Paučina: Vera i Slavko, Mnogo značiš za moj život, draga, Einstein, Gilbert i George, Tina kaže ''Fuck!'' i pere suđe, Sheena is a Punk Rocker

Vera lagano kruži hodnikom i dnevnom sobom stana na Marulićevu trgu. Uređuje turpijicom nokte i razmišlja o tome kako da svojega ozbiljnog Slavka, ''najmirnijeg čovjeka na planetu'', kako često zna reći, i ''slučajno njezina muža'', izvuče iz njegove duboke obuzetosti fizikom i nagovori ga da danas odu u kino od osam navečer. Oni već godinama nisu bili u kinu, nisu bili nigdje, koliko se ona može sjetiti. Jasno, ljetovanje se tu ne računa, kao ni njihovi povremeni zajednički odlasci u neku veću nabavu živežnih namirnica i odjevnih krpica. Žalosno je to priznati, ali njih dvoje nemaju društveni život, nemaju čak ni kućne prijatelje, ni s njezine strane, a pogotovo ne s njegove. Samo posao, kuća i televizija, koju ona najčešće gleda s mamom Elvirom i ponekad s Tinom jer Slavko jedva da i pogleda neki film; on svaki svoj slobodni trenutak, a to znači i svaku večer, provodi u radnoj sobi čitajući knjige o fizici. Zbog svega toga prije godinu dana upisala se na wing chun kako bi ipak unijela neku živost u tu dosadnu rutinu. Zabrinjavajuća situacija. Kako se sve to dogodilo? Sedamnaest godina je s tim mirnim čovjekom i još ga ne poznaje. A trebala bi ga poznavati jer se on nikada i nije pretvarao da je nešto drugo nego ono što stvarno jest. Veru je zbunjivala jasna preglednost svih činjenica njihova odnosa, a da ipak nije mogla reći da poznaje to ljudsko biće, njoj najbliže. Zaljubila se za vrijeme studija u tog zgodnog, šutljivog, povučenog muškarca čvrste sportske građe upoznavši ga jedne subote na plesnjaku. Možda se zaljubila u njega baš zbog te mirnoće i staloženog te pristojnog ponašanja koje je vidljivo odudaralo od ponašanja većine mladića, kao što bi, uostalom, odudaralo i danas. Ne, Slavko nikada nije bio odbojan, nervozan, tmuran ili ćudljiv, naprotiv, bio je uvijek miran i vedar, ali na jedan sanjarski način koji ga je činio nekako dalekim i odsutnim. Slavko Puršić je bio tip čovjeka koji gotovo nikad nije započinjao komunikaciju, ali je nikada nije ni odbijao. On je te večeri stajao sâm u jednom kutu dvorane naslonjen na zid i nije se micao, uopće nije plesao. Uočila ga je kad su njezina prijateljica Marta Jurčević i ona ušle u dvoranu na početku plesne večeri. Odmah joj se svidio. Večer je odmicala, ali njezini česti i značajni pogledi prema njemu nisu nailazili na odziv tako da se ona, odlučna djevojka temperamentna karaktera, čak malo i naljutila. Nakon što je pjevač najavio legendarni plesni blok ''dame biraju'' prišla mu je i zamolila ga za ples (ranih sedamdesetih u ne tako davnom dvadesetom stoljeću, s uzdahom pomisli Vera, još je postojao taj običaj na plesnjacima sa živom glazbom). Slavko je ljubazno prihvatio poziv. Počela je pjesma Mnogo značiš za moj život, draga. Bila je to za njih sudbonosna pjesma. Otplesali su taj ples ne progovorivši ni riječ. Ipak je na njezinu inicijativu nekako krenulo i više se nisu odvajali, ostatak večeri otplesali su sve plesove dok ih je Marta Jurčević vragolasto promatrala plešući s nekim simpatičnim debeljkom. Slavko ju je nakon plesa otpratio kući. Malo su postajali ispred njezinih vrata. Mirni i pomalo zbunjeni Slavko nije puno pričao, nije on takav tip, osim kad je tema fizika ili svemir, ali je te večeri ipak rekao i onu njoj zabavnu rečenicu s matematički preciznom informacijom: ''Vera, blago vama, baš ste sretni. Vi ste od svoje kuće do ulaza u Sveučilišnu knjižnicu točno za minutu i pol normalnog hoda.'' Slavko, veliki poštovalac knjiga uopće i stručne literature posebno, osobito one s područja fizike, i savjesni član četiri posudbene knjižnice, pritom