'Čitajući i pišući postajemo puno hrabrije.'

O novoj pjesničkoj zbirci, zbirci priča te slikovnici, ali i mnogočemu drugome, s Oljom Savičević Ivančević razgovarale su Monika Herceg i Luiza Bouharaoua.

***

Monika: Kad sam se vratila poeziji, jedna od knjiga po kojoj sam mnogo hodala tvoja su Kućna pravila. Ona su imala onu toplinu povjerenja, cijeli divni ciklus o ocu, trafikantici i pamtim pjesmu, koja mi je tada puno značila, o tvojoj kćeri, kako je nosiš. Nekoliko godina kasnije, hodam već neko vrijeme i s tvojim novim pjesmama i čini mi se da je korijen isti, samo se sve razgranalo, ali onaj optimizam pisanja, povjerenje da će svijet biti dobro ostao je tu. Kakav je za tebe proces bio pisanja te zbirke Divlje i tvoje? Koliko se razlikovao od Kućnih pravila ili Mamasafarija?

Kućna pravila i Mamasafari, a ovdje moram spomenuti i Puzzlerojc (bez namjere da oduzmem slavu i neovisnost heteronimu), pisani su uglavnom kao pjesme u prozi, fragmenti neke veće cjeline koja se međusobno slaže i upotpunjava pa se i najbolje čita kao cjelina (osim možda Mamasafarija koja je donekle heterogena). Dok su Kućna pravila i Mamasafari bili zamišljeni kao pjesnički dnevnici, Divlje i tvoje je klasična zbirka, svijet u njoj je isti, samo šire zahvaća i otvoreniji je: kao što si rekla, korijen je isti, samo se sve razgranalo, nadam se ne i posve podivljalo. To je poezija obraćanja koja traži dijalog, drugog, suučesnike.

Ima u njoj ponešto svjesno pamfletsko, protestno, ali nisam htjela pretjerati s tim jer je pamflet uvijek pomalo artificijelan, a ovo je ipak knjiga o životu, o našim životima i vibrira kao i život.

Monika: Ono što me posebno dotaknulo jest otvorenost poezije čitatelju, ponajviše u ovoj zadnjoj knjizi Divlje i tvoje. Čini mi se da je tu jezik potpuno pročišćen, a svaka je pjesma jedna jaka emotivna katarza. Jednom prilikom si rekla da je u biti to bila i ideja, da pišeš tako da poeziju približiš...

Valjda sam željela da se taj krug zatvori, da se pjesma dovrši u nekom drugom. Usporedo, pišući o svijetu, stavljajući se u neku neposrednu blizinu svih stvari kao svjedok, dogodilo se približavanje "strašnoj sebi". Strašnoj jer kad si tako neprikrivena, sama si sebi prilično zastrašujuća. Od tog mjesta počinje gotovo svaka pjesma u knjizi, od tog izlaska na pustopoljinu, izloženosti.

Postoje stvari koje traže da budu izgovorene jasno, to su one stvari o kojima zamuckujemo. Zato mi je trebao taj čisti jezik, koji spominješ, koji je proziran i sve se kroz njega vidi, po mogućnosti do dna, takva vrsta jednostavnosti koja ne uzmiče. I jedna sebe svjesna namjerna naivnost, ozbiljna kako to samo naivnost može biti. Bez ukrasa, kako bi pjesnikinja rekla.

Monika: U Divlje i tvoje postoji i jedna divna oporost, to divlje iz naslova koje vjeruje u našu djecu, koje zaziva glasanje za ljevičare, koje vjeruje u ljubav bez obzira na sve, koje će ustati kad je potrebno kontra svijeta. Čini mi se da je već u Mamasafariju taj jedan glas otpora bio jači, ali da sada dobiva punu širinu, govori o svakodnevici, o nasilju, o obračunu s poviješću... Kako je došlo do toga? Rastemo li s poezijom? U tvom slučaju, dugo je prošlo od prošle knjige poezije...

Kako ne, postajemo puno hrabrije, čitajući i pišući. Svjedočila sam divnim preobrazbama nekih ljudi koje poznajem, naš rad nas formira, književnost. Nekim ljudima je dala širinu, odvažnost, samopouzdanje, neposrednost, neki su se doslovno odmrzli i procvali, neki su sazreli svjetonazorski. Ne svi, naravno, mnogi i pomahnitaju.

Puno je prošlo od zadnje knjige pjesama, da, mislila sam da smo možda poezija i ja završile, kad tamo, napisala sam možda i najpjesničkiju svoju zbirku.

