Posada Antilope ukrcala se točno u šest sati ujutro. Antilopa je, izvorno, ono prometalo u kojemu se Ostap Bender s družinom gibao uzduž i poprijeko Rusijom u romanu Iljfa i Petrova Zlatno tele. Nije nevažno što su i Iljf i Petrov iz Odese. U našem slučaju Antilopa je bio Audi u kojega su se u nedjelju 30. rujna, opet u Odesi, ukrcali vozač Armen, prevoditeljica Maša, Sandra, promatračica iz Hrvatske, te moja malenkost. Posao nam je bio promatrati izvanredne parlamentarne izbore u Ukrajini kao dio međunarodne promatračke misije, organizacije koja se zove ENEMO (iliti European Network of European Monitoring Organizations).
Dakle, toga dana trebali smo prisustvovati otvaranju jednog biračkog mjesta u biračkom okrugu 133. biračke oblasti Odesa (koja ne pokriva samo grad nego cijelu oblast koja od sjevera do juga ima kojih petstotinjak kilometara, ako ne i više; organizacijskom lutrijom nas je dopao okrug na periferiji grada Odese). Birališta se otvaraju u sedam ujutro, a na otvarajuće biralište trebalo je doći najkasnije u 6.15. Nakon toga trebalo je obići još deset biračkih mjesta, zatim odabrati jedno tzv. zatvarajuće biračko mjesto (odnosno biti na biračkom mjestu prilikom brojanja glasova) i na kraju, u gluho doba noći, još malo navratiti u famozni DEC iliti oblasnu izbornu komisiju.
Naša Audi-Antilopa uredno nas je i točno dovezla od biračkog mjesta 157. Eh, već tamo smo mogli uočiti (kasnije tokom dana i naučiti) da se izbori u Ukrajini ponešto razlikuju od izbora u Hrvatskoj, barem u organizacijsko-provedbenom smislu.
Predsjednik biračkog odbora, čovjek od svojih 168 centimetara, u tamnoplavom odijelu, bijeloj košulji, zelenoj kravati, crnim cipelama i sniježno bijelim čarapama, nije tek običan predsjednik odbora nego i poeta. Prvi birači pristigli su na biralište deset minuta prije otvaranja i, kako pravila nalažu, bili su upućeni da malo pričekaju. U to malo vremena i oni su imali prilike čuti obraćanje predsjednika ostalim članovima odbora. Nakon što je ukratko objasnio važnost izbora, napomenuo da se izbori održavaju na vjerski blagdan (što bi mogao biti i prst Božji u cijelom tom za demokraciju najvažnijem događaju), i to blagdan nade, ljubavi, vjere i mudrosti, za kraj je svima prisutnima podario mali recital prigodne poezije. No, da je doista riječ o zaljubljeniku u poeziju uvjerili smo se kojih petnaestak minuta kasnije kad smo s njim po službenoj dužnosti kratko porazgovarali. Nakon uobičajenih pitanja (kako vam je u Odesi, je l' da da je grad lijep i šarmantan i tome slično) prigodno nam je izrecitirao pjesmu koja slavi ljepote Odese. Bio je to tek početak. Kad je čuo da smo iz Hrvatske pohvalio nam se da zna da su u prošlom ratu (za njega je to Drugi svjetski rat) Hrvati najviše patili i najviše krvi dali od svih Jugoslavena, ni jednim protupitanjem izazvan kazao nam je da zna da su od svih Jugoslavena Hrvati uvijek bili najveći heroji, a čuo je i mnogo toga dobroga o našoj obali koju bi htio posjetiti, ali bi do nje htio doputovati automobilom. Uslijedilo je nekoliko prigodnih riječi o kvartu u kojem smo se nalazili - Moldovanki koja je oduvijek bila radnički kvart i koja je samo srce prave stare Odese, a potom slovo o tome kako u Odesi živi više od sto nacija i kako je jasno da upravo zbog toga treba govoriti ruski jezik jer on je taj koji može sve te nacije ujediniti. Ukrajina je inače malo čudna zemlja. U njoj su Rusi nacionalna manjina (od jedno 17-18 posto), ali jezična manjina su oni kojima je materinji jezik ukrajinski (26 milijuna stanovnika navodi da im je ruski materinji jezik, a 20 milijuna da im je to ukrajinski).