je vjerojatno pomislio kakva bi to milost bila za njega da je u istoj situaciji kao i ova tako privlačna djevojka Vera Tajčević pa da može svakog jutra, takoreći iz kreveta, odmah skočiti u veliku i bogato opremljenu biblioteku s lijepom čitaonicom. Zaljubili su se na prvi pogled, kako, ponekad točno, glasi ta fraza, i nakon nekoliko mjeseci vjenčali. Već joj je onda bilo čudno da tako miran i naizgled odsutan čovjek može biti tako žestok u milovanjima pa se prisjetila svih narodnih poslovica o toj temi, koje je uglavnom čula od mame. Odmah nakon svadbe Slavko se preselio k njoj i njezinoj majci Elviri u prostrani stan na Marulićevu trgu. To je bio logičan potez jer je obiteljska kućica njegovih roditelja u Stenjevcu, tada još predgrađu Zagreba, bila premala da bi se u njoj mogao nastaniti još i mladi bračni par. Sve je išlo svojim prirodnim tijekom i ona je rodila Tinu sljedeće godine. Baš u to vrijeme, nekoliko mjeseci prije Tinina rođenja, oni su u razmaku od samo dva tjedna završili fakultet. Slavko se odmah zaposlio kao profesor fizike u srednjoj školi, u poznatoj zagrebačkoj gimnaziji, te od tada neprekidno radi u istoj školi i nikad ne izostaje s posla. Slavko ne pije i ne puši, ne odlazi s kolegama u kafiće, ne zanimaju ga ni žene ni glazba ni izlasci, čak ni sport, osim nogometa koji ponekad gleda na televiziji, ali ga ne igra i ne odlazi na utakmice. Nakon posla odmah dolazi kući, sudjeluje u odgoju Tine, savršen je otac, odan muž i uvijek pouzdan ljubavnik, a u slobodno vrijeme strasno proučava povijest fizike za svoju dušu. Fizika je njegova jedina vidljiva strast; vikende Slavko pretvara u radne orgije čitanja knjiga o fizici i pravljenja iscrpnih bilježaka pa radna soba izgleda kao da u njoj radi znanstvenik usred najžešće stvaralačke faze. Slavko Puršić je inače čovjek rutine i nema nikakvih ambicija, ponajmanje onih koje se tiču karijere, društvenog angažmana i politike; iako je dobio već nekoliko nagrada za svoj rad, tu povoljnu okolnost nije nikad i nigdje iskoristio. Potpuno je apolitičan, kao i ona, premda su zajedno plakali kada je umro drug Tito, vjerojatno jednim dijelom zahvaljujući i općoj atmosferi tuge za tim državnikom u bivšoj Jugoslaviji, koju su i mediji poticali sloganom ''I poslije Tita – Tito!'' Slavko nema ni posebnih želja, čak ni želju za izlascima ili izletima u prirodu ili želju za iznenadnim, brzim, rekreativnim putovanjima. Stjecajem okolnosti, ona subotnja večer kad su se Vera i on upoznali bila je njegov drugi izlazak u životu. Nepojmljivo, dakako, ali istinito! Slavko Puršić je dobrodušan, simpatičan sportski tip koji svako jutro obvezno radi tjelovježbu i nijednom je nije zanemario, preskočio, čak ni za vrijeme rata; on je uvijek obazriv, miran, drag, ljubazan i tih. Slavko je negdje pronašao jedan citat Gilberta i Georgea, poznatog umjetničkog i ljubavnog para, citat u skladu sa svojom prirodom, i zapisao ga tehničkim slovima te dao uokviriti, a zatim ga je stavio na svoj radni stol pored glasovite Einsteinove fotografije, one na kojoj je Einstein s majicom na čijem je vrhu pričvršćena penkala. Ona ga uvijek pročita kad briše prašinu u radnoj sobi i mora priznati da joj citat zvuči kao da ga je napisao upravo njezin muž Slavko: ''Nikada ne brinite, ne procjenjujte, ne raspravljajte, ne kritizirajte, već uvijek ostanite tihi, uljudni i mirni.'' Tako je i bilo sa Slavkom. Zapravo, koliko se ona može sjetiti, Slavko bi živnuo samo kad bi se spomenula fizika ili neko ime povezano s njom, recimo Albert Einstein. Lud je za Einsteinom. Ne, Slavko nikad ne skače od veselja, ali se njegovo lice ozari na sam spomen fizike ili pak na spomen velikog majstora i njegovih nastavljača. Profesor fizike Puršić nije