Sve si točno rekla, Divlje i tvoje je goloruki otpor. Naše osobne povijesti su povijesti svakodnevnog nasilja, pokušala sam tu okrutnost suočiti s nježnošću od koje smo sazdani. Imamo strah od nježnosti, ne toliko od okrutnosti jer je ona očekivana, predvidljiva, zapravo naporna, ali spremne smo na nju. Poslušaj ljude kako se obraćaju jedni drugima: to su sami imperativi. Puno lakše govorimo grubo, hladno, mehanički, prijeteći ili kurtoazno i prijetvorno, nego nesputano ili blago. Nježnost je neposredna, snažna, neobična, ona je ta koja nas plaši, ali i razoružava. Kako u životu, tako i u poeziji. Mi smo nježni ježevi, koje treba držati pažljivo jer inače, ako stisneš, vjerojatno ćeš se ozlijediti.

Monika: Sad kad si spomenula ježeve, meni su zapravo prvo na pamet pali ježinci i nekako me to odvelo do nekih lijepih uvala i čistoga mora. Otoka. Čini mi se da sam uvijek kroz tvoje knjige hodala obalom, trčala kroz te uske ulice, uvijek more, i ono što me iznenadilo jest čak ta okolina koja s novim knjigama (bilo da je riječ o poeziji ili prozi) samo raste, ali ostaje vjerna tom morskom podneblju, atmosferi... Je li to dio tvog genoma pa jednostavno ulazi unutra, provuče se kroz pukotine (meni se tako događa sa šumom nekada), ili sad već i želiš ostati i timariti taj svijet, tu ljubav... Sjećam se točno kako sam Adio, kauboju čitala nedugo nakon Kućnih pravila i samo sam ostala u tom svijetu, koji se širio i taj osjećaj doma jedne knjige koji se naprosto proširio i na drugu knjigu bio je za mene, u tom trenutku, nešto baš čarobno....

Da, pa kad kažem jež i mislim na morskog  ježinca! Baš jučer sam junački ugazila na jednog i imam pet bodlji u peti koje će me još neko vrijeme podsjećati na ovo ljeto.  Meni je taj svijet mora i obale skoro sve što znam, ali nadam se da ga znam dosta dobro. Sad ćemo vidjeti kako će to biti kad najesen dođem u Zagreb, hoću li ga i u kojoj mjeri izgubiti. Zapravo mislim da ću dobiti nešto novo, jedino pomalo strepim za jezik, morat ću naći neku novu varijantu. Kako su umirali moji iz kuće u Kućnim pravilima: baka, otac..., a oni su pričali divan dijalekt, stari kaštelanski govor, koji je danas teško čuti, tako sam gubila pojedine riječi, naglaske, melodiju, onda bih ih brže-bolje pohranila u nekom dijalogu ili umetala u standard. Jezik je u Adio kauboju raster kroz koji čitatelj gleda taj svijet, neodvojiv od sadržaja. Dobro si to rekla, timarimo te svjetove, ti timariš šumskog, a ja morskog ježa.

Monika: Jednom si mi rekla, da parafraziram, da u tekst ne može ništa doći što nije u nama. Za mene je to bila jedna od najbitnijih rečenica i uvijek kad zapnem negdje, sjetim se toga kao male mantre. Kako gledaš, kao spisateljica koja živi od pisanja, na taj kreativni proces? Kako to da je neko vrijeme prevladavala proza, koje su prednosti ili mane pisanja proze? Ja sam, doduše, i u tvojoj prozi, uvijek čitala kondenziranu poeziju...

Prednost je ta da iskustvo proze koristim u poeziji i obrnuto: i pjesma ima neku finu strukturu, inače se raspada. Zašto bi itko čitao naše logoreje, ako nećemo stajati iza svojih riječi, ako svaka nije na svom mjestu, što mogu ikome značiti. S druge strane proza koja ima samo naraciju prebačenu preko neke konstrukcije, a ne pazi na jezik, ne vrijedi, to se ne da čitati, suho je.
U prozi najviše volim likove – u poeziji se oni također pojave, ali rjeđe, kao motiv, slika – kreiranje tog živog svijeta, taj vedri osjećaj kad im upuhneš život, daš naglasak, odjeću i pustiš ih da oni ispričaju tvoju priču, da te provedu kroz gradove, vrijeme, a ti ih samo slijediš nekom logikom priče, jedan je od razloga zbog kojih volim čitati i pisati prozu.

Monika: Moram postaviti i ono glupo pitanje, a nekako mi je ono uvijek bitno, ne radi mene ili tebe, nego nekoga izvana. Zašto ti je bitna poezija, što ti je poezija? Što će nam općenito ona?

