Paučina: Glavna je mast, turbofolk, Suzama sam lepio tapete, otišla si, odvela mi dete, sad se vraćaš po vitrinu, ma ajd' marš u pičku materinu!

Rad na džinglu o bananama nije napredovao bez obzira na to koliko sam puta pogledao na sove, simbole mudrosti i snalaženja u mraku punom predrasuda i nejasnoća, koje na svojim glavama nose zemaljsku kuglu zajedno s Tinom, njezinom prljavštinom i žutim bananama. Sav očajan, otpjevao sam u sebi tekst mojeg najčešće emitiranog i općeprihvaćenog džingla Glavna je mast, koji se izvodi kao ljubavna sevdah pjesmica, sevdalinka, ali ipak ne u turbofolk stilu, kako je htio naručilac, jedan iznimno tusti gospodin, jer, precizirao je, ''Mi ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da je i u Hrvatskoj turbofolk, inačica narodnjačke glazbe, jako prisutan, osobito kod mlađe populacije koju želimo vratiti nekim elementima stare, ali zdrave prehrane i, dakako, na tome zaraditi.''

GLAVNA JE MAST

Cijelu noć sam drhtao
i svemir zazivao
da mi dadeš sebe ti,
moja ljubavi.

Dala si mi cvijeće,
dala si mi zumbule,
dala si mi cvijeće,
ali sebe ne.

Dala si mi zumbule,
njima svaka čast,
al' mi nisi dala sebe
i svoju glavnu mast.

Na kraju je ravnatelj radija ipak odobrio, zbog visokog honorara za tu uslugu, dakako, da se taj džingl snimi i u turbofolk izvedbi za potrebe naručioca, ali da se ta verzija neće, jasno, emitirati na našem radiju. Tako smo džingl Glavna je mast napravili i kao ''turbo narodnjak'', u ''osjećajnoj'' verziji onog ekstremnog zavijanja s puno boli, ljubavi, nostalgije i suza, koje je, naravno, i prije postojalo u takozvanoj novokomponiranoj narodnoj glazbi, ali se tek za vrijeme ratova i nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji 90-tih pojačalo do vrhunca i poput požara do kraja 20. stoljeća proširilo svim ex-jugoslavenskim balkanskim zemljama. Zbog tog zavijanja polovica tinejdžera i mladeži općenito (ne samo seoske nego i urbane, što je posebno zanimljivo!) na svadbama, zabavama, tulumima ili partyjima ''reže si žile'', a u međuvremenu sluša rock, alternativni rock, noise, pop-rock, rap, hip-hop, funk, techno, punk, trash metal, heavy metal, rap, postpunk, house i ostale brojne glazbene žanrove. Glazbenici u studiju, već uhodani suradnici našeg radija, nisu tu pretjerano osjećajnu verziju mojeg džingla mogli raditi tek tako, ''na suho'', pa su tijekom rada na njoj popili cijeli sanduk Ožujskog piva. I ja sam bio prisutan dok su moj džingl stručno pretvarali u taj bolno zavijajući glazbeni oblik, u taj u srce ubadajući melos. U stankama za odmor slušali smo turbofolk pjesme koje je u naš radijski studio donio pjevač Mario Trpeš da u sebi, kako je rekao, potakne narodnjačku inspiraciju; iskreno rečeno, valjali smo se od smijeha slušajući te nenadmašne trash pjesme. Među njima bilo je i takvih turbofolk narodnjaka čijih mi se nekoliko stihova urezalo u pamćenje: ''Suzama sam lepio tapete/otišla si, odvela mi dete./ Sad se vraćaš po vitrinu/ma ajd' marš u pičku materinu!''; ''Uzela si žilet da s njim siječeš vene/s čim ću sada da se brijem/što ne misliš na mene?''; ''Napravit ću ti sina pod svjetlima kasina.''; Kupi mi, majko, fen/da zaližem kosu i postanem njen.'' i ''Nemoj da plačeš na mom pragu/da mi vrata ne povuku vlagu.'' Naravno da suradnicima u studiju, pa ni nikome na radiju, nisam rekao da Tina u stanu na Marulićevu trgu ima hrpu piratskih izdanja turbofolka; i meni je teško to shvatiti budući da je Tina bivša pankerica i ujedno ljubiteljica hard rocka i heavy metala, koja još s vremena na vrijeme kod kuće sluša Ramones, AC/DC i Iron Maiden čijem se ovogodišnjem koncertu u Hrvatskoj jako veseli i na koji će možda otići sa starim društvom. Dakako da nikome nisam rekao ni to da Tina u svojim periodičnim krizama (možda izazvanim time što ne možemo imati djecu!?), koje su nasreću rijetke, sluša to bolno zavijanje, najčešće noću pijući vino iz boce dok joj se crvenkasta tekućina cijedi niz bradu i vrat ili kaplje po majici zamrljanoj masnim mrljama od hrane. Nisam im rekao ni to da sam tu masovnu narodnu drogu, to muzičko smeće, kako ga zovu znalci glazbe, i ja nekoliko noći slušao s čudnim užitkom zajedno s Tinom dok nas je obuzimala strast koju nije bilo moguće zaustaviti. Za vrijeme strasti čak smo i pjevali, bolje reći zavijali, neke dijelove tih pjesama cerekajući se blesavo.

