'Angažman prevoditelja ne staje na prijevodu'

Ksenija Banović, prevoditeljica s bugarskog, ovogodišnja je dobitnica nagrade 'Pero' bugarskog Nacionalnog centra za knjigu. Nagradu je dobila za tri knjige: dva povijesna romana Vere Mutafčieve (Alkibijad Veliki i Slučaj Džem) i roman 18% sivo suvremenog pisca Zaharija Karabašlieva. 

Gostovala je u Booksinom programu Književni budoar, u sklopu serije tribina Krnja književnost, koju vodi Tomislav Augustinčić.

***

Kako si počela s prevođenjem s bugarskog jezika? I kako si napredovala do zavidnog broja prijevoda? 

Jedan bugarski književni kritičar je rekao: "Da se razumijemo, svi su se prevoditelji s bugarskog jezika slučajno našli tu, ali su se pronašli u prijevodu." Nekako sam shvatila da sam se u toj niši pronašla i da mogu lakše isplivati u prijevodima bugarske književnosti nego u bilo kojoj drugoj brazdi, pa sam malo dublje zaorala.

Jedno vrijeme gotovo da nije bilo prijevoda bugarske književnosti – jer nije bilo prevoditelja. Recimo, od 1973., kad je izašao prijevod Skretanje Blage Dimitrove, pa do 2005. nije nam 'došla' nijedna knjiga, tek nekoliko prijevoda proze i poezije. Kulturni odnosi su bili svedeni na individualne kontakte, na jednog prevoditelja, recimo Ivana Esiha ili Vesnu Parun '60-ih i '70-ih. Imala sam sreću naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme.

S Prirodnim romanom Georgija Gospodinova je sve krenulo 2005. godine, i jako dobro, čvrsto je primljen. Baš u Booksi, 2008. godine na Reviji malih književnosti, ugostili smo deset bugarskih autora koji su plijenili pažnju. Booksa je bila okidač za bugarsku književnost. Onda se već počelo pričati i pisati o njoj, sve više recenzija se pojavljivalo.

Tada je već bilo malo lakše 'prošvercati' i druge autore: Aleka Popova (Misija London), Vladimira Zajeva (Propast). U Bugarskoj su posljednjih 20 godina, između ostalog, bili popularni krimići – baš o bugarskom kriminalnom miljeu. Bili su vrlo prodavani, vrlo popularni, ali ne toliko književno cijenjeni. Da sam išla tim smjerom, vjerojatno bih oblikovala i publiku koja bi tražila više kriminalističkih romana. Ali prvo smo krenuli s ovim prokušanim, suvremenim imenima – Popovim i Gospodinovim, koji su već prevedeni na dvadesetak jezika. 

Sandorf je zaokružio cijelu priču s ponudom da prevedemo povijesne romane, pa smo preveli Veru Mutafčievu, izvrsnu spisateljicu koju stavljaju uz bok Thomasu Mannu i Marguerite Yourcenar, a zovu je i 'bugarski Andrić'. Slučaj Džem je prvi prijevod njenog djela na našem govornom području, s 50 godina zakašnjenja. Šteta je da je nismo imali sve ove godine.

Nedavno si nagrađena nagradom 'Pero' bugarskog Nacionalnog centra za knjigu za svoje prijevode. Koliko ti ta nagrada znači? 

Nacionalni centar za knjigu je privatna fondacija u Bugarskoj koja je ustoličena prije neke dvije godine. Ovo je druga godina kako daju književne nagrade u kategorijama proze, poezije, debitantske knjige i prijevoda. 

Ove je godine Nacionalni centar počeo djelovati i kao fondacija koja daje potpore za prijevod, a to se odrazilo i na broj prevedenih bugarskih djela u svijetu. Zato je ove godine već bilo deset kandidata za prijevode na razne jezike. Spletom okolnosti, ispalo je da su sva tri moja prijevoda izašla u ovoj godini. Inače sam radila na njima dvije godine, ali evo, nekako se tako poklopilo pa izgleda da je kvantiteta prevagnula u dodjeli. I ostali prijevodi su, naravno, bili fantastični.

Ta mi nagrada stvarno puno znači. Zaista je bitno kad ti priznaju napore, ne samo u sredini u kojoj djeluješ, nego i u takvoj 'matičnoj' sredini, za mene Bugarskoj. Također, s nagradom je puno lakše ići naprijed i nuditi nove naslove. Ipak, zapravo će mi puno više značiti kada me hrvatski kolege ocijene u Hrvatskoj. Ovdje će se najbolje procijeniti kakva je knjiga i kako je prevedena 

Koliko je u recepciji knjige prevoditelj vidljiv? Misliš li da treba biti nevidljiv?

