Branislav Oblučar: Optika očuđenja

2006. dobio si 'Gorana' za mlade pjesnike, a dvije godine kasnije sjediš u žiriju iste nagrade, te uređuješ rukopis recentne goranovke. Osim toga, uskočio si na akademski vlak, na Filozofskom fakultetu predaješ kolegij o suvremenom hrvatskom pjesništvu. K tome si se u potpunosti prebacio na formu lirskog mikro-eseja, kao poetička smjernica naznačenog već u pojedinim ciklusima Mačjeg pisma. Je li to Branin 'epistemološki lom'? Jesi li na dugi rok odustao od klasične lirske forme? Možemo li, nakon Baudelaira i Iluminacija, uopće govoriti o takvoj?

Ove početne činjenice djeluju poprilično kompaktno, mada valja istaknuti da su rezultat različitih silnica mog bavljenja literaturom koje su tekle i teku usporedno. Što se pisanja tiče, ne mogu govoriti o nekakvom lomu jer ga nije bilo – forma poetskog mikro-eseja jednostavno mi sada najbolje odgovara za ono što me zaokuplja; ona je postala gotovo način percepcije. Zapravo, o klasičnim lirskim formama – ili uopće o kodificiranim formama – i ne razmišljam u času kada me neka ideja zaokuplja i tjera na pisanje. Pokretačka energija gotovo uvijek je ista, trenutno ona rezultira mikro-esejom, zašto je to tako, ni sam ne znam, a i nije mi toliko stalo da otkrivam uzroke, ne zato što bi se time izgubio onaj općepoznat čar pisanja, već jednostavno zato što su to dvije razine koje se i ne dotiču izravno: kao kada bih promišljao o stilu plivanja dok stojim na zemlji. Dakle, možda se i vratim stihu i strofi, a možda i ne. Sad, je li ovo što radim još uvijek poezija, koliko se to još u poeziju ubraja ili je li to put prema nečem trećem – tko to zna; ja samo osjećam da radim u okviru vrlo široko pojmljenog pojma pjesništva, to mi je blisko.

Mačka je, predaja i narodna mudrost kažu, gotovo paradigmatsko ambivalentno biće. S jedne strane lukava je, prepredena, promišljena pa čak i mudra; a s druge, naivna, razigrana, nevina, mazna. Je li mačka, ili, dobro, barem uvriježeni stereotip o mački, dobra metafora za poeziju samu?

Meni je ta analogija mačke i pjesničkog jezika bila strašno zanimljiva i možda je pokrenula zamah kojim sam se upustio u pisanje pjesama na mačju temu, iz čega je onda nastalo Mačje pismo. Analogija je pritom posve jednostavna: gipkost mačjeg tijela u jednom sam trenutku prispodobio gipkosti pjesničkog jezika, i sličnosti su se otuda same nadavale. Jest da je dosta toga išlo iz moje lektire, dakle iz mojih promišljanja o pjesničkim i filozofskim stvarima, ali ključ su u ruci zapravo držale mačke, tj. porodi mačaka, sa Sofijom i Debelim u središtu – koje su otvarale i podupirale uvijek nove kutove gledanja. Tada sam duže vrijeme živio u roditeljskoj kući u Bjelovaru i konstantno bio okružen njima. Ustvari, živjeli smo doma s mačkama oduvijek, bilo je sasvim prirodno imati ih; one bi tamanile mišju svojtu i imale svoju slobodu. Mnoge stvari sam o njima osvijestio tek kada sam počeo pisati. Osvješćivanje pritom ne mislim u činjenično-enciklopedijskom smislu, već prvenstveno u imaginacijskom. Shvatio sam odjednom da su one, iako dugo živim s njima, ustvari terra incognita. Njihova neovisnost me nadahnjivala. Stereotipe sam u knjizi pokušao relativizirati, osporiti one koji idu mačkama na štetu. No vjerujem da sam neke predodžbe i potvrdio. Uostalom, i računao sam na njih – umaknuti im sasvim, smatram, nemoguće je. Uglavnom, temeljna ambivalentnost mačaka, činjenica da su ujedno divlja, ali i pitoma stvorenja (a otuda možda idu i dvojnosti koje si sam spomenuo) mnogo se bolje vidi u mačaka koje mogu u potpunosti raspolagati svojim animalitetom i otvorenim prostorom. Tada njihove krajnosti bolje dolaze do izražaja. 

