Paučina: Haiku skulptura, Duchampov pisoar, konceptualna umjetnost ''da me ubiješ'', Joyceova ''literarna proseravanja' i umjereno duvanje hašiša

Nedjelja, nedjelja, sunčano je iznad svih očekivanja… Vanda podržava Emila u svemu pa tako i u njegovoj umjetnosti, iako, kaže, ne razumije se baš u tu suvremenu umjetnost. Na primjer, ona ''da me ubiješ'' ne razumije zbog čega je i po čemu je Fontana, čuveni Duchampov pisoar, umjetnost, ili recimo ova Emilova skulptura Haiku!? Ona dopušta da je ta haiku pjesma, taj Emilov tekst uklesan u kamen, umjetničko djelo, ali po čemu je taj kamen s uklesanom pjesmom skulptura, to njoj stvarno ne ide u glavu. Sjede njih troje opušteno u vrtu, rat je u Hrvatskoj nedavno završio, hvala blesavom bogu, i sunce opet izgleda sasvim normalno, nema onu prijeteću boju sudbine koju nije moguće barem prividno kontrolirati. Emil nakon Vandine razorne rečenice zamišljeno pogladi bradu, zatim otpije gutljaj popodnevne kave, pogleda oštro u smjeru stadiona i izgovori mutnu, ali vjerojatno mudru rečenicu, naime ''da mit o dubini napokon treba razoriti, jer dubina jednostavno ne postoji, postoji uvijek samo površina''. Zatim se vraća na Haiku i jednostavnim jezikom strpljivo objašnjava o čemu se po njegovom mišljenju radi. Ukratko, taj kameni blok već i uz minimalnu fizičku intervenciju, u ovom slučaju to je uklesani haiku, kao magijom pretvara se u takozvanu konceptualnu skulpturu. Navodi zatim kao primjer figurativno slikarstvo u kojemu ljudi traže vidljivu ilustraciju, nešto što odmah i na prvi pogled sliči životu, a čim uklonimo tu stranu prepoznatljivog oponašanja života, i slikarstvo na taj način postane apstraktno, dolazi do nerazumijevanja, krivog shvaćanja pa čak i do žestokog odbijanja.

On, tada još ambiciozni student književnosti i filozofije, pun jake želje za spoznajom, također želi nekako obraniti Emilovu skulpturu Haiku, već i zbog toga što mu Vanda ide pomalo na živce onim svojim ''da me ubiješ'', pa govori o sličnom primjeru iz književnosti, o poznatom primjeru s pisanjem i pričom. Kaže da čim postoji samo priča, samo pričanje priče, čim je, dakle, u prvom planu priča, ona pisanje kao sredstvo izražavanja gura u drugi plan, te je zbog toga dugu ili kratku prozu, koju ne nosi samo priča, čitateljima teže razumjeti jer odmah dolazimo do pisanja, to jest do sredstva izražavanja. Izraze ''pisanje'' i ''sredstvo izražavanja'' pažljivo naglašava. Znači, nastavlja on ozbiljno, u ovom suprotnom primjeru, to jest kada je pisanje bitno i kao sredstvo izražavanja, a ne samo kao pričanje priče, već puka činjenica da ne pričamo samo golu priču, pa makar smo daleko od apstraktnog pisanja, i to jako daleko od apstraktnog pisanja, većini čitatelja otežava pristup. Zašto je tome tako ovaj čas nije bitno; za ovu priliku dovoljno je reći samo to da će čitatelji koji imaju bogatu kulturu čitanja ili, sportski rečeno, da će čitatelji s dužim i ozbiljnijim treningom čitanja imati znatno manje problema s pristupom nego oni koji neredovito ili malo treniraju čitanje. Iz svega je vidljivo da je situacija podjednako zamršena kao i u svim likovnim umjetnostima. Prije samo sto i nešto godina tog problema nije ni bilo, taj problem tada uopće nije bio prisutan, niti u književnosti niti u likovnoj umjetnosti. Vatrica je tiho pucketala na ognjištu, a na stranicama te i te knjige, tog i tog štiva, lagano se pričala priča, takoreći sama od sebe, imajući često, gotovo uvijek, i takozvani zaplet koji je čitatelje držao prikovanima i budnima ako treba i do zore, a većina karaktera, odnosno junaka priče, bila je opisana neprirodno jasno u crno-bijeloj tehnici, ili pozitivno ili negativno. I u slikarstvu je vatrica potiho pucketala na ognjištu, na sve strane harmonija boja i oblika, a lik taj i taj bio je jasno naslikan na platnu, najčešće uljanim bojama, tako da ga je rodbina mogla odmah prepoznati na slici, a i svi koji ga poznaju... Bez obzira na sve društvene i privatne tragedije koje su se tada zbivale, bilo je to doba kada je još vladala predrasuda o kakvoj-takvoj cjelini svijeta i cjelini bića u svijetu; bilo je to vrijeme kada je još vladao stereotip o pitkoj jednostavnosti, jasnoći i zaokruženosti svijeta, snažno potpomognut vjerom i religijom, iako se taj stereotip počeo polako raspadati već s renesansom... Bilo je to prilično lagodno doba za pisce, arhitekte, slikare, kipare, skladatelje i za sve primijenjene umjetnike, doba kad je trebalo samo poznavati zanat i biti tek dobar obrtnik i ništa više, doba kad nije bilo druge odgovornosti do one zanatske… Danas je, o Vanda, potpuno drugačije, situacija je drukčija. Jer, eto, primjerice, ako pisac nije samo tek puki zabavljač širokih čitalačkih masa kako bi, naravno, prije svega zaradio što više novaca, njegova zadaća danas nije, nipošto i nikako nije, lažno prikazivati koherenciju i sklad kojih naprosto nema, koji jednostavno ne postoje, nego je njegova zadaća predočiti kaos koji itekako postoji... U redu, on rado priznaje da je to naizgled prilično zamršena tema, još i dan-danas djelomično ili potpuno neshvaćena u cijelom svijetu. Ne samo da je ne shvaćaju obični ljubitelji književnosti, čitatelji, nego je, što je već istinski tragikomično, zapravo tragično, ne shvaća ni većina književnih kritičara… No da, to je jasno, s tom čudnom avangardom, Duchampom, nadrealizmom i konceptualizmom, pa dakle i s Emilovom skulpturom Haiku, stvar je trenutačno zamršenija…