nalik samo smislu i značenju citata Gilberta i Georgea, on je nalik i svom idolu Einsteinu. Ukratko, on je, kao i Einstein, vrlo skromna osoba koja ne želi biti u centru pažnje. Ako ga netko zamoli da mu priča o Einsteinu ili o prijeporima kvantne fizike ili o fizici općenito, on će to rado učiniti; a ako ga nitko ne zaustavi, pričat će satima pa i danima o tome. Jednom je njegov stari prijatelj s fakulteta, kolega fizičar, htio raspraviti sa Slavkom jedan problem s područja njihove struke pa je svratio na kavu u subotu oko podne rekavši da će ostati oko pola sata, a ostao je sve do nedjelje navečer uzbuđeno razgovarajući sa Slavkom o jedinstvenoj teoriji polja s kojom se godinama, pa i desetljećima, mučio i njihov omiljeni fizičar-teoretičar Einstein. Ona im je do dva ujutro, sve dok je bila budna, donosila sendviče i sokove u radnu sobu jer nikako nisu mogli prekinuti razgovor i pojesti nešto toplo. Na isti način postupila je i u nedjelju. Iako je skuhala dobar ručak, koji je uključivao njezinu najbolju krepku juhu, ta dvojica nikako nisu bila u stanju prekinuti svoju raspravu, čak ni na petnaestak minuta koliko je potrebno za ručak, pa im je opet donosila sendviče i sokove sve dok se nije spustio sumrak. Na kraju, kad je napokon došao kući, taj dobri čovjek, Slavkov kolega fizičar, strahovito se posvadio sa ženom zbog nepredviđeno dugog naučnog izleta u Slavkovu radnu sobu. E, moj Slavko, Slavko…

Dobro je, ne cvjetaju joj i ne pucaju nokti. Treba još samo malo izbrusiti vrhove pa će onda krenuti u akciju ''Ljubitelja fizike izvesti iz kuće svim sredstvima''. Petak je dobar dan za odlazak u kino i za gledanje filma na velikom platnu. Iz Tinine sobe zaori pjesma Sheena is a Punk Rocker, koju je Tina u posljednje vrijeme puštala prije izlaska u grad. Iako Joey Ramone nije baš imao glas koji bi je mogao ushititi, a i tekstovi grupe Ramones njoj su, najblaže rečeno, prilično nezanimljivi, oskudni i blijedi, Veri se sviđala njegova energija, zapravo ritam te energije. Veri je ritam uvijek bio jako važan; dobar, čvrst ritam uvijek je mogao izraziti i njezinu strast i njezinu bol, i njezinu pobunu i njezinu sreću, tako da nije imala nikakav problem s Tininim izborom glazbe; ta i ona je u mladosti slušala Sex Pistols, Iggyja Popa & The Stooges, Clash, New York Dolls i Devo, a socijalno osviještene grupe s jakim nihilističkim i borbenim političkim predznakom kao Sex Pistols i Clash i dan-danas povremeno sluša jer joj se još uvijek sviđaju. Čak je i Tinu uputila na neke druge, a zanimljive grupe, recimo na Exploited i Iron Maiden, pa je mala poludjela za njima. Budući da je njezina majka Elvira Tajčević mnogo držala do glazbenog obrazovanja svoje kćeri, kupila joj je pijanino i nagovorila je svoju malu Veru da uz ostalo školovanje završi barem osnovnu muzičku školu, što i nije bilo teško jer je djevojčica jako voljela glazbu. Tako je Vera već odmalena stekla toleranciju prema svim mogućim glazbenim pravcima i ukusima. Ona i danas voli glazbu, sve vrste glazbe, od klasične i eksperimentalne do rocka, pa ponekad u istom danu sluša primjerice Wagnera, Rahmanjinova, Johna Cagea i grupe Rolling Stones i Sex Pistols, kao i napolitanske šlagere, osobito O Sole Mio, Mamma i Santa Lucia, te hrvatsku etno glazbu, osobito međimursku. ''Sheena is a punk rocker, Sheena is a punk rocker''… - grmi iz Tinine sobe. Isto tako kao što je nije smetao Tinin izbor glazbe, nije ju smetao ni Tinin stil odijevanja; pa i ona još uvijek ponekad nosi crno jer je to uvijek tako glamurozno, zar nije?! Ipak, ponosnu majku Veru najviše raduje to što je njezina kći na nju, zgodna, zdrava i bez obzira na sve izazove rane mladosti dobra u školi. Ma što dobra – jedna od najboljih u razredu!