Nakon džingla Glavna je mast ide reklamna poruka koju je napisao kolega Željko Merić, bivši student kroatistike na Filozofskom fakultetu. Glumac snažnim glasom izvikuje tekst poruke: ''Nemojte odustati! Ako ste slučajno razočarani u ljubavi, ne oklijevajte se počastiti finom hranom iz Mesoprometa Zagreb! Mesopromet Zagreb uvijek misli na vas. Mesopromet Zagreb radi za vas. U sklopu našega novog programa zdrave prehrane ''Kaj su jeli naši stari'', od prvog dana prosinca u svim boljim trgovinama i supermarketima možete nabaviti svježu svinjsku mast i čvarke sa zlaćanom koricom. Mesopromet Zagreb proizvodi najbolju svinjsku mast i najbolje čvarke u Europi. To je izrijekom potvrdio poznati njemački nutricionist i biznismen Hans Rauschenberg na domjenku nakon prezentacije našeg programa u hotelu Sheraton. Mesopromet Zagreb. Za vas i za vašu cijelu obitelj. Svježa svinjska mast koja se lako i brzo maže na sve vrste kruha i peciva. Mesopromet Zagreb. Svježi mesnati čvarci kao svakodnevni dodatak zdravoj prehrani. Mesopromet Zagreb. Kušajte naše glavne proizvode iz programa ''Kaj su jeli naši stari'' i uživajte! Mesopromet Zagreb radi za vas, i to što radi, radi najbolje.''

***

Ni prisjećanje na tu uspjelu reklamu i moj uspjeli džingl nije pomoglo. S tim bananama jednostavno nije išlo pa sam maštao o donekle urednoj ženi. Maštanje o koliko-toliko urednoj ženi, pa makar i ne bila tako lijepa poput ove neuredne, uredno je prekidalo sporo, metodično i glasno Tinino mljackanje. Desetak posto kore mandarina padalo je u tanjurić, a ostatak na parket pokraj kauča. Nije se moglo ni maštati, a kamoli raditi. Ipak sam pokušavao, ali rad na džinglu o bananama nije odmakao ni za milimetar, a tekst je trebao biti gotov do utorka u podne kako bi se do srijede u podne mogla snimiti reklama. Očito sam bio ''u banani'', stvarno sam bio u gadnoj neprilici. Najmanje sat i pol nisam utipkao ni jedno jedino slovo. Sigurno je već prošlo podne, bio sam sve nervozniji. Toliko nervozan da sam zaboravio da na kompjutoru imam sat i da se ne moram dizati da saznam koje je doba dana. Sunčeva svjetlost jedva je prodirala kroz prljave prozore dnevne sobe, a Tinino mljackanje pretvorilo se u pravu grmljavinu. Prvi put otkad sam s njom nisam osjetio običnu ljutnju ili jaku nervozu u želucu praćenu vrućinom. Osjetio sam navalu nekog hladnog bijesa, gotovo mirnog i tihog, ali jakog, najjačeg. Ispod ošita nagla praznina, a zatim osjećaj kako se krv penje u obraze pa ih žari i koči. U mozgu blokada svih misli osim jedne. Ustao sam i poput robota krenuo prema kauču na kojemu je Tina divljala u svojem ritualu žderanja i čitanja popularnog štiva.