Da, ali… Vanda ga prekida i ne popušta. OK, ona voli priču, pa i štivo bez čvrste priče ili jasno vidljive priče, ali ne i ''literarna proseravanja'' kakva je, između ostalih, pisao i Joyce, koja ona, hej, bez obzira na izvrsno poznavanje engleskog jezika ne može čitati bez rječnika, čovječe, a to vrijedi za svaku njegovu stranicu pa čak zamalo i za svaku njegovu rečenicu! Vanda zatim nastavlja o Duchampu. Oštra je i beskompromisna. Ona ide čak tako daleko da joj se čini da je Duchamp, koji je među prvima pokrenuo popularnu ''umjetnost bez muke'', omogućio svim budućim umjetnicima, a osobito ''umjetnicima'', da prodaju ''muda pod bubrege'' sve dok ta muda, zamisli, imaju neki ''koncept'', kao na primjer osim ''nesretnog pisoara'' i ona Duchampova readymade lopata za snijeg! Ona vidi tek običnu lopatu za snijeg, serijski proizvedenu, i ništa više. Ili je pak nešto umjetnost samo zato što je gospodin umjetnik osobno glasno i jasno rekao: ''To je umjetničko djelo zato jer ja to kažem'', dakle točno ono što je taj ''muljator Duchamp'' izjavio za svoj pisoar, halo, za pisoar keramički, serijski, obični! Ili je to umjetnost samo zbog toga što je taj obični, svakodnevni pisoar postavljen u umjetničkoj galeriji pa je tako, ha, ha, ha, tim činom dobio na začudnosti i postao umjetničko djelo; dobio je dakle zbog toga, ha, ha, ha, auru umjetničkog djela, ma nemoj! Dobio je moj… skoro sam rekla što! On, pisoar serijski, industrijski, obični, u galerijskom okruženju doista je dobio na začudnosti, s time se ona slaže, ali ona jako, jako, jaaaaaako sumnja da je već samim time taj pisoar postao umjetničko djelo. Jer da jest, to znači da je sve, ali baš sve, umjetnost. Ma nemoj mi reći! OK, recimo, pretpostavimo, dopustimo da je stvarno tako, ali onda se postavlja sljedeće važno i ozbiljno i, zapravo, najozbiljnije pitanje do sada: Ako je sve umjetnost, što je onda u stvari umjetnost? Globani, molim vas lijepo, nemojte me... znate već što! Ali sve to nju, ''zaostalu Vandu'' i ''običnu profesoricu engleskog'', ne priječi da voli Emila, završava zahuktala Vanda.

