'Jednadžba može biti poetična i subverzivna'

Jedan od najboljih romanesknih prvijenaca zadnjih godina, kažu mnogi kritičari, jest Colonel Lágrimas, roman o matematičaru Alexanderu Grothendiecku. Autor djela je Carlos Fonseca, mladi kostarikanski pisac i učenjak s londonskom adresom, s kojim smo razgovarali prilikom njegova dolaska na Festival europske kratke priče.

***

Matematička jednadžba ima ključnu ulogu u tvom romanu Colonel Lágrimas.  Kako matematika djeluje na formu teksta? Je li to aktivno djelovanje, simbol povezivanja, ili je to samo iluzija, pa se zbiva nešto poput kristalizacije praznine, gdje se tekst romana obavija oko nečega njemu stranog?  

Roman ima veze s Alexanderom Grothendieckom, Francuzom, rođenim u Berlinu. U romanu čitamo kako se on u jednom trenutku odmiče od društva, odlazi u Pirineje, kao kakav pustinjak. Razvija matematičku teoriju zvanu 'teorija kategorija' koja je imala postati meta-jezikom koji će premostiti različita matematička područja. Kad sam prvi put vidio navedenu jednadžbu, ostao sam osupnut njezinim djelovanjem. Jednadžba je sabila nevjerojatnu količinu emocija. Učinila mi se da je nalik poeziji, s toliko znakova koji imaju integrativnu funkciju, a ujedno kao da se nastoje odvojiti, osamostaliti. Riječju, predivno. Zato sam je odlučio iskoristiti kao faktor u okviru drugog teksta. Ona i jest i nije nešto znanstveno, nešto što teži objektivnom, jer pokušaj uspostave jezika pomoću kojeg se ima razumjeti stvarnost to ne može biti. U matematici sam tražio upravo njezin filozofski aspekt.

Književnost bi, čitao sam, trebala biti konotativna, a matematika denotativna. Tako poučavaju u školi, zbog čega matematika postaje odbojna. To se događa zbog tendencije da pretpostavke uzimamo kao činjenice, gdje se onda može govoriti i o aksiomima, čudnovatima iako ih se prikazuje upravo suprotno. A sve zapravo počiva na vjeri da je nešto nešto. 

Da, međutim to nije nešto novo. Matematika je i u tom smislu nalik književnosti. Tendencija matematike je da se porine u sfere koje se mogu nazvati filozofskima, ili duhovnima, što dovodi do reakcije odnosno povlačenja natrag, spuštanja na zemlju. Taj binarni aspekt je oduvijek prisutan, od samog početka. Recimo, teorije o beskonačnosti gotovo istodobno izazivaju reakciju, pa se događaju pokušaji da se matematika potpuno reducira i svede na nekoliko jasnih počela. No i jedno i drugo uvijek ostaju samo težnje, osuđene na neuspjeh. Poput pokušaja Bertranda Russella da se stvar svede na nekoliko jednostavnih logičko-matematičkih principa. Nije uspio, naravno.

Čini mi se indikativno da stvari na koncu završavaju čvorom. Kao kad u televizijskoj emisiji kuhari pokazuju gledatelju kako se reducira u loncu, pa krenu reducirati, a na koncu se kamera nagne u lonac i gledatelj najednom vidi paradoks. Ima li matematika aspekt političkog koji nije dovoljno istražen?

Ne vidim zašto se u matematici ne bi događale stvari koje mogu na koncu dovesti do emotivnog naboja. Jednadžba može biti elegantna. Može biti poetična. Može biti i subverzivna. Dakako, mi im pridajemo ta značenja, ali to ne mijenja na stvari. Mišljenja sam da stoga matematika može biti revolucionarna. Zato se možda i uspostavljaju spomenute reakcije povlačenja, kao pokušaji da se stvari stave pod kontrolu.

To je plod kontinuiranog, na koncu valjda i nesvjesnog procesa. Život Alexandera Grothendiecka dokaz je bliskosti političkog mišljenja i matematike. Možemo tu dodati i književnost, ili nešto drugo, svejedno. Uspostava jasnih granica između tih polja je kao obrambeni mehanizam, a riječ je o granicama koje su u najmanju ruku arbitrarne, svakako provizorne, no uvijek u biti artificijelne.

Ne čini li to mislioce poput Pitagore, pa i Platona, krajnje modernima?

Oni su matematici pristupali posve neopterećeni razgraničenjima o kojima govorimo. Najveći apsurd, u nekom drugom slučaju to bismo mogli nazvati zamjenom teza, jest da su upravo oni u periodu modernosti optuživani zbog tobožnje kontaminacije mišljenja, gdje je njihov grijeh bilo pretjerano široko polje mišljenja. Matematika im je navodno bila opterećena stvarima izvan samog jezika matematike. To se čak i danas može čuti.

Je li tvoja književnost upravljena prema granicama među različitim skupovima?

