Domagoj Rogulj

Još malo, sasvim malo, i brod će zamaći iza brežuljka sa svjetionikom. Sporo i polako, kao u nekom svečanu ceremonijalu, prvo će mu nestati pramac, potom prvi dio palube, na koncu krma. Načas će izgledati kao da se koleba, kao da ne želi posve otići iz vidokruga promatrača, kao da zaboravlja na svoju putanju i postaje samo nepomični ulov u zlatnoj i grimiznoj mreži splitskog sutona. U trenutku kad se učini da će ostati zauvijek tu, poput apstraktne mrlje na klasičnom morskom pejzažu, poput kapi bijele boje prolivene po već dovršenu platnu, brod će – kao nečim poguran - naglo iščeznuti iz slike.

Tog kišnog predbožićnog jutra naša se junakinja Tea nervozno vrpoljila u fotelji splitskog alternativnog kafića Ghetto, kose umotane u narančasti turban, tragajući već dvadeset minuta za 'pravom' metaforom. Dok je tresla nalivpero, kao da će iz njega umjesto tinte iscijediti spasonosnu frazu, pogledom je pratila dugokosog konobara koji se njihao u ritmu afro-dancea, podsjećajući na lošu karikaturu Boba Marleya. Sjedila je u kafiću već čitava dva sata, mimikrijski stopljena s narančastom bojom fotelje i zida, i bezuspješno pokušavala napisati priču o Splitu.

I veći od nje imali su sličnih problema. Henry James jednom se potužio kako Venecija umjetnicima uskraćuje nadahnuće, preponosna da bi im udijelila ikakav milodar, prelijepa da bi išta ostavila mašti. Pomislila je kako ni Split, premda u svojoj ljepoti svakako manje profinjen, sigurno manje dorečen, ne ostavlja previše prostora za maštu. Ono što u takvim gradovima valja tražiti, zaključila je, jesu rupe u sustavu, prostori dovoljno siromašni sadržajem da bi dopustili mašti da ih ispuni, dovoljno subverzivni da bi potkopali stereotipnu sliku grada. Dodala je ovoj slici puno narančaste boje i – ćiribu, ćiriba! - dobila splitski Ghetto. Sve bi bilo super da nema konobara, da barem mogu konobara izbrisati gumicom, pomislila je.

Materijala za priču imala je napretek, nije u tome bio problem. Sjetila se kako je jednom pohvalila nečije fotografije iz Pariza, i kako je ta osoba gotovo ljutito odgovorila: "Nije to neka velika umjetnost. U Parizu se slike nude na pladnju, i jedino što čovjek treba učiniti jest pokupiti ih." Tog su se Božića u Splitu na pladnju nudile priče.

Čim je doputovala iz Zagreba, majka joj je rekla da se u Splitu događaju čudne stvari. Svi su primijetili kako su se bura i jugo počeli izmjenjivati u sve kraćim i kraćim intervalima, kao ubrzani ciklusi manične depresije. Na Svetog Nikolu, Teina je majka, baš kao i brojni drugi Splićani, sa strepnjom promatrala kako se gradu s mora primiču četiri pijavice. Premda su se pijavice raspršile prije no što su stigle do obale, Splitom se proširila priča o posjetu Četiri jahača Apokalipse. Glasinama o dolasku Sudnjega dana pridonijela je i pojava tajanstvenih crvenih rakova koji su prekrili splitske plaže, svjetlucajući noću poput đavoljih očiju, poput žeravice u paklu, kao i zabrinjavajuće meteorološke prognoze, koje su već tjednima najavljivale kako će Split pogoditi neviđena snježna mećava, i to baš na sam Božić.

I ljudi su postali nekako čudni. Počeli su se ljutiti na stvari kojima prije nisu pridavali važnost, istodobno prihvaćajući stvari koje su ih ranije ljutile. Jedna poznata splitska sportašica deklarirala se kao lezbijka, a da to nije izazvalo nikakvu javnu reakciju – niti jednu prijetnju izopćenjem, niti jedan komentar o mogućem domino-efektu na splitsku mladež. Skupina ljutitih građana zaposjela je gradilište monumentalne nove crkve na Mejašima, spriječivši početak radova, zbog čega su svi sa zebnjom očekivali božićnu poruku splitskoga nadbiskupa. Teina stara teta Nevenka, čija je desna noga bila pet centimetara dulja od lijeve, i koja iz protesta nije izišla iz stana točno četrdeset i tri godine, viđena je kako u kućnim papučama ulazi u lokalni dućan.