 
Mačke se kroz cijelu knjigu vežu uz proces čitanja i/ili pisanja. One su uljezi u čitanju, uljezi u proizvodnji teksta i, povrh svega, mačke u pjesmama stalno ostavljaju trag (što je potencirano i grafičkim oblikovanjem zbirke, u kojoj isti postaje i fizički prisutan). Protagonist će, iz pozicije mačke, reći: uzalud sam ponavljala da nema ničeg/iza lijepih oblika i, u naznačenom kontekstu, čitam to kao divno nepretenciozan napad na logocentrizam, metafiziku prisutnosti... 

Da, mačke kao vanjsko, kao drugo pisanja – i ta me ideja zaokupljala; one kao da su svojim tijelima i pokretima odašiljale znakove, mnoštvo znakova, a pisanje o njima shvaćao sam kao pokušaj prevođenja ili komentiranja te znakovne igre, ili kao razigranu refleksiju o njoj.

Citirao si dio pjesme u kojoj je riječ o zagledanju u mačje oči; prošle sam godine dobio knjigu o mačkama u čijem proslovu stoji Gautierov citat koji je zgodna parafraza spomenute dileme: 'Tko može vjerovati da nema duše iza tih svjetlucavih očiju!' U Mačjem pismu htio sam naznačiti da je ta igra sa zagonetkom mačjeg oka dvostruka: s jedne strane, sugerira se da su sve tvrdnje o onome što se nalazi u dubini ili iza mačjih očiju puka izmišljotina promatrača zavedenog bojama oka i širenjima i sužavanjima zjenica, da je važna baš površina, ostalo su tek maštarije, jer mi ustvari o onome 'iza' u mačke znamo malo što, uvijek postoji nešto što opovrgava naše znanje… S druge strane, nikako se za pisanja nisam mogao oteti zamišljanju upravo onoga što se nalazi s onu stranu mačjega oka, imaginiranju o mačjem Umweltu i slično. Dakle, stanovita doza projekcije, fantazmatskog upisivanja je nužna. Sad, zanimljivo je pokušati odrediti početak i doseg te fantazmatike, a to je ustvari prilično teško (o tome je, usput, divno pisala Marija Čudina). Nedavno sam na YouTubeu gledao zanimljiv intervju s Gillesom Deleuzeom, koji me za pisanja Mačjeg pisma prilično nadahnjivao, gdje on neprestano pljucka po mačkama i psima zbog čovjekova pada u imaginarno, dakle u fantazmatiku, u nešto pod-ljudsko, svaki put kada ih čovjek posve uvuče u svoj životni prostor. Razumio sam Deleuzeovu poantu – ima ljudi koji doista ljubimce koriste kao emotivne proteze, ali sam u isto vrijeme bio i malo razočaran, ta pomisao o bijegu od fantazmatike čini mi se čak pomalo i naivna… Uostalom, da podastre dokaz o zatvorenosti i jednostavnosti životinjskoga svijeta, Deleuze je uzeo primjer krpelja.

Može li se, na isti način, pjesma promatrati kao 'emotivna proteza', vrsta virtualnog ljubimca kojemu je teško zanijekati barem djelomičan fantazmatski karakter?

Ne bih volio razmišljati o pjesmi kao 'emotivnoj protezi', pa čak ni kao virtualnom ljubimcu – to me odmah podsjeti na tamagochi, a ja ipak preferiram ljubimce koji mogu uteći… Mislim da analogija mačke i poezije ipak ima svoje granice. Premda si djelomice u pravu, pjesništvo doista vidim kao nekakav virtualan posao, proizvođenje svijeta s vlastitim pravilima, koja se nikada ne mogu dokraja odgonetnuti; u tom smislu pjesma nije 'emotivna proteza', već 'emotivna sinteza', ona je šansa za nešto novo, a ne tek kutak za kojekakve kompenzacije; ona je prilika da se čovjek oslobodi gnjaveža vlastita jastva, čak ako je ono i građa za pjesmu – ili, možda: upravo zato… Ako pak govorim o čitanju, smatram da ono nužno u određenoj točki aktivira i fantazmu, pjesma je tako zaslon na kom su čitanje i upisivanje često istodobni. Premda bih u vezi s poezijom radije govorio o imaginaciji, mislim da je to plodnije… Narcizam se tu jednostavno ne isplati, upravo suprotno – poezija nas često tjera da ga stavimo u zagrade...

Jedna  je od provodnih strategija knjige, čini mi se, izmjena promatrača i promatranog, pa ako hoćemo, i lovca i lovine, iako, osim što se tiče svojevrsnog ontološkog primata, svi više manje ostaju neozlijeđeni. Neovisno od postupka samog, što nam može otkriti takva izvrnuta 'optika očuđenja'?