Emil se uključuje u raspravu pa slično kaže za sebe govoreći da i on voli Vandu i da se uopće ne ljuti na nju zbog njezina konzervativna shvaćanja umjetnosti, iako, svjestan je toga, ne treba samo tek tako, olako, odbaciti neke njezine otrovne, ali ipak važne primjedbe. A trebalo bi, svakako, prije svega ostaloga, odgovoriti na njezino vrlo umjesno i ozbiljno pitanje što je, zapravo, onda umjetnost ako je sve umjetnost. U svakom slučaju njemu se baš sviđa Vandina razorna iskrenost, sviđa mu se što ona nije kao mnogi drugi koji se prave da razumiju konceptualnu umjetnost, a nemaju blagog pojma o njoj, kao ni o umjetnosti koja joj je prethodila.

***

Sunčano, divlje sunčano, sunčano je iznad svih očekivanja… Nakon diplomiranja Vanda se zaposlila u jednoj školi stranih jezika u blizini Trga bana Jelačića i predaje engleski. Ima redovita primanja. Tako su Emil i Vanda zajedno jači. Zarađuju prosječno, dakle malo, ali se na njima ne mogu opaziti tragovi depresije ili nezadovoljstva. Emil ne pije alkohol. Kaže da uvijek mora imati bistri pogled zbog kamena, drva i stripova. Hvali kravlje mlijeko kao najbolje piće u prirodi bez obzira na to što o tome kažu prijatelji životinja i vegani; ali kontroverzni kipar uz kravlje pije s vremena na vrijeme i sojino te rižino mlijeko pa i njih podjednako hvali. Emil umjereno puši hašiš, samo jedan debeli džoint dnevno, obično za vrijeme popodnevne pauze uz crnu kavu. Vanda povuče jedan dim, vikendom katkada i dva, a i on također kad svrati u posjet. Prije nego se preselio k Tini pridružio bi se Emilu uz popodnevni džoint dva do tri puta tjedno. To je mali ritual koji je lijepo promatrati. Treba napraviti kratki svitak od tvrđeg papira, rasporediti duhan po papiriću, kresnuti stari upaljač Zippo i plamenom liznuti šit te ga tako malo omekšati, potom ravnomjerno razmrviti tamnosmeđu smjesu po duhanu, dobro sve sfrkati, jezikom prijeći po trakici s ljepilom i kompaktno napraviti smotak. Taj opojni tuljac, smotak ili džoint, Emil naziva ''Rizla plus sedativ'' ili samo ''Rizla plus'' i kaže da je to mali rekreativni porok. Velikim porocima naziva teške droge, duhan i alkohol, i smije se sve većoj upotrebi kokaina, koji su prihvatili čak i neki ljudi njegove generacije, govoreći da je on, zapravo, stalno na bijelom, i noću i danju, a ta vrsta bijelog, kaže, su ''trajna iznenađenja mozga'' kako on za ''kućnu upotrebu'' naziva svoje neprekidno stanje kreativnosti. Kad je kokainsko ludilo zahvatilo i Zagreb, Emil je rekao ''da je on staromodan od najranije mladosti i da će staromodan umrijeti, i za razliku od Huxleyja na samrtnoj postelji poduvat će rekreativni šit da može smireno i svjesno promatrati kako dolazi bijelo ništa i kako tone u bijelu toplu prazninu zauvijek''; govoreći tu rečenicu Emil se veselo nasmijao naslonivši se na jednu od ''skulptura u nastajanju'', a zatim mu je u mirnom ozbiljnom tonu, kojim najčešće izražava paradoksalne stvari govoreći istinu, rekao da je kokain za mase, za većinu, za ljude koji nemaju samopouzdanja, a da pravim umjetnicima nije potreban jer oni ionako neprekidno voze petsto na sat i uzimanje kokaina može samo usporiti njihovu brzu vožnju i na kraju je potpuno zaustaviti. Uz tako moćno očevo mišljenje, koje on nije njemu nametao, već ga je samo izrazio u usputnom razgovoru dok su pušili hašiš uz popodnevnu crnu kavu, i on je želio, što se tiče droge, postati i ostati staromodan, i uvijek biti ''tobožnji retro koji je daleko ispred svog vremena'' (Emil). On se veseli što će vidjeti oca, nije ga vidio od Nove godine. Veseli se što će vidjeti i Vandu. Čini mu se da ovaj taksi strahovito usporeno vozi kroz sunčano nedjeljno popodne. Uskoro, uskoro…

Milko Valent

(nastavit će se...)