Na biračkom mjestu 157 uočili smo i prvu čudnu stvar s brojem glasačkih listića, ali u Ukrajini to nikome nije čudno. U hrvatskoj varijanti demokracije na izbornom mjestu mora biti onoliko glasačkih listića koliko je upisanih birača. U ukrajinskoj varijatni to se dogodilo samo dva puta na 11 biračkih mjesta. Dakle, upisanih birača bilo je 2.803 a dostavljenih listića 2.760. I tako je to na većini biračkih mjesta - listića malo manje od upisanih birača. Naravno, gdjegdje postoji i iznimka, kakva je biračko mjesto 150. Tamo je upisanih birača 2.594, a dostavljenih listića 2.852. Odakle razlika objasnila nam je predsjednica biračkog odbora. Visoka, vitka poblajhana plavuša u srednjim pedesetim godinama, napadno našminkana, u žarko crvenoj pripijenoj haljini, crnim čarapama, cipelama s visokim potpeticama s dekolteom koji seže gotovo do pupka jednostavno je kazala da se može dogoditi da neki birač pogriješi, pa ako već pogriješi, bilo bi zgodno da pogrešku može i ispraviti. Eh, da je kod nas moguće tako nešto!
Da su izbori u Ukrajini nekim ljudima doista važni uvjerili smo se baš na tom biračkom mjestu. Njega je pohodio odlikovani starac, po svoj prilici veteran Drugog svjetskog rata (ili, kako ga se u Sovjetskom Savezu zvalo Veliki domovinski rat). Obukao čovjek svoje vjerojatno najljepše odijelo, za rever zakačio odlikovanja i eto njega na biralištu.
Mnoga biračka mjesta u Odesi nalaze se u školama. Što bi ministar Primorac dao da vidi te škole. Odmah bi govorio kako je kod nas sve super, a ujedno bi bio sretan i radostan jer je jasno da bi u Odesi imao koje desetljeće što raditi. Biračka su mjesta obično u školskim sporskim dvoranama koje možda malo lakše nego sportske veličine mogu proizvoditi invalide. Parket, ili ono od čega im već jest pod, je blago do neumjereno valovit, treba malo pripaziti kad se hoda, a kamoli kad se trči. A kad se trči svakako treba pripaziti jer mjestimično poda malo - fali. Nije puno, pokoja rupa tridesetak centimetara dužine i desetak širine. No, ako ništa drugo, dvorane barem nisu dosadne. Nema boje koja u njima nije zastupljena. Pod je mjestimično plavi (obično je to košarkaški reket), pa je oko reketa nešto malo u žutom, pa do centra mnogo crvenoga, a s druge strane terena, preko centra lako se pronalaze i u zeleno obojene površine. I to nije sve! Na većini birališta ne trpe glad i žeđ. Lijepo u školskoj kuhinji (ili negdje u blizini) ispeku razna peciva, pripreme sendviče, kupe grickalice i sokove, sve to lijepo poslože, na komadu papira napišu 'bufet' pa tko je gladan i žedan neka se okrijepi za nešto malo grivni. Cijena prava sitnica.
Osim u školama, biračka mjesta mogu biti i na fakultetima. Takvo je recimo u modernoj, novoj zgradi Ekološkog fakulteta gdje smo susreli najorganiziranijeg predsjednika biračkog odbora. Čovjek visok skoro metar i 90, tanak kao svijeća, u laganom bijelom lanenom odjelu, žućkastoj košulji, zelenoj kravati i u Ukrajini neizbježnim 'špičokama' (to je ne samo posljednji modni krik obuvanja nego i statusni simbol) objašnjava nam da nije bilo nikakvih problema u provedbi izbora. Tek je jedna žena tražila da predstavnici biračkog odbora dođu do nje doma gdje je njen muž koji ne može do birališta. "Ne može. Nismo išli. Takve glasače moglo se registirati do 29. rujna, a ona je došla s tim zahtjevom 30. rujna. Evo, ovdje piše da ne može. Sve mora biti po zakonu", govori nam predsjednik i pred nama tresne o stol ukrajinskim izbornim zakonom, ali valjda king-size izdanjem sa svim mogućim tumačenjima. "Ako ni tada nešto nije jasno, postoji i ovo", zbori dalje predsjednik i o stol tresne ukrajinski ustav iliti Konstitucii Ukrajini. Svoju organiziranost potvrđuje i jednostavnom vlastitom, ne na zakonu zasnovanom, odredbom, o tome gdje se mogu ubacivati glasački listići. Dakle, od četiri glasačke kutije (u Ukrajini su sve visoke oko 1.2 metra i prozirne) glasovi se mogu ubacivati samo u onu s brojem 1. "Kad se ona napuni dopustiti ćemo da se glasovi ubacuju u kutiju s brojem 2, prije ne", pojašnjava predsjednik-organizator.