Joey je završio svoju nepretencioznu pjesmu, u kojoj žestoko tvrdi da je Sheena punk rocker, i šesnaestogodišnja Tina izađe iz svoje sobe potpuno uređena za izlazak zamišljajući možda da je baš ona Sheena. Vera je zadivljeno gleda i uvijek se iznova divi brzini kojom je ta mala svladala sve u vezi s kozmetikom, odjećom i obućom. Dobro, ona ju je naučila puno stvari, ali ako netko nema talent za to možeš mu pokazivati i sto godina pa neće naučiti. Veri ništa ne može promaknuti. U sekundi, najviše dvije, opaža savršeni raspored kćerina imidža pankerice iako je danas, itekako je svjesna toga, malo pravih pankera pa je i njezina kći, zapravo, savršena modna kopija istinske pankerice. Tina u svoju nemirnu tamnosmeđu kosu srednje dužine, prirodno gustu i zdravu, nije puno intervenirala, samo je s malo briljantina prošarala njezinu valovitu površinu. Tina je za današnji izlazak obukla končanu, prozirnu crnu majicu kroz koju se naziru njene čvrste, mliječnobijele i punašne, ali ne pretjerano bujne grudi; crnu mušku košulju, nekoliko brojeva preveliku, odrezanu pri dnu i nezakopčanu; kratku crnu kožnu jaknu s tri mala bedža grupe Exploited na desnom reveru; crnu elegantnu minicu, sličnu maloj crnoj haljini u stilu Coco Chanel; crne prozirne čarape i crne Martensice s 12 rupa. Na lijevoj ruci nosi široku crnu kožnu narukvicu s dva reda čeličnih šiljaka; na desnoj ruci crni sat s ružičastim obrubom; na desnom uhu tri rinčice; na lijevoj obrvi malu rinčicu i na svakoj ušnoj resici malu čeličnu zihericu. Njezino glatko lice zdravoga mliječnog tena nije ni trebalo puder pa je samo na trepavice stavila crnu maskaru, a neposredno okružje očiju obojila crnom olovkom i povukla još nekoliko crtica ispod kako bi izgledala što jezovitije, blaziranije, zagonetnije, zavodljivije i cool u svakom smislu, ali ipak s jednom blagom trash nijansom. Na usne je stavila samo Chanelovo sjajilo boje poluzrele breskve, a na nokte Chanelov lak u sličnoj nenametljivoj boji. Vera gleda Tinu i ponosno u sebi zaključuje da ni svi ti brojni zahvati koji, doduše, nju puno koštaju, ali koji dobro izražavaju Tinin glazbeni ukus, nazor na svijet i modu, a ujedno su seksi, dakle, sve ono što Tina želi, ne mogu ipak narušiti ili prikriti običnu, jednostavnu činjenicu da je njezina kći i bez svega toga zgodna, bujna djevojka savršena tena. Zbog bujnog čvrstog tijela, ali vitkog struka, i zdrave mliječne boje kože te brižljivo odabrane kozmetike, odjeće i obuće, Tina ostavlja dojam tajanstvenosti i nehajne odsutnosti, a istodobno izgleda i mistično i zrelo, i balavo i odraslo, i nježno i opasno, i ozbiljno i neozbiljno, i Vera se kladi da baš to izluđuje dečke. I zrele muškarce, dakako, ali bolje da o tome ne misli.

- Idem ja, ekipa me čeka – rekla je kratko Tina zastavši u cool pozi na vratima dnevne sobe.
- Ne, ne ideš. Nema šanse. Znaš da nema – reče Vera mirno bruseći nokte.
- Zašto? - rekla je Tina praveći grimasu i okrećući oči.
- Znaš dobro. Ne pravi se glupa. Prvo pospremi svoju sobu i operi suđe pa možeš ići. Inače nema šanse da iziđeš. Znaš da nema.
- Ali, mama, poslije ću to kad se vratim – rekla je Tina pokušavajući  nemoguće.
- Da, mogu si mislit. U ponoć ćeš prati suđe i pospremati sobu. Nema šanse, Tina. Znaš kućna pravila. U ovoj kući, da bi ona relativno normalno funkcionirala, svatko od nas mora obaviti neke kućanske poslove, i baka i tata i ja, pa tako i ti. Moram li napominjati da ih ti imaš najmanje?!
- Ali nijedna od mojih frendica iz ekipe ne mora…
- Znam, rekla si mi to petsto puta, koliko ćemo još puta to prolaziti!? Kao što znaš, za razliku od Ele, Ane, Tee, Agate, Janje, Martine i ostalih cura iz tvoje škvadre, mi nemamo čak ni spremačicu, a kamoli kućnu pomoćnicu. A i što će nam, ta nismo invalidi i nemamo stan od tristo kvadrata! – rekla je Vera pogledavši nokte. Još malo i bit će gotovi. – Osim toga, ne možemo si priuštiti spremačicu jer nemamo dovoljno novaca. Nadam se da ipak možeš shvatiti tu neugodnu ekonomsku činjenicu. A i da imamo novaca, čak i za bacanje, čisto sumnjam da bi…
- Ali, mama, daj da se dogovorimo, nemoj biti takva! – Tina je pokušala nježnijim pristupom. -  Poslije ću to napraviti, kad se vratim. Stvarno hoću.…
- Zaboravi! Nema šanse. Nego, nemoj ti biti takva, Tina! Shvati, to ti je najviše dvadeset minuta posla. Za deset minuta opereš suđe i za deset minuta urediš svoju sobu. Ne tjeram te da pereš prozore, je l' tako?