Možemo to nazvati granicama, ali rekao bih da je bolje to opisati kao dodir. Mjesta kontakta između različitih skupova. Primjerice, između matematike, filozofije i književnosti. No, sve ovo o čemu razgovaramo zapravo nije ništa novo, iako je relativno nedavno uobličeno kao mjesto polaska, kao legitimna teorija. Mnoge stvari koje stoje iza svih tih procesa već su bile naslućene prije nego što ih je genijalno artikulirao Kurt Godel svojom teorijom nedovršenosti. Pokazalo se da matematika ne može biti jezik totalitarizma u svemiru. Ona se mora vječno otvarati prema drugim područjima.

Tvoj roman Colonel Lágrimas mi se čini nekom vrstom otvorenog bojnog polja gdje se otkrivaju eksplozije nastale tim vječnim sukobom. Je li riječ o udaru na rigidno nasljeđe prosvjetiteljstva?

Rekao bih da u velikoj mjeri jest. Iako kao pisac nastojim ne djelovati tendenciozno, koliko je to moguće, dakako. Valja suzbiti nagon da se u sve uplete vlastito mišljenje. To nije lako u polju poput romana, gdje je rasuđivanje konstanta, nužnost. Zato je važno biti veoma oprezan. U pisanju me zanima upravo taj kontakt o kojem govorimo.

Nalazim da su te točke mjesto opasnosti. U romanu dolazi do stalnog kontakta, ali se naslućuje i bjesomučna provala do koje će to dovesti. Je li ta hektična provala izazvana stalnom supresijom, eksplozija kao iskaz kolektivno nesvjesnog?

Složio bih se s takvom ocjenom u potpunosti. Mislim da je to razlog zašto u tekstu stalno dolazi do pucanja, do otvaranja svijeta iz kojeg izlazi vatra. Čovjek se nalazi stiješnjen u sredini. To mora dovesti do volatilnog, do provale.

Vatra kao provala vulkana izlazi iz zemlje, ispod koje su pakao i nesvjesno. Također dolazi s nebesa, kao munja. Promatrajući grafike nastale u vrijeme Francuske revolucije nalazim ikonografiju munje kao dominantni iskaz revolucionarnog naboja. 

Upravo tom fenomenu pokušavam pristupiti s dvije strane, s književne i znanstvene. Moja doktorska disertacija posvećena je baš tim temama. Naime, zanimalo me kako dolazi do kontakta između katastrofa kao prirodnih fenomena i književnosti. Pokušao sam definirati neka mjesta tog plesa, istraživanjem kako prirodne katastrofe s kraja 19. stoljeća ulaze u latinoameričku književnost. Smatram da je riječ o apsolutno fascinantnom korpusu tekstova.

Današnje društvo čini mi se kao shizofreni amalgam historijskog: s jedne strane stoji nasljeđe prosvjetiteljstva kao naoko dominantna sila, a s druge upravo antiprosvjetiteljska reakcija. Do čega to može dovesti?

Ne vidim da to može dovesti do bilo čega drugog osim katastrofe. Možemo govoriti o ratovima, ili nekoj drugoj vrsti katastrofe, ali izboji kolektivnog ne mogu se dogoditi bez te vrste eksplozije. To više nije stvar optimizma ili pesimizma, dovoljno je osvrnuti se oko sebe i pogledati svijet. Što je povijest ako ne povijest katastrofa?

Amerikanci se raduju katastrofi otkad je Amerike. Evo, uzmimo slavni The Great Dissapointment of 1843. kad je pastor William Miller izračunao datum i mjesto gdje će doći do Apokalipse pa je s 50.000 svojih sljedbenika došao na to polje. Ostali su razočarani. No vratili su se i sljedeće godine, optimisti kakvi jesu, čak u većem broju. Mislim da se oni vraćaju i dan danas, samo su promijenili metodu. Trebamo li prisloniti uši na tračnice? Stiže li vlak? Ili je stigao već bezbroj puta?

Vlak uvijek stiže, no tko osim proroka zna koliko je još udaljen? Koliko je puta uostalom već došao, zadnji put je trebao doći 2000. godine. To je savršena paradigma našeg, judeokršćanskog odnosa prema vremenu. Tako definiramo vrijeme, kao konstantno čekanje kraja, smrt vremena i smrt prostora. Odatle ti silni krajevi ovoga i onoga. Fascinantno mi je ovo što si mi sada ispričao, i to s više strana; naime, moj drugi roman, Museo Animal, koji će uskoro biti objavljen na engleskom, ima veoma sličnu premisu. Umjesto Sjedinjenih Država, riječ je o Amazoni. Umjesto pastora, u romanu se bavim drugim karizmatičnim prorokom propasti. Dijete koje proriče kraj povijesti. Slijede ga hiljade. No kraj nije došao.

Kao genijalni matematičar Girolamo Cardano koji je prorekao datum vlastite smrti desetljećima unaprijed, pa mu nije preostalo drugo nego ubiti se kad je stigao taj dan. Jedan od načina da se ispuni proročanstvo, pouzdan, rekao bih.

Kako da se odnosimo prema razočaranju nastavka postojanja? Očito je metoda dosad bila kriva. Nema veze, treba se nadati. Sutra je novi dan.