- Hoćeš li prestati s tim mljackanjem? Barem dok ne završim s radom na džinglu – rekao sam tiho.

- Znaš da neću – rekla je Tina brišući nadlanicom bradu vlažnu od mandarina prkosno me gledajući u oči. – Ako ti to smeta, uzmi laptop i otiđi u radnu sobu koja je, uostalom, i predviđena za rad. A možeš raditi i u spavaćoj sobi ili u dječjoj sobi. Isto tako možeš raditi i u bivšoj bakinoj sobi ili u kuhinji – rekla je i okrenula sljedeću stranicu romana koji je upravo čitala i na kojoj je već bio komadić mandarine. – Osim toga ovo je moj stan i u njemu mogu raditi što god mi je volja – prvi put je spomenula tu činjenicu, iako stan još nije bio sasvim njezin budući da je baka još bila živa. Dakle tu smo, pomislio sam gorko. Pomislio sam i na baku Elviru, dragu ženu koju je Tina, iako još uvijek zdravu i čilu, raznim smicalicama ''preko veze'' prije dvije godine surovo otpremila u starački dom samo zato da bi ona mogla potpuno slobodno urlikati u svim prostorijama stana dok se grčevito spaja sa mnom (uvijek imam dojam da će umrijeti kad to radimo, jer usred urlika i hropaca ostaje bez daha i u nekim trenucima izgleda kao da je mrtva). Zamračilo mi se naglo pred očima, instinktivno sam napravio nešto što nikada ne bih očekivao od sebe, pa ni u snu. Vjerojatno je to bilo nešto poput posljednjeg očajničkog pokušaja, koji kao da je izronio iz protekle ljubavi prema Tini, da popravim ili čak spasim posve bezizlaznu stvar. Spustio sam se na koljena pokraj kauča i sklopio ruke na molitvu kao katolički vjernici u crkvi.

- Molim te, Tina, kao boga te molim, evo molim te klečeći pred tobom, molim te prestani tako glasno mljackati jer ću poludjeti – rekao sam gledajući uvis molećivo u Tinine oči dok je ona i dalje mljackala, čini mi se još glasnije, iz inata, trpajući polagano krišku za kriškom u usta.

- Pa, Marko, znaš da neću - rekla je punim ustima pogledavši me nemarno svisoka kao nekog bijednog crva. U njezinu pogledu nije bilo milosti. Njezine oči bile su isprane kao netom očišćene lignje, hladne i bez sadržaja. Tako možda izgledaju žene u Sibiru kada preziru. Podsjetila me na Miss Ratched iz filma Let iznad kukavičjeg gnijezda, koja izgleda kao najzagriženija nacistkinja u konclogoru. Možda je Tina takva samo zato što ne možemo imati dijete, možda me baš zbog toga na ovaj način ''kažnjava'' iako za to nisam kriv, tražio sam ispriku za nju čak i u trenucima kad me više ništa nije moglo zaustaviti. Ustao sam polako i mirno sve jače osjećajući bijes.

Milko Valent

(nastavit će se...)