Hrvoje Vrbanc

1.

- Marganović, Mišić, Popović, Oreški, Debeljak, Kolumbo, Šnajder... čekaj, malo! - reče Tito - A gdje je osmi?
- Kako osmi, druže Tito? - odgovori Kosta, Titov ađutant - Uvijek ih je bilo sedam, imali smo čak i nagradu tog imena, a o filmovima, pionirskim odredima, školama i knjižnicama da ni ne pričamo!
- Da, Kosta... to je jedna od najvećih misterija naše borbe. Postojao je i osmi sekretar SKOJ-a. Kako misliš da su inače nastali filmovi kao što je Treći čovjek ili Dvanaest žigosanih!?
- Kako?!?
- Lijepo! Sedam plus jedan jednako je osam!
- A-ha! Gotovo da mi je jasno!
- Vidi ovo! - reče Tito i izvadi požutjelu kolekcionarsku karticu na kojoj je s jedne strane pisalo 'Bilo ih je osam', a s druge 'Sekretari SKOJ-a – Quick Facts'.

2.

Kumrovečka detektivska agencija 'Treće oko', s podružnicama u Jajcu, Drvaru i Bihaću tih dana (kao niti drugih) nije imala previše posla. Kad je telefon zazvonio, jedini djelatnik agencije, L.P. (44) isprva nije bio pretjerano voljan narušavati blaženi mir svojih lončanica, no na kraju profesionalnost (ili znatiželja?) ipak prevlada i on se javi.

- L.P. (44)? Ovdje Tito.
- Zar ti?
- Da, ja.
- Kako dugo ostaješ? Ne, pardon, to je iz druge priče. Što trebaš?
- Trebam te da mi nađeš Osmog sekretara SKOJ-a. S velikim 'O'.
- Osmog? Zar ih nije bilo....
- ....Sedam? Očito nije. Da sad ne duljim, to ćemo na Brijunima kad ga nađeš, reci mi prihvaćaš li?
- Imam li izbora?
- Znaš i sam. Da ti pomognem koliko mogu, navodno mu je konspirativno ime bilo Ðuro.
- Ali ne Ðaković?
- Ne. Ni Pucar-Stari ni Bakrač ni Ðapić ni Vujović-Španac... a ni Labović.
- A-uuuu!
- Javi mi se u subotu popodne.
- Na koji broj?
- Nisi još shvatio ono s prikazom broja?!? Piši: kućacveća1! I nemoj da ti moram objašnjavati koliko me kod ovih telekomunikacijskih bandita koštao taj broj!
- Treba li ljestvice na kraju?
- Ne.

3.

- Brkovi, to je ključ! - reče L.P. (44) sam sebi. - Rade Končar je imao nadimak Brko, iako brkove nije imao, a nešto je i on petljao sa SKOJ-em. Samo, gdje naći brkonje bez brkova koji su oko 1930-te imali 24-30 godina? Policijska kartoteka - jok! Arhiva osobnih iskaznica - jok! Šetanje gradom i ispitivanje 110-godišnjaka je li im prije osamdeset godina konspirativno ime bilo Brko.... na prvi pogled ovo najviše obećava, ali možda i to ipak jok! Ali što onda?

- Google is your best friend! - usklikne L.P. (44) rečenicu koju je negdje pročitao, iako nije znao engleski. Srećom, u tekstu je bilo pobliže objašnjeno što treba učiniti pa se i naš junak ubrzo obreo pred ekranom računala na kojem je već spomenuti pretraživač ovog puta slavio petnaestu godišnjicu rođenja utemeljitelja socijalne psihologije kornjača, nove znanosti koja iznimno probitačno napreduje, barem prema članku objavljenom u časopisu The Capitalist Pig, osobito cijenjenom od strane kompjutera koji svakodnevno računa NASDAQ.

- Da vidimo što će reći na ovo! - reče L.P. (44) i upiše 'Osmi sekretar SKOJ-a' u Google. "Osmi sekretar SKOJ-a viđen na Ognjenoj zemlji", izbaci Google. - Ne, to nije to. Moderna tehnologija ne pomaže u ovom slučaju. Vrijeme je za intuitivni pristup.

