Sedam: 2. ulomak

***

Zvone je najmanje želio vidjeti ženu i punicu u kuhinji. Nije se osjećao dobro, želio je zavući se u krevet i prekriti dekom preko glave. Zapravo želio je da može sve događaje u zadnjih 48 sati izbrisati. Susret u kuhinji nije nudio ništa dobro.

"Kad već tako rano dolaziš mogao si nam donijeti kruh", Milica nije izdržala.
Zvone nije odgovorio pa je ona nastavila.
"Za kruh treba imati novaca."
"Mama... Dogovorile smo se."
"Pa napadni ga onda. Kojeg vraga čekaš?!"
"Mama."

Dunja je pogledala u Zvonu očekujući nekakvo ultra genijalno objašnjenje i nadala se da će time svi strahovi nestati. Zvone je šutio. I gledao u pod. Kao i uvijek kad ne bi znao što reći. Dunja ga je u takvom stanju previše puta vidjela. I Milica također. Čak to ima i zapisano da ne zaboravi.

Dunja je čekala. I čekala. I čekala. Zvone je šutio. Znao je što čeka. I znao je da joj to ne može reći. Pokušao se nasmiješiti, pokušao je nekako ublažiti cijelu situaciju, ali zanimljivo je da tada nema pravih riječi. Niti se nasmiješio niti je išta rekao. Stajao je kao ukopan i buljio u njih.

"Zvone gdje si bio?"
"Dunja, daj me pusti sada..."
"Gdje si bio?"

Dunja je bila odlučna. Zvone je zakolutao očima znajući da neće popustiti. Dunja je rijetko kad bila uporna, ali kad bi se to dogodilo onda je bila nepobjediva.
Krenuo je prema njoj, mislio je da će je zagrliti pa možda popusti, ali Dunja je odlučno koraknula unatrag. I dalje ga je gledala. Čvrsto. Oči su joj bile umorne, bila je blijeda i bilo mu je žao.

"Žao mi je."
"Žao zbog čega?" čuo je hrapavi Miličin glas.
"Žao mi je zbog svega."
"Nije to odgovor."

Najmanje što mu je trebalo bila je Milica.

"Dunja, reci joj da ode."
"Ne ide ona nigdje."
"Ja ću je odvesti u sobu."
"Zvone, nisam ja predmet kojeg ćeš odgurnuti negdje. Ovo je još uvijek moj stan. I budi sretan što sam te ovoliko trpila, jel jasno?"
"Dunja, ovo nema smisla. Umoran sam. Pusti me. Moram na wc. Kasnije ćemo pričati."

Šutjeli su. Svi. Milica je tiho bjesnila. Dunja je bila nijema. Suze su joj kliznule niz lice. Zvoni je bilo dosta svega. Da barem nije došao doma. Mogao je ostati negdje. Kod Mrme. Bilo gdje. Vraćale su mu se slike prošle noći i ništa mu se nije svidjelo.

Nije joj mogao reći da je ubio čovjeka i da ne zna što će biti. I da je u sranju. I da će mali sigurno cinkati. I da zna tko je tip kojeg je pregazio. I da će ga tražiti. I da je vrlo vjerojatno već mrtav čovjek. Ništa od toga nije rekao nego je odgurnuo Dunju i zaletio se u wc. Dunja je udarila u zid i vrisnula.

Milica je zavrištala – "Ubojico, van iz stana!!"

Zvone je povraćao u kupaonici. Tresao se. Nije imao snage da se pomakne. Sjeo je na pločice i sjedio dugo. Nije želio izaći iz kupaonice. Nikada. Čekao je da se smiri situacija u dnevnoj sobi. Sjedio je, umor ga je uhvatio, oči su mu se počele sklapati i zaspao je.

Dunja je skuhala još jednu kavu. Odvezla je Milicu u sobu. Obećala joj je da neće popustiti i da će biti odlučna. Milica joj nije povjerovala, ali se odlučila maknuti.
Dunja se pokušala smiriti. Sati su prolazili. U jednom trenu je zaspala glavom naslonjenon na stol. Nije joj bilo udobno, ali nije se micala.