Sve viđeno, i pitoreskni promatrači i poetični predsjednici odbora i opasne školske sportske dvorane, ne mogu se usporediti s čudom zvanim brojanje glasova. Birališta se zatvaraju u deset navečer i tada počinje ono pravo. Kako su nam lijepo pojasinili na biračkom mjestu 24, njima je drago što će Hrvati s njima provesti cijelu noć. Nama baš i nije bilo drago. Dakle, priprema za brojanje počinje odmah po zatvaranju izbora, a brojanje počinje koji sat kasnije. U biračkom odboru sjedi dvadesetak ljudi (svi su članovi stranaka), a poanta je u tome da radi jedan dok ostali marljivo gledaju kako taj radi. Biračko mjesto 24 je u školi za djecu s posebnim potrebama. Radi se o školi internatskog tipa za slabovidnu djecu koja su k tome još i socijalni slučajevi. Škola, s groznim sanitarnim čvorom i prekrasnim vrtom, nalazi se u jednom od elitnih kvartova Odese tek koju minutu od crnomorskih plaža i gradske vlasti u posljednje vrijeme svakako nastoje iseliti školu ne bi li mogle skupo prodati zemljište. Za vrijeme brojanja glasova moguća su svakojaka čudesa. Samo petnaestak minuta po zatvaranju birališta među nas je, tiho poput aveti, došao izvjesni gospodin kojemu tamo u tom trenutku nikako nije smjelo biti mjesta. Nit' je promatrač (domaći, međunarodni, stranački) nit' je član biračkog odbora, a nije ni policajac koji su na biračkim mjestima, posebno u vrijeme prebrojavanja glasova sveprisutni (istina, ne petljaju se u posao, nego osiguravaju biračko mjesto od toga da netko ne ukrade glasačke listiće). Dođe tako čovjek gol do pasa, na nogama mu nešto nalik na borolete, na njemu nešto nalik na Yassa najlonske dresove s podgaćama iz ranih osamdesetih, češe se po prsima i traži li ga traži nekakav ključ od predsjednice odbora. Potkoljenice mu pretučeno modro-zelene, baš kao da ga je netko gadno mlatio i premlaćivao, ali samo po potkoljenicama. Tiho, baš kao što je došao, čim je saznao što je već htio o ključu, je nestao.
No, evo u nekoliko koraka (koji u originalu traju satima) kako teče brojanje glasova:
1. Treba ustanoviti koliko je neiskorištenih glasačkih listića (koji su u Ukrajini listine dugačke šezdestak i više centimetara) da bi se znalo koliko je glasačkih listića ubačeno u kutije. To je posao koji traje više od sat vremena, a kako i ne bi kad se tajnica komisije svako malo dere "stal tri, ctodvadeset", što će reći da ih je za tim stolom toliko neiskorištenih, jedino, čim se ona prodere netko za stolom broj četiri zaboravi do koliko je izbrojao pa kreće ispočetka. Kad se taj posao konačno obavi spajaju se stolovi (odnosno školske klupe) ne bi li se dobio jedan veliki stol na koji će se istresti glasovi iz kutija i prebrojati. Spajanje stolova (njih pet) traje deset minuta ili koju minutu više.
2. Otvaranje glasačkih kutija - posao koji traje pedeset minuta; toliko je potrebno da bi se otvorilo pet glasačkih kutija (četiri velike i jedna mala, tzv. pokretna, u koje su glasove ubacivali oni koji su zbog starosti ili nemoći glasovali kod kuće). Otvaranje se odvija u suprotnosti s Marxovom tezom da je čovjek biće prakse. Naime, glasačke kutije, visoke oko 1.2 metra stave se na posložene klupe ne bi li bile još više i ne bi li ih bilo što je moguće nespretnije otvoriti. Tako je vrh kutije na visini od otprilike 2.2 metra pa član biračkog odbora ekvilibrira ne bi li dosegao vrh kutije i ne bi li ju otvorio; za to, plus istresanje glasova, potrebno je desetak minuta po kutiji.