Pokupiti ove događaje, iskoristiti ih kao materijal za vlastitu priču, sigurno bi bio nekakav oblik plagijata, pomislila je. Svi pisci kopiraju stvarnost – ono što na koncu određuje uspjeh njihovih djela jest sposobnost da prisvojenu stvarnost, koja je sama po sebi neutralna, učine instrumentom u službi nekog višeg cilja. Samo to. Pravi pisac čini to virtuozno, s lakoćom, u stanju je bez ikakve teškoće uvjeriti čitatelja da je prvo postojala ideja, a tek onda priča iz stvarnog života koja je poslužila tek kao ilustracija, kao metafora. Zapravo se najčešće događa obrnuto, pomislila je. Pametne su ideje ograničene, ali se priče zato nude na pladnju – pisci ih pohlepno grabe, ali samo oni najspretniji umiju ih dobro iskoristiti. Gdje je ona u svemu tome? Još uvijek među zbunjenima, pomislila je, grickajući već izgriženi vrh nalivpera, s kojeg se polako počela ljuštiti boja.

U razmišljanju ju je prekinuo zvuk zvonca i iznenadna 'promaja' (uvijek je tu riječ više voljela od standardno-hrvatskog 'propuha'). U kafić je ušao naočit mladić s kovrčavom plavom kosom i majicom na pruge. Podsjetio ju je na odraslu verziju onih debeljuškastih anđela s božićnih čestitki što brade podbočene rukom zamišljeno gledaju u daljinu, nekad goli, nekad obučeni u mornarsku majicu.

Plavi je anđeo sjeo za susjedni stol sa svečanom ozbiljnošću. Izvadio je papire i odmah počeo pisati, uputivši joj jedva primjetan smiješak, kao da želi pokazati kako je uočio neobičnu podudarnost njihovih aktivnosti, ali mu osjećaj za mjeru ne dopušta da tome prida preveliku pozornost.

Kafićem se razlio raskošni, zreli glas Amy Winehouse: "You Know That I'm No Good." S nekim slatko-gorkim uzbuđenjem čekala je da pjesma dođe do dijela koji je najviše voljela, do stihova koji su opisivali zamišljeni susret iz njezine vlastite budućnosti, podjednako utopijski i realističan. Sweet reunion, Jamaica and Spain/ We're like how we were again/ I'm in the tub you on the sink/ Lick my lips as I soak my feet.

Palo joj je na pamet da stihovi možda ne govore samo o povratku izgubljene ljubavi, već o tome kako vrijeme nije nužno linearan proces, kako je budućnost možda samo čudna inverzija prošlosti, kako svaki naš trenutak ima pravo na vječnost, kako je svaki trenutak vječnost.

"Ala brale, ovo je ona pjevačica šta se drogira i reže, i šta joj je muž završija u zatvoru", komentirao je dotad šutljivi konobar, toliko komično rastežući ionako rastegnute dalmatinske vokale da je Tea prasnula u smijeh. I njezin se susjed nasmijao, i na trenutak su im se oči pomazile.

Postoje rijetki trenuci kad i najsramežljiviji ljudi znaju s apsolutnom sigurnošću da ih predosjećaj uspjeha neće iznevjeriti. Zato ne čudi što se Tea odlučila na odvažan korak, na korak izvan ustaljenog hodograma njezinih susreta s nepoznatim muškarcima. Otkinula je rub papira i napisala: "Podsjećaš me na odraslu verziju onih debeljuškastih anđela s božićnih čestitki što brade podbočene rukom zamišljeno gledaju u daljinu, nekad goli, nekad obučeni u mornarsku majicu." Zgužvala je papirić, pričvrstila ga za dršku nalivpera, pričekala da on podigne glavu, i bacila mu pero (ponešto prenervozno i preagresivno, pomislila je u sebi, poput vojnika koji baca ručnu bombu).