Nije glupo, nego najteže. Poezija nije samo pjesništvo, naravno. Svi prepoznaju poeziju u svakodnevnom životu, samo možda ne znaju izreći, ali vide, osjećaju. Čovjek od pamtivijeka ima tu potrebu da pjeva riječi da bi opjevao ili oplakao život. U poeziji u užem smislu, u pjesništvu, ostala je i ta nečujna muzika i taj ritam i ta drevna potreba pjevanja svijeta tamo gdje običan govor nije dovoljan.

Luiza: Prošlo je okruglih 15 godina otkad je objavljena tvoja prva zbirka priča i upravo je taj okrugli rođendan bio povod novom izdanju koje se ovog puta zove Nasmijati psa i sedam novih priča. Čitajući ovo novo izdanje primijetila sam da su nove priče sa sobom donijele i drugačiji raspored unutar same zbirke. Čega su sve novoga donijelo tih sedam priča i koliko se proces njihovog nastanka razlikovao od pisanja prve zbirke?

Imala sam te rasute priče, koje su se skupile kroz godine i kad je došla ta mala obljetnica, pomislila sam da bi ih bilo dobro udomiti jer su ostale bliske početničkoj razbarušenosti koju ima Nasmijati psa. Pričala sam s Krunom kao prvim urednikom i Sršenom kao izdavačem i složili smo se da je stasala nova generacija čitatelja, tim više što su mnogi prvi čitatelji postali profesori i uvrstili tu knjižicu u izbornu lektiru, a za stare čitatelje, eto malo podsjećanja i novih priča. Kruno je predložio da stare priče ne diramo. Malo sam se dvoumila jer nekim temama koje su tada bile iznimka u našoj književnosti, sada bih drugačije pristupila. Ali to nema smisla jer te početne prozne knjige imaju nekog šarma, koji kasnije, u silnom brušenju, uspijemo prebrusiti.

Nove priče nastajale su u različitim prilikama, uglavnom sam ih pisala po narudžbi nekog časopisa ili portala, za zbornike ili skupne knjige, što nekom poštenom zanesenjaku sigurno zvuči bogohulno, ali tko se ovim poslom bavi, bolje mu je da u bilo kojem trenutku na umu ima spremnu dobru priču jer to je ono što mi radimo.

Luiza: U međuvremenu objavila si dva uspješna romana i dvije zbirke pjesama, ali kratke priče si naoko zapostavila. Koliko se pisanje priča razlikuje od pisanja romana, što osjećaš da od tebe traži jedna, a što druga forma i, možda najvažnije od svega, kada ideja prestaje biti priča i prerasta u roman?

Priče su mi bile najteže jer su pravila zadana, tu se zanat najbolje vidi. Malo discipline dobro dođe i što više pišem, to mogu pisati još više i više, kao kad si u treningu. Nakon dugo vremena osjećam da bih opet mogla napisati neku knjigu priča, promišljenije svakako, sigurnijom rukom, ali bilo bi mi draže da mogu biti bar malo blesava kao kad sam pisala Nasmijati psa. Voljela bih se radovati i smijati dok pišem.

Mislim da je priča od prvog trenutka priča, roman roman, a pjesma pjesma, sve dolazi sa svojim prirodnim oblikom.

Luiza: U pogovoru tvoje knjige Kruno Lokotar je napisao da su kratke priče u Nasmijati psa zacrtale smjer tvog stvaralaštva i na nivou stila i atmosfere, pa i tema. Koje su to teme, ideje, pojave koje te tjeraju da o njima pišeš? Postoje li neke koje te već dugo zaokupljaju i osjećaš da im se uvijek iznova vraćaš, makar u različitim formama?

Kruno mi je tada na početku pisanja proze rekao da što malo ne raspišem te priče, pitao me imam li problema sa samopouzdanjem. Rekla sam da mislim da nemam baš nekih posebnih problema s tim (nekad imam), ali imam problema s očekivanjima od sebe. Kad cijeli život čitaš, pisci su ti bogovi, di ću sad ja među njih (s poezijom je bilo drugačije jer sam u taj svijet ušla kao dijete). Imala sam samo jednu ambiciju, da se ne sramim te knjige priča kad izađe. Zanimao me žanr na formalnoj razini, poigravanje s raznim žanrovima, od mirakula, preko stripovskog jezika, noira, on-the-roada, ljubića, a na tematskoj otvaranje nekih tabu tema prema mejnstrimu jer tamo to, mislila sam, ima smisla. Priče, a još manje romani, nisu mejnstrimovski, ali su se svejedno čitali i u taj neki mjenstrim ušli na vrata za poslugu. Za mene je to puno značilo, ta spoznaja da ne moram povlađivati nekom apstraktnom ukusu većine da bi me čitali.