U čitanju prevoditelj treba biti nevidljiv za čitatelja. Ne smije ga osjetiti, ne smije se spoticati o rečenice, o riječi. I strašno je teško prevoditi. Stalna je to borba – borba s tekstom, borba sa samim sobom, da se ne nametneš previše tekstu, da se ne osjetiš. 

U ovim povijesnim romanima inzistirala sam na arhaizmima da patiniram tekst, možda ponekad i previše, ali bila sam preokupirana time da to bude u autoričinom stilu i duhu, koji je baš karakterističan. Nastojala sam je ne iznevjeriti, i čini mi se da sam uspjela. Jer najveća je pohvala kad čitatelj kaže da je imao osjećaj da je roman napisan na hrvatskom, da nema osjećaj da se radi o prijevodu. 

Prevoditelji se obično žale na nevidljivost, nezastupljenost, pogotovo u recenzentskim tekstovima. U novinskim recenzijama vrlo često se zaborave prevoditelji. Međutim, ja se ne mogu požaliti, pozitivne kritike učinile su mi veliku uslugu. Recimo, recenzija prijevoda Slučaja Džem je prevedena i na bugarski, objavljena je u bugarskom kulturnom tjedniku, sličnom Zarezu. Sigurna sam da je i to utjecalo na ovu nagradu koju sam sad dobila – skrenulo je pozornost bugarske šire javnosti na te prijevode.

Ponekad nas i sami izdavači zaborave – zaborave napisati naša imena na svojim web stranicama, što me strašno ljutilo pa sam i nekoliko puta apelirala za kolege prevoditelje. Ali u tom književnom lancu još su manje vidljivi urednici i grafički dizajneri.

Nevidljiv je i drugi dio rada. Tu je cijeli pripremni proces da se dobiju sredstva za prijevod i da uvjerim izdavače da objave knjigu. Moj angažman ne staje na prijevodu jer nastojim animirati organizatore književnih festivala i voditelje rezidencijskih programa da pozovu te autore, jer bez njihovog dolaska, bez njihove pojave, nema ni promocije ni recepcije knjige.

Misliš li da bi trebalo postojati više nagrada za prevoditelje? Bi li trebale uključivati i financijsku nagradu?

Definitivno bi bilo dobro da postoje financijske nagrade jer je vrlo malo profesionalnih prevodilaca koji žive samo od prevođenja. Uvijek citiram kolegu prevoditelja s bugarskog, Reynola Péreza Vázqueza iz Meksika, koji je rekao: "U Meksiku postoji jako puno načina da umrete od gladi, ali jedan od najavangardnijih je da prevodite s bugarskog." 

Nisam gladna jer imam stalni posao, ali ga ne mogu napustiti jer se ne mogu osloniti na isplate honorara. Neredovite su – to je jedan od gorućih problema. Iako si namaknem sredstva iz fondacije, svejedno ih čekam. Stoga bi novčane nagrade bile i više nego dobrodošle.

Na kojim sada projektima radiš?

Izdavači sada traže isključivo prozu, i to romane. Kratke priče još uvijek ne prolaze. Imam u ladici prevedene priče Georgija Gospodinova, ali čekam. Priče jednostavno sad nisu tražene. O poeziji da i ne govorim. Poezija može ići sporadično po časopisima, ali progurati nekom dobru zbirku poezije, to je gotovo nemoguće. Za prijevod književnosti možeš pronaći izvor sredstava, ali recimo za rječnik ne možeš (inače, nemamo bugarsko-hrvatski rječnik).

Trenutno odmaram, čitam publicistiku o Bugarskoj. Upravo čitam Imaginarni Balkan Marije Todorove. Jako sam frustrirana jer ne uspijevam čitati svjetsku književnost –  uglavnom su to Bugari i Hrvati. Ne preostaje mi baš previše vremena za išta drugo, kradem si od sna, od posla – da još nešto uhvatim. 

Uglavnom razmišljam o sljedećim prijevodima, o sljedećem projektu, o romanu Fizika tuge Georgija Gospodinova, imam i tu jednu zbirčicu poezije. Nakon tih nekoliko suvremenih autora i ova dva povijesna, razmišljam o dječjoj književnosti. U suvremenoj dječjoj književnosti podosta je ostalo nedorađeno.