Bijela zagrebačka noć…
Hm… možda bi bilo najbolje pobjeći. Ono, kao u nekom trećerazrednom američkom filmu. Au-fucken-stralia!!! Strpati svoj takozvani život u prašnjavi kofer i odjebati realnost.
Sjetio se kako na ormaru još uvijek stoji onaj Miličin kofer kojeg nije uzela samo zato jer se nije dao zaključati. Jebeš zaključavanje, pomislio je Zvone. I onako sam čitav život zaključan od realnosti. Prvo me zaključao hors, pa skidanje sa horsa, pa Milica, pa Dunja… Dunja!?
Ostavi Dunju, bit će joj bolje bez tebe!!!
Milica zna najbolje! Nisi je dostojan, smrdljivče!
Jebeš zaključavanje, men! Pogledaj Mrmu. On ni iz stana više ne izlazi! Zar je to moja budućnost!? A ti je, 'kao' imaš??? Totalni crnjak, stari moj! Rupa bez dna. Dnevni boravak u kojem umjesto Milice na fotelji otvorenih usta sjedi prošlost koja je trebala riknuti, ali je fićo zajebo stvar!
Zar je Kemo moja prošlost koje se ne mogu osloboditi!!?? Čovjek koji je trebao umrijeti, disao mu je za vratom. Rozalija je stenjala poput pratećeg vokala u zadimljenim crnačkim jazz barovima. Iza Kemine dlakave guzice. Scarry scenografija. Da se izbljuvaš!
Play it again, Sam.
Zagreb nije Casablanca.
Dunja nije Ingrid Bergman. Tu su. Obje! U zajedničkom filmu.
Puko si, čovječe!
Svi su na nečemu. Ubijeni. Izgubljeni. Prevaranti, kurve, lažovi, drukeri, pederi… Dajte im izmišljenu zbilju i oni će pjevati!
Kakvo sad jebeno dilanje u nekom pederskom klubu!?
Kemo: "Ti i Mrma proširit ćete moj biznis! Pederi otkidaju na ekije, i biti će…."
Mrma: "Kompa, gotovi smo! Ovo je gore neg da me je strefil četnički metak!"
Zvone: "Ajmo furat pozitivu, Mrma! I onako je…"
A Mirek!?
Oči su mu se u instant trenutku navlažile suzama. Pobjeći, značilo bi ostaviti Mireka u jednoj davno svršenoj rečenici. Nikada zauvijek!!! Obećao je samome sebi da će mu se javiti kada se situacija smiri, kada postane bolji čovjek i kada Kemo crkne baš onako kako je trebao crknuti na cesti one noći!
Zgazi ga, zgazi gaaaaa!!!!!
Ti nekamo odlaziš?
Jebi ga! Mora se!
Dunja će se brinuti za Mireka.
Mirek, voli te tata. Shvatit ćeš jednom. Kad se tata snađe, poslati će ti avionsku kartu. Vidjet ćeš sine, tata će biti bogati Australac!
Oko je ponovno zasuzilo. Mlakonja!
Na trenutak je pogledao preko prozora u zagrebačku noć. Ulice je polako zameo snijeg. Bar mu se tako učinilo. Pogledaj Dunja, bijele su… potpuno bijele! Nekako nevinije od onih po kojima smo jučer gazili.
Dunja i Mirek snivali su blaženim snom pa je Zvone odlučio prošetati tim bijelim ulicama. Možda će tako mirnije moći odlučiti što dalje.
Daj više odjebi odavde, mlakonjo! Ha ha haha ha!!!
Jedno je sigurno. Do Mrme ne ide! Mora ostati priseban. Mrma je sigurno razbijen ko kanta i njegove bijele boje prošarane su nekim sjebanim buketima proljetnog cvijeća. Dunja je voljela buketiće s Dolca pa je tu i tamo znao kupiti joj koji. Za mir u kući. Za ljubav.
Nikada ranije Zvone nije razmišljao o tim buketićima.
Kupuješ ljubav?
Hm… nekad sam kupovao hors. To je bilo jednostavnije. Ne osjećaš, ne boli, ne dopire. I nemaš koga ostaviti. Nemaš ni sebe. To je jebeno fantastično!
Majmune! To je JEBENO IZA TEBE!!!
A onda je netko sa sedmog kata kroz prozor bacio sasušeni stručak cvjetova. Ono što je od njih ostalo. Raspad sistema. Kraj! Smrt???
Počeo se preispitivati koliki je zapravo muškarac. Mlakonja. Odgovor iz prve. Bez đokera Zovi frenda. Mogao je nazvati Mrmu i pitati ga koliki je muškarac. Mrma bi odgovorio: Odjebi spavam! A ne bi spavao.
No pitanje o muškosti moglo bi samo podsjetiti na Veričin odlazak, a najmanje od svega, želio je povrijediti Mrmu.
Izišao je tiho iz stana i laganim korakom krenuo u zagrebačku noć. Hladnoća se poput inja hvatala za nozdrve. Čak se ni promet nije činio kaotičnim. Savršeno vrijeme za odluke. Pripalio je cigaretu i pomislio na Dunju. A zatim odmah odbacio misli o njoj. Ovo je tvoja odluka! Ti si, po prvi puta u životu bitan!
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.