Luiza: Ono što kao čitateljica posebno volim kod oba tvoja romana, Adio kauboju i Pjevač u noći, činjenica je da si u njima ostvarila i velike otklone, otvorila se različitim formama, načinima pripovijedanja i glasovima. Je li to rezultat svjesne želje da raste i razvijaš se kao autorica i treba li se spisateljica/pisac čuvati toga da uvijek piše jednu te istu knjigu i da je glas njegovog pripovjedača uvijek njegov vlastiti?

Napisala je Dubravka Ugrešić cijeli roman na tu temu, Lisica, meni se jako svidio.

Mislim da je na kraju bitno da je knjiga dobra i da je taj glas nepatvoren, a manje je važno hoće li se netko čitav život približavati sebi kroz pisanje te uvijek iste knjige ili će biti više protejski tip koji se stalno mijenja. Rasti se može na oba načina, a najbolje se igrati, istraživati.

Luiza: Osim svog spisateljskog rada, ti si već jednako dugo i članica žirija za nagrade Prozak i Na vrh jezika. Više puta si mi spomenula kako ja za autoricu/a važno čitati mlade/nove glasove i da je šteta što o tome zapravo ne govorimo. Što tebi kao uspješnoj spisateljici donosi to čitalačko iskustvo?

Kad god čujem "uspješna spisateljica", lecnem se, ne znam što to točno znači, ako znamo sve što znamo o knjigama, autorima i njihovim sudbinama i da je biti dobar pisac u ovom društvu često značilo biti neuspješan čovjek (o ženama da ne govorim). Ali uspjeh je, eto, da ste vas dvije, ti i Monika, čitale moje knjige i da vama nešto predstavljaju u životu, pa evo razgovaramo o svemu tome skupa.

Čitanje, nešto više nego sporadično, generacija pjesnika i pisaca koje su došle iza mene, bitno je iskustvo, to su glasovi sadašnjosti, ne budućnosti kako se obično kaže. Baš vaša generacija iznebuha je suvereno stupila na scenu čemu je kumovao i internet, na kojem "svatko sebi kroji sreću", sami ste sebi izborili nepostojeći prostor, a ako je PPNVJ malo pomogao, to je sjajno. Kruno na prvom mjestu, a zatim Marko Pogačar i ja već smo sto godina u tom poslu, skoro smo se i pomladili od toga, od lani ste se uključile i ti i Monika u organizacijski dio, još da je malo veća ta nesretna financijska podrška pa da sve to možemo dići na pristojniji nivo, bilo bi sjajno. Jer kad pogledaš popis tih dvadeset i osam ljudi koji su objavili knjige u ovih petnaest godina, pa tu ima već opasnih imena, ozbiljnih autorica i autora.

Monika: Oduševile su me i tvoje slikovnice. Mislim da je Tonka jedan predivan glas svim djevojčicama koje su sputane okolinom koja iz želi učiniti poslušnima i dobrima, a Tonka nekako pokazuje što je moguće kada se odvažimo. Zašto ti je bitno pisanje za djecu? Kako je uopće do njega došlo?

Počelo je s predstavama u splitskom GKL-u. Jedna je curica dolazila u kazalište više puta i iz publike stalno mahala i dozivala Neposlušnu Tonku: Tonka, Tonka! Onda sam se sjetila, idem te likove iz mojih predstava staviti u slikovnice da im se djeca mogu vratiti kad god im padne na pamet. Ali to je sasvim drugi tekst, samo je siže isti. To i je priča o djevojčicama koje su odrasle čitajući priče o dječacima, a onda su i same krenule u avanturu. Obožavam pustolovinu od najranijeg djetinjstva, kao i mnoge djevojčice pa mi zato i počnemo čitati, zbog avanture.

Luiza: Tvoja druga slikovnica, Sami na cilome svitu, jednoj divnoj priči o otoku, usamljenosti i želji da pronađemo nekoga sebi srodnog, funkcionira na nekoliko razina i čini mi se da u njoj mogu uživati djeca najrazličitije dobi. Koliko si svjesna uzrasta svojih čitatelja i što je ono što ti je najvažnije što im kroz slikovnice želiš poručiti?

Itekako sam svjesna, imam kćer od 18 i sina od 6 i pol godina, oni su mi prva publika, za njih sam i počela pisati dok je kćer još bila mala i nikad me ne štede. Ne treba djeci podilaziti, sjeti se sebe, još u dječjoj dobi zanima nas svijet odraslih i vrlo brzo posegnemo i za tim knjigama. Dok su baš mali treba ih kroz duhovitu priču inficirati ljepotom, nečim autentičnim, što je blisko i njihovom dječjem stvaralaštvu, a slikovnice su dušu dale za takvo što. Pogotovo ako ih crta Svjetlan Junaković, on zna nacrtati dušu priče.