možda činilo nespretno, nekako shvaćam razloge. I unatoč svemu, mislim da su stvari puno bolje unatrag zadnjih 20 godina nego što su bile prije.
U vašem stripu Pustinjska oluja prikazan je prorok Muhamed. U kontekstu slučaja s danskim ilustratorima i u kontekstu vašeg rada u Americi kako gledate na cenzuru u umjetnosti?
Malo zbog toga što je taj strip nastao u socijalističkoj Jugoslaviji, a malo zbog toga što je nastao prije 25 godina, takvo što je bilo dozvoljeno. Naše društvo je bilo relativno liberalno i čovjek se mogao igrati sa svim religioznim konotacijama kako je htio. Poslije su se stvari preokrenule.
Moram priznati, a toga se ne sramim, kad sam nedavno priređivao Morocco za tisak, promijenio sam tekst na nekim mjestima. Malo sam tekst omekšao jer meni nije bitno povrijediti nekoga ili ga izazvati, nego mi je bitno ispričati priču. Ja jesam za slobodu štampe, ali te ilustracije oko kojih je nastao problem imale su u sebi jedan naboj - one nisu bile apolitične.
Predajete na ALU u Zagrebu. Možete li naći zajednički nazivnik generacijama koje su prošle preko vas? Razlikuju li se od vas i vašeg umjetničkog odrastanja?
To je pitanje mnogo šire od same Akademije. Naši su studenti na Akademiji svake godine sve talentiraniji i prave jako dobre radove, ali postoji ta jedna općenita promjena u razmišljanju cijelog društva. U sedamdesetima, svima nam se činilo da nam je sve jasno. Znali smo što bi trebalo napraviti da bi svijet bio bolji. Danas smo nekako došli u situciju u kojoj nitko više nema ideja, nitko nema što reći, nitko ne zna kako bi se nešto popravilo i onda se umjetnost stvara na margini svega toga.
Sad je bio Animafest u Zagrebu pa sam gledao te neke filmove i, naravno da to ima veze s tim što sam stariji, ali učinilo mi se da svi ti ljudi nemaju što reći drugima. Oni žele samo pričati o sebi. I to je na neki način u redu – svi bi mogli pričati o samima sebi do sudnjeg dana, svi smo mi beskrajno zanimljivi.
Međutim, prije je pristup bio drugačiji, prije je bilo 'Dajte da ja vama nešto kažem!' Nekako vjerujem da umjetnost treba biti takva, da to što si okupirao javni prostor ne znači da ga uzimaš za sebe već za sve nas, da svi mi skupa nešto smislimo i otvorimo nekakav dijalog, da nešto pokrenemo naprijed, da nešto raspetljamo, da dođemo do nekakvih zaključaka. Vidim medijski prostor kao prostor dijaloga u kojemu zajednički rješavamo naše egizstencijalne probleme. Taj se prostor danas pretvorio u ispovjedaonicu.
Vi ste zapravo multimedijalni umjetnik. Čime se bavite ovih dana i što vam predstavlja izazov?
Radim kazališnu predstavu, nisam to radio do sada. Adaptiram Emila i detektive. Prošle sam godine radio dvanaest epizoda serije za djecu za HRT. Volim ući u novi medij, osluškivati razlike i sličnosti. Ne vidi se to na površini, nisam neki veliki eksperimentator. Kad bilo što radim nastojim raditi tako da se u konačnici svidi ljudima.
Međutim, jako me zanima kako raditi s glumcima u različitim medijima. U kazalištu glumac mora biti koncentriran za cijelo vrijeme trajanja predstave. Na filmu glumac može biti koncentriran i par sekundi, točno onoliko koliko vam je potrebno da snimite kadar. To mene zanima, iako se takve stvari neće kasnije vidjeti. Krajnji će proizvod biti predstava za djecu.
Mislite li se ponovno vraćati stripu?
Never say never, kaže James Bond. Momentalno ne razmišljam na stripovski način. Mene uvijek takve stvari nekako povuku. Imam ideju i ako se ta ideja može ispričati samo u određenom mediju, onda se zakačim za njega. Tako da - ne zna se - možda me nešto povuče.
***
Razgovarao Matko Vladanović
foto:
Booksa 