- Mrzim te! Mrzim tu tvoju jebenu spiku o urednosti i sve pod konac.
- Ma, možda ne mrziš mene, možda samo mrziš prat suđe i uredit vlastitu sobu i krevet, ali valjda si svjesna da ipak moraš barem nešto učiniti u ovoj kući. Kak možeš bit tak socijalno neosjetljiva?! Misliš da je Sheena iz New Yorka takva? – rekla je Vera i dalje mirno bruseći nokte.
- Pusti Sheenu, mama, i pusti me van, pliz! Sutra ću napraviti sve svoje i još ću umjesto tate otići u dućan.
- Sutra je novi dan, a danas još traje današnji, i koliko vidim suđe od ručka još nije oprano, a tvoja soba je u takvom kaosu da bi se čak i razvaljeni Joey Ramone prestrašio da je vidi. Rekoh, zaboravi! Učini svoje pa možeš ići – rekla je Vera pomno obrađujući nokte.
- Sereš, čovječe, fakat sereš, e! - Tini su drhtale usne. Pokrene se naglo u namjeri da protutnji pored Vere prema izlaznim vratima, ali Vera u vremenu dvostruko kraćem od sekunde ispruži ruku u stilu jednog pokreta wing chuna koji je vježbala već godinu dana. Njezina moćna ruka zatvorila je svaku mogućnost prolaza.
- Nemaš šanse. U ovoj kući samo je tata brži i jači od mene, iako bi se i on morao jako namučiti sa mnom kad bi došlo do ozbiljne gužve, osobito otkad vježbam wing chun. Tina, shvati već jednom, jednostavno ne možeš izići dok ne obaviš svoje zadatke. I to nema nikakve veze s mojom dominacijom, wing chunom i činjenicom da sam jača od tebe. To samo ima veze s nama kao ljudskim bićima u zajednici zvanoj obitelj i s običnim, kućnim, radnim moralom te zajednice.
- OK, jebote taj tvoj wing chun, tvoj radni moral i ta tvoja nacistička pedagogija! Oprat ću onda to jebeno suđe i pospremit tu jebenu sobu, fuck! – viknula je Tina te skinula jaknu i košulju bacivši ih na kauč i uputivši se prema kuhinji. Sva očajna shvatila je da zaista nema šanse izbjeći svoje kućanske poslove i da ako hoće izići stvarno mora napraviti ono što je kućna diktatorica odredila kao njezinu dnevnu dužnost. Shvatila je to odavno, ali je uvijek iznova pokušavala izbjeći zadatke. Bez uspjeha. Mržnja prema majci je rasla dok je na sebe stavljala pregaču i na ruke navlačila tanke gumene rukavice za suđe.
- Konačno jedna normalna reakcija danas i s tvoje strane, bez obzira na sočne psovke. Što ćeš, možda sam i ja pankerica, nikad ne znaš, pa je sve ovo pankerska pedagogija, a njezino je geslo: ''Mračno odlučno protiv crne anarhije u kući''. Baš me zanima koju ćeš ti vrstu pedagogije uvesti kad jednog dana budeš imala dijete – rekla je Vera prateći Tinu u kuhinju. Nastavila je uređivati nokte misleći na svoj izlazak sa Slavkom u kino.
- Daj, puknut ću od smijeha, ti i punk! - rekla je Tina bijesno perući suđe snažnim pokretima, iako se ekipi hvalila kako joj se mama razumije u punk i metal. – A što se tiče moje pedagogije, ja sigurno neću tako maltretirati svoje dijete kao ti, kao ti... kao ti… ti, uredni monstrume! - bijesno je siktala Tina.
- Smiri se, Tinica, sve pet. A kad završiš sa suđem i sobom, dođi mi dat pusu pa idemo u život – rekla je Vera zadovoljno pogledavajući na nokte.
- Je, sto posto, dobra ti je fora, ha, ha, ha… - rekla je Tina histerično se smijući. Sad je stvarno mrzila majku, to uredno čudovište s Marulićeva trga.

Milko Valent

(nastavit će se...)