4.

Vrelo ljetno poslijepodne 1928. Dvojica policiji nepoznatih mladića piju pivo na terasi restorana, odjeveni u svjetla prugasta odijela i slamnate šešire. Agenti kraljevske jugoslavenske policije, inače poznati po visprenosti, lukavosti i sposobnosti, nekako su posustali u svojim aktivnostima, vjerojatno zbog silne vrućine. Tako im je promakao i oglas u Zvijezdi komunizma (cijena 5 dinara, izlazi 2 puta mjesečno) u kojem je pisalo: "Traže se sekretari SKOJ-a! Velika prilika, solidna plaća, besmrtnost zagarantirana! Traži se više izvršitelja. Javiti se direktoru ljudskih resursa drugu Kardelju (konsp. ime Bevc) na broj telefona..."

- Mijo, što misliš o ovome?
- Ne znam, Pajo... Misliš da dobro plaćaju?
- Pa sad... ako se ne varam, zabranjeni su, ima nekakav zakon protiv njih, tako da teško da su im prihodi baš legalni. Ali opet, možda se bave nečim to se dobro plaća, drogom, prostitucijom, bijelim robljem... možda nije loša prilika!
- Da. Idemo nazvati tog druga Kardelja (konsp. Bevca).

5.

Kancelarija druga Kardelja u Lijevoj ul. 9 bila je dobro osvijetljena. Zidovi su bili svježe okrečeni, a na stolu su stajale dvije slike: jedna je predstavljala druga Lenjina kako pije čaj u Švicarskoj (prije revolucije) i prijeti prstom, a druga Kardeljevog omiljenog kućnog ljubimca, bernardinca Trockog, kako bira odgovarajuću bačvicu za oko vrata u dućanu.

- Dakle, vi biste htjeli u sekretare SKOJ-a? A znate li što je SKOJ?
- Zar je bitno?
- Imate pravo. Nego, mogu vam reći da je navala poprilična... javilo nam se već stotinjak kandidata.
- Ma vidjet ćete da smo mi pravi izbor za vas. Jeste li možda već primili nekoga?
- Vjerovali ili ne, čak šestoricu! Nego, recite vi meni, gdje se vidite za pet godina?

6.

Dvije godine kasnije, sekretarima je postalo jasno, barem jednim dijelom, što je značila rečenica 'besmrtnost zagarantirana' u oglasu za zapošljavanje, a i ono pitanje o pet godina je donekle izgubilo smisao. Ipak, do istoimenih škola, nagrada i spomenika trebalo je proći još petnaestak godina... dovoljno da se jedan sekretar izgubi u bespućima povijesti i njezine zbiljnosti.

L.P. (44) nije previše napredovao do subote popodne, no ipak je okrenuo broj 'kućacveća1'. S druge strane bežičnog signala javi se poznati glas:

- Ima li što novoga?
- Google ništa ne zna.
- Google?!? Nemoj da u ovim godinama počnem... Slušaj me, L.P. (44), nemoj misliti da sam te unajmio da ne nađeš Osmog sekretara. Dat ću ti malo više vremena, evo, još tjedan dana i ako do tada ne bude rezultata, provest ćeš se kao prvih sedam.
- Shvaćam, druže Tito!

7.

L.P. (44) pogleda na policu s knjigama u svojoj kancelariji... njegove omiljene knjige zauzimale su prominentna mjesta na najnižoj polici. Endemske vrste slonova u Australiji, Srednjovjekovni pogled na problem pingvina, Penološki sustavi antarktičkih urođenika, Koraljni nakit za profesionalce, Kabala – Tko li mi je samo to podmetnuo?!?... Ali, možda se tu krije odgovor! Da pogledam! – reče i nasumice otvori knjigu. Bila je pisana na hebrejskom, no L.P. (44) ga je dobro znao još od vremena kad ga je učio u osnovnoj eksperimentalnoj školi 'Moša Pijade'.