Dok je otvarao zgužvani papirić, načas je osjetila nesigurnost, kao klaun koji sumnja u svoju sposobnost da zabavi zahtjevnu cirkusku publiku, ali njegov ju je osmijeh ponovno podragao, otklonivši svaku sumnju. Pretvarala se da ne primjećuje kako i on piše poruku, i hinila iznenađenje kad ju je njegov papirić pogodio u glavu. "Draga Šeherezado, sad barem možemo biti sigurni da debeljuškasti plavi anđeo ne gleda zamišljeno u daljinu, već u sasvim konkretan objekt. Vaš Marko."

Morala se dobro usredotočiti kako joj se ruka ne bi tresla dok mu je slala papirić s brojem mobitela. On joj se opet nasmijao (pomislila je kako u svakom anđeoskom osmijehu ima nešto vragolasto), savio ruku u fiktivnu telefonsku slušalicu i prinio je ustima.

Bila je sigurna da će je nazvati. Uvijek je bila skeptična, ali ovog puta jednostavno je znala. Sweet reunion, Jamaica and Spain. Anđeo i Šeherezada. Budućnost je čudna inverzija prošlosti. Izgubljena ljubav vratila joj se s novim imenom, u novom, anđeoskom liku.

Otkad je znala za sebe, maštala je o romansi u Splitu, gradu svoga djetinjstva. Uvijek joj se činilo kako svaka romansa poprima nešto od mjesta u kojem se događa – u Londonu je sumanuta, u Berlinu pohabana i alternativna, u Zagrebu barokna i zagasito žuta. Splitska je romansa pospana i otegnuta, s cjelonoćnim razgovorima na zidićima, sa sramežljivim pipkanjem u provincijskim kinima, s guranjem imaginarnih dječjih kolica po beskrajnim šljunčanim plažama.

Sweet reunion, Jamaica and Spain. Dvije srodne duše, Tea i Marko. Dok su problematična Amy Winehouse i njezin još problematičniji dečko Blake Fielder-Civil teturali londonskim ulicama okrvavljenih glava, podbuhli od kokaina i viskija, Tea i Marko jeli su tiramisu u Galeriji, pili kavu sa šlagom u Teaku, smijali se romantičnim komedijama u Karamanu, odlazili na '80's' večeri  u O'Haru, ispijali runde Karlovačkog u Ghettu, praćeni tupim pogledom dugokosog konobara. Unatoč upozorenjima lokalnih medija da izbjegavaju plažu (te je godine zbog "najezde neidentificiranih morskih objekata" otkazan i tradicionalni novogodišnji turnir u piciginu), vodili su ljubav među crvenim rakovima. Tamo mu se prvi put otvorila poput školjke, pustila ga da uđe u nju, dok su se kraj njihovih nogu rakovi penjali jedan po drugom, a morske se zvijezde preklapale. Sve se oko njih dodirivalo, stiskalo, trljalo, mazilo, grlilo.

Sweet reunion na splitskim Bačvicama, među rakovima što svjetlucaju poput đavoljih očiju, poput žeravice u paklu.

Silvestrovo se došuljalo nekako podmuklo, ispod žita. Vrtlog zimske romanse počeo je pomalo jenjavati, ne baš ozbiljno, nipošto dramatično, kao zatišje između dva naleta bure, podsjetivši ih da Tea mora u Zagreb, da nijedno od njih nije dovršilo svoju priču, da unatoč zabrinjavajućim prognozama tog Božića ipak nije pao snijeg. Isprativši je na kolodvoru, nježno ju je poljubio u čelo i rekao joj 'volim te'. Isprva je htjela odgovoriti, a onda je odustala. Na ulasku u autobus svom je snagom udarila glavom o spremnik za prtljagu. Bespomoćno se okrenula prema Marku, ali on je već bio otišao.

Dok se vozila autocestom prema Zagrebu, slušala je Amy Winehouse i razmišljala o svojoj srodnoj duši, o onoj koja je otišla, ali se ipak vratila – s novim imenom, u novom, anđeoskom liku. Pogledala je kroz autobusno staklo. Prepala se kad je shvatila da ne može razabrati nijednu kuću, nijedno svjetlo, nijedan putokaz. Samo mrak.

