Dario Rukavina

Kad uspiješ u nečemu kaže se obrao si vrhnje. Dakle, kad obereš vrhnje s mlijeka, dobivaš kajmak. Upravo kajmak su naručili moji prijatelji uz ćevape. Jebiga, ima se.

Snijeg prši iznad placa u Utrinama. Hladno je. Mi sjedimo u toplom, masnim prstima diramo naše skupe digitalne fotoaparate i dogovaramo koncepciju novog broja DVD-magazina. Ne znam zašto je Deks predložio baš tržnicu u Utrinama. Deks je iz kvarta i zna da se po tržnici šmuca Jergović. On i Edo Popović u Športu ispijaju svoje kavice, pričaju o problemima svijeta, požale se vlasniku na neprilike u državi, na ZERP i na zimu, a on ih onda utješi rundom i sve dođe na svoje mjesto. Zato me Deks i doveo u Šport. Mislim da je htio laskati 'piscu.' 

No ja sam se tamo osjećao izgubljeno. Ne poznajem Novi Zagreb. Nisam tu nikad imao komada niti sam se jutrima vraćao pijan s tuluma slijedeći srebrne zmije tramvajskih pruga. Zaista, nikad nisam mislio o tome što se nalazi s druge strane Save, na one ružne nebodere i sav taj vrli, novi svijet. I dok sam se tako iščuđavao čupkajući lepinju, natjeravajući čačkalicom komadiće luka po tanjuru, pojavio se Anđeo.

Stajala je na vratima Športa držeći u rukama veliku kartonsku kutiju i gledala po zadimljenoj prostoriji. Pogledi su nam se sreli. Nasmiješila se i krenula sigurnim korakom prema meni.

"Dobar dan. Nadam se da imate minutu za mene."

"Vječnost… Za tebe imam cijelu vječnost!", rekoh stisnuvši usta da je ne oborim zadahom luka, "Reci anđele…"

"Handsfree, prodajem handsfree uređaje, a uz njih dobijete i …"

Pustio sam je da izgovori svoju pjesmicu. Onda izrekoh glupost. Ne znam zašto, možda zbog luka, možda zbog želje da ispadnem duhovit, no bilo je to jače od mene, rekoh:
"Mi smo siroti studenti. Skucali smo para jedva za ćevape."

Nasmiješila se, puna razumijevanja, mahnula mi i otišla dalje. Pratio sam je pogledom. Pokušala je još kod dva, tri stola, no svi su žderali svoje ćevape i nitko nije primijetio ljepotu kako prolazi mimo njih. Nije prodala niti jedan. Izašla je i stala kraj kioska s pecivima pogleda uprtog u daljinu, a snijeg je nemilice padao po njenoj crnoj kosi. Onda su se naši pogledi ponovno sreli.

Nebesa! Kako me samo gledala tim velikim, tužnim psećim očima. Došlo mi je da ju ponesem doma ko nekog štenca, onako skupa s kartonskom kutijom i jeftinim handsfree uređajima pa njome ukrasim božićno drvce, stavim je u vitrinu, krhkog malog anđela, da je nahranim, da je utoplim, da je…

Jadan li sam ja čovjek. Smrznut. Podvojen između duha Božića u meni i malograđanskog morala. Naravno da je ne mogu samo tako povesti doma, tamo već imam anđela. Što bi se desilo da dovedem još jednog? Za anđeosku taštinu niti nebo nije bilo dovoljno veliko pa se zaratilo, a kamoli stančić od 60 kvadrata. Pokušao sam ne misliti o njoj, slušati Deksa dok naklapa o blendama i ekspoziciji, promatrati kako cvate prištić na vratu čovjeka za susjednim stolom, no misli bi se otimale i vraćale njoj.

Zamišljao sam kako se smrzava tamo kod kioska, kako zadnjim snagama prebire po mobitelu da nazove nekog, bilo kog u ovom jebenom, hladnom gradu. Recimo, nazvat će Opće informacije i pitati neku glupost, tek toliko da čuje ljudski glas, ali kartica joj prazna. Pokušat će otipkati SMS, ali onda će se sjetiti da ga nema kome poslati.

To me razbjesnilo. Zar jedno takvo biće nema nikoga na ovom svijetu? Da ima nekoga, zar bi taj 'netko' dozvolio da prodaje jeftine handsfree uređaje sumnjiva porijekla? Taj netko sigurno ne mari… Nitko toga dana nije ni za koga mario! Bog nije mario. Konobar nije mario. Debele babuskare u bundama nisu marile, ali ja jesam! I gospodin Hladnoća… On je, za razliku od mene, znao i njezino ime. Stajala je tamo napolju u njegovom društvu i trljala promrzle ruke, lomila svoje predivne duge prste. Smrznut će se i umrijeti tamo vani. Zar sve tako završava?

Danas se miris smrti osjeća u svemu. U zraku je. U dahu. U ćevapu.

Kako jeftino. Kako plastično. Kako brutalno.

Idiote patetični! Ne, neće se smrznuti kao djevojčica u priči H.C. Andersena niti će završiti u ćevapu, no sve to neće učiniti da se ti osjećaš bolje!

Snijeg je napolju i dalje nemilice padao i sve je bilo tako tužno… Tko danas može iskazati bol u njenoj stvarnoj veličini? Nitko. Bol je blaža od života, surovija od književnosti koja je pokušava opisati. I nije umiranje od hladnoće i gladi užasno; biti sam i izgubljen tržnici s kutijom punom neprodanih handsfreea uređaja, to je užasno. Na tržnici kojom se povija miris ćevapa, na kojoj Miljenko i Edo kupuju svoje salate.

A onda je ona zapjevala. Neku pjesmicu. Cupkala je i pjevala, rumenih obraza, tamo kod pekarnice na tržnici Utrine. I svaka misao u mojoj glavi nestane.