- Idemo sad zdesna nalijevo, ako se dobro sjećam! "Preko naših duša povezani smo s izvorom stvaranja i mi sami možemo transformirati tijek stvaranja." - Daj molim te! – uzvikne L.P. (44) – Kakvog to smisla ima? Da vidimo dalje, možda ipak ima nešto što bi moglo pomoći!

Tri sata i dvije i pol stranice kasnije, situacija je postala još zamršenija – Da se možda ovo ipak ne čita slijeva nadesno? – upita se L.P. (44).

8.

Potraga je očito zapela u slijepoj ulici. Što god da je L.P. (44) pogledao, provjerio ili konzultirao uvijek se spominjalo samo sedmoricu sekretara. Ipak, listajući kroz arhivu Instituta za povijest radničkog pokreta, pogled mu zapne na fotokopiju stranice Zvijezde komunizma iz srpnja 1927. Naslov je velikim slovima kazivao 'Matematički algoritam dodjele konspirativnih imena'. Podnaslov je bio još zagonetniji: "Dajemo i C# kôd. Prepišite ga – u budućnosti bi vam mogao dobro doći!" Tekst je nadugo i naširoko objašnjavao koncepciju, a na kraju teksta je pisalo još samo "Uputa za kraljevsku policiju: zanemarite sve što ste pročitali."

9.

Svi stupovi u glavnoj ulici glavnog grada te 1928. bili su izlijepljeni šapirografiranim plakatima koji su pozivali na 'Radni sastanak sekretara SKOJ-a! Poslije sastanka druženje uz janjetinu, pivo i revolucionarnu glazbu'.

- Da se prebrojimo – reče drug Marko, voditelj sastanka – Jedan, dva, tri, četiri... neki mi kasne!
- Sad će oni druže Marko, znaš kakav nam je javni prijevoz!
- Da... još uvijek ništa od gradnje metroa ovdje, bilo nam je bolje dok smo bili u izgnanstvu, tako mi Mustafe Golubića!
- Jašta!
- Netko kuca! Brzo, koja je ono lozinka? – upita drug Marko.
- „SKOJ je zakon“!
- Da, kako li sam samo zaboravio. Znaš, ušao sam prvi pa me nitko nije pitao... Pet, šest, sedam, osam...svi smo, ali da obavimo prozivku za svaki slučaj! Marganović!
- Ovdje.

10.

"Ðuro"... – pomisli L.P. (44) – hajde da probam shvatiti onu logiku davanja konspirativnih imena – reče L.P. (44) i prekuca C# kôd u kompjuter. Program je bio vrlo jednostavan i imao samo dvije funkcije 'Pravo ime u konspirativno' i 'Konspirativno ime u pravo'.

- Da isprobamo! – uskliknu L.P. (44), ukuca 'Kardelj' u prazno polje i kliknu na gumb 'Pravo ime u konspirativno'. 'Bevc' – pojavi se na ekranu. – Čini se da radi, reče L.P. (44) samom sebi.

Zaista, sve se slagalo s povijesnim činjenicama. Ranković je bio Marko, Tito Stari, a Rade Končar Brko. Kucnuo je veliki trenutak. L.P. (44) upiše 'Ðuro', a ispod toga, kao napomenu doda 'sekretar SKOJ-a'. Klik... program je na trenutak oklijevao, a zatim se na ekranu pojavi ime. L.P. (44) samo što nije pao sa stolice.

- A-uuuuu! Čini se da se krug zatvorio!!!!!!!! Kako ono ide broj... ah da, kućacveća1. Puno ga je koštao.
- Tito, jesi ti?
- Jesam, reci.
- Stari glupane, ti si Osmi sekretar SKOJ-a!
- Misliš?
- Sto posto!
- Može biti... vidiš, zaboravio sam! Toliko je bilo imena, nadimaka i funkcija u ono vrijeme... a nije ni sad bolje.
- Vrijedi li još uvijek onaj poziv na Brijune?
- Vrijedi. Kad stigneš, samo reci domaćici šifru 'SKOJ je zakon'.
- Vidimo se.

29.11.2011.