Da, promatranje mi je i inače važna kategorija. Pozicija voajera nije mi uopće strana. Nije da ne volim sudjelovati, ali mi često odgovara  nalaziti se 'sa strane' – tako je uostalom bivalo i biva i s mačkama. Gledaš i to te užasno zabavlja, čak nastojiš uopće ne privlačiti pažnju. Stanovitu distancu spram životinja uostalom i cijenim: baš kako si rekao – svatko i treba ostati neozlijeđen, premda to s mačkama katkad nije lako. Upravo zbog te razdaljine volim i ptice, koje su u knjizi također svojevrsni protagonisti, razriješeni konflikta s prijetećom mačkom… Istina je da sam pokušao obrnuti pozicije gledanja, pokušavši razmišljati o tome kako te životinje mene vide i slično, ali sigurno su one meni bile važnije negoli ja njima – čovjek ne treba o sebi previsoko misliti. Ako bolje razmislimo, čovjekov kontakt sa životinjama je čudo: fizički, s njima dijelimo isti prostor, ali zapravo – svatko ga radikalno drugačije opaža, posjeduje i obilježava, i to najčešće zaboravljamo. Treba se na trenutak upitati o ptičjoj ili mačjoj perspektivi i eto 'optike očuđenja' u kojoj, kao što rekoh, upravo imaginacija igra nezanemarivu ulogu. Svjestan sam da moj mačak doživljava stan u kom živimo drugačije nego ja, čak bih rekao da ga bolje poznaje – sve te zakutke, nabore, među- i potprostore i slično: ta činjenica me oduševljava! Plus, riječ je o mačku koji je gluh – misliti o njegovoj perspektivi zato je dvostruko očuđujuće. Asja i ja još se nismo odvikli galamiti kad napravi neku svinjariju. Ili naprosto tepati mu, nazivati ga kojekakvim imenima… Zanimljiva je ta potreba da se životinji govori, čak i kada vas ona – ne samo ne razumije – nego uopće ne čuje.

Već s obzirom na prirodu pjesničkog 'posla', a tim više što, predavačkim radom, na neki način utječeš na formiranje kanona suvremenog hrvatskog pjesništva te, vjerojatno, na oblikovanje ukusa i senzibiliteta najmlađe generacije studenata, moram te upitati o tvom osobnom pjesničkom kanonu... Također, što trenutno, van akademskih obaveza, zaokuplja tvoju pažnju? Što čitaš?

Mislim da je malo prerano za donošenje velikih i dalekosežnih (pr)ocjena. I sam se još uvijek uhodavam u predavačkom poslu, kojemu sam, istina, dosta posvećen u zadnje vrijeme. Dakle, čitav semestar gotovo isključivo čitam suvremeno hrvatsko pjesništvo. Ako se zadržim na tom korpusu, za mene su najvažniji Danijel Dragojević (kako u esejima, tako i u stihovima) i Delimir Rešicki. Spomenutu Mariju Čudinu otkrio sam relativno nedavno, njoj ću se sigurno još vraćati. Zavolio sam nedavno i Slamnigovu poeziju, s kojom ranije nisam bio baš na 'ti'. Što se mikro-eseja tiče, a to je ono u čemu sam u zadnje vrijeme, vrlo mi je važan Emil Cioran. Zaustavit ću se u nabrajanju ovdje, previše je imena koja bih iz različitih razloga mogao i trebao navesti… Čitanje mi je jednako važno kao i pisanje, to su naporedni procesi, premda daleko više čitam, a pišem rjeđe… Pisanje za mene katkad i jest implicitan dijalog s pročitanim. Dakako, trudim se da to bude u znaku igre, neopterećeno 'znanjem' koje bi moglo učiniti stvari dosadnima.

Razgovarao: Marko Pogačar
Fotografije: Marija Mladina

Branislav Oblučar (1978, Bjelovar) objavio je knjige pjesama: Mačje pismo (nagrada Goran za mlade pjesnike 2006) i Anđeli su pali na tjeme, s Boškom Kuzmanovićem 1997. Književnu kritiku i esejistiku objavljuje u periodici te na Trećem programu Hrvatskog radija. Suradnik je u časopisu Quorum. Radi kao znanstveni novak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme su mu prevedene na slovenski, poljski, mađarski, bugarski i engleski.

Pjesme Branislava Oblučara pročitajte na ovom linku.