Prvog dana nove godine probudila se u svom samačkom zagrebačkom stanu. Kroz rupe na roletama nazirala se oštra bjelina: siguran znak da je grad preko noći prekrio snijeg. Gledala je kako pahulje padaju, prvo ravno, onda ukoso, potom posve kaotično, bez ikakve logike i reda. Osjetila je poznato kovitlanje u trbuhu – priča je, poput nemirne bebe, željela van. Pisala je dugo, s užitkom, pod zaštitničkim okriljem Zagreba, snježne antiteze Splita.

Kad je završila priču, još je neko vrijeme gledala kroz prozor, odgađajući telefonski poziv. Krupne bi pahulje tu i tamo bljesnule na crnoj pozadini neba, poput slabašnih lampiona, poput bijelih žarulja koje pucaju u prvom dodiru s mrakom.

Pahulje intenziviraju tišinu. Pahulje intenziviraju odsutnost s druge strane slušalice, uklanjaju sve sporedne zvukove, pretvaraju mehaničko telefonsko 'tu-tu' u nesnosnu buku.

Danima ga je bezuspješno zvala, i onda odustala. U kratkim intervalima između telefonskih 'tu-tu' po prvi put u životu osjetila je neku životinjsku samoću, osjećaj tupe praznine koji čovjeka obuzme kad dosegne osamljenost mehaničkog uređaja, kad s njom potpuno sraste. Problem nije bio u odgovoru. Znala je da će odgovor doći, upakiran u šutnju, u telefonski poziv, u kasnonoćni SMS. Problem je bio u bolnoj predvidivosti scenarija koji slijedi, u neumoljivosti svemirskih zakona koji kažu da svaki epilog mora biti banalan.

Nije se bojala patnje. Znala je da je mora prigrliti kao najvećeg saveznika, znala je da se kroz svoju patnju telepatski sjedinjuje s patnjom Byrona, Goethea, Prousta, s patnjom cijelog čovječanstva – njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – da kroz patnju izrasta u ono što je morala biti.

Nije se bojala patnje. Bojala se onog što će nastupiti nakon veličanstvene bjeline i veličanstvenog mraka: sivilo, bljuzgavica, beskonačna bezoblična zora.

Sweet reunion, Jamaica and Spain. Vrijeme je ipak linearno, trenutak nema pravo na vječnost, trenutak nije vječnost.

Tein sljedeći Božić u Splitu protekao je u znaku normalnosti. O tome nije bilo spora. Dva dana juga, dva dana bure, bez ikakvih pijavica da uznemiruju skladne provincijske živote. Poznata sportašica javno je povukla priznanje o svojim čudnim sklonostima, pred novinarskim objektivima zagrlila je majku, maramicom joj obrisala suze radosnice, i za sve optužila popratne efekte hormonskih preparata. Crkva na Mejašima odlično je rasla, nadmašivši sva predviđanja, kao splitska Sagrada Familia, čijem vertikalnu i horizontalnu širenju nitko nije vidio kraja. Rakovi su se unatraške odgegali u morske dubine, vrativši plaže superiornim oblicima života. Stara teta Nevenka opet je bila mitski lik koji živi svoj tajanstveni život iza dvostrukog zasuna i uvijek zatvorenih škura. Sve je bilo kako treba biti.

Tea je sve rjeđe mislila na Marka. Shvatila je da je njihova priča bila tek maleni detalj veće priče, priče o Splitu koji je na nekoliko dana prestao biti Split. Shvatila je da su se njih dvoje, zajedno s gradom, nakratko našli u nekom utopijskom vremenu, preklopivši se jedno preko drugog poput dvije morske zvijezde, tako da su se na moment činili kao jedno. Shvatila je da brod na slici ne može stati, i da u nezaustavljivosti njegove putanje ima nekakve ljepote.

Na Badnjak je sama otišla na plažu, stavila naočale za sunce i pustila da je, po prvi put u životu, ispuni božićni mir.