3. Utvrđivanje broja glasačkih listića u kutijama (on je već prije izračunat, ali ga sada treba praktično prebrojavanjem provjeriti) - čak i ne traje dugo, svega dvadesetak minuta do pola sata. Zbiva se u potpunoj tišini, jedino se čuje glas predsjednice komisije Irine Volodimirovne Dudke (inače iz Bloka Julije Timošenko) koja marljivo broji. Nakon što izbroji prostorijom odjekne njen fascinantan (i doista jedinstven) usklik olakšanja. U kutijama je točno onoliko listića koliko ih treba biti; ni jedan više, ni jedan manje.
4. Brojanje glasova - traje nešto više od sat vremena. Predsjednica čita nazive stranke koja je zaokružena i šalje ju čovjeku koji je zadužen za brojanje glasova te stranke (a koji nikako ne smije biti iz te stranke). Prebrojavanje počinje u svečanoj, napetoj tišini. Sve su oči uprete u Irinu Volodimirovnu, iščekuju što će ona kazati, statistički gledano najveća je vjerojatnost da će reći "regionov" (iliti Partija regija, odnosno Janukovičeva stranka koja je dominantna u Odesi), a ona kaže "trinajst, komunjisti".
Mi smo već polako umorni, ulazimo u dvadeseti radni sat, a nema naznake da će uskoro i nama zadnja radna doba toga dana. Jedna domaća promatračica je u slabijoj kondiciji od nas i u ključnom trenutku brojanja glasova ona mirno spava. Prilazi nam kapetan odeske policije i nudi nas kavom. Neoprezno prihvaćam i odlazim do desetak metara udaljene kancelarije. Eh, taj je kapetan silno htio razgovarati sa mnom, a pomoć mu je u tomu pružala izvjesna Daša kojoj se valjda nije sjedilo u biračkom odboru kojega je članica, a koja ljubi votku možda malo više nego što se pristoji. Silno žele razgovarati sa mnom, očito ih muči nešto oko NATO-a i Srbije 1997. ili 1999. godine, ne znaju točno. Kapetan govori ruski, ispituje me je li hrvatski slavenski jezik, nekako se sporazumjevamo i on zakratko shvaća da jest. Eh, sad kako to da je hrvatski slavenski jezik, a ja ga ne razumijem iako mi on govori na ruskom, a ako treba može probati i s ukrajinskim ili poljskim. Daša uporno govori engleski koji se sastoji od petnaestak riječi od kojih je najčešća "vot" s uskličnikom umjesto upitnika na kraju. Očito su nezadovoljni mojom komunikacijskom nesposobnošću, a jedna bakica mi i prigovara jer mi prema njenoj procjeni kava očito nije dovoljno dobra jer ju još nisam popio. Kava je inače bila turska, vruća i servirana u punu čašu od dva deci, a nisam ju uspio popiti u roku kraćem od sedam minuta nakon što mi je poslužena.
U međuvremenu je odbila i druga doba 1. listopada, šef nam šalje poruku da ne moramo čekati 'protokol' (odnosno zapisnik) nego čim skupimo potrebne podatke možemo ići. Konačno, izgleda da smo pri kraju s našim poslom. Još samo koja minuta da skupimo podatke i onda možemo u famozni DEC na petnaestak minuta pa nazad u hotel. Nekako uspjevamo skupiti podatke, naš formular je konačno popunjen i idemo van. Vrata zaključana (kako je i red da se ne bi pojavile neovlašene osobe, iako nas je već prije nekoliko sati pohodio golać koji je tražio ključeve). Tražimo da nam otključaju vrata, a kapetan energično govori da to zasad ne dolazi u obzir. Ne možemo van dok se svi glasovi po strankama ne zapakiraju u koverte i ne pečatiraju. Kapetan objašnjava da će to potrajati još kojih dvadesetak minuta, a mi procjenjujemo da će to trajati još dva sata. Ipak, na intervenciju Irine Volodimirovne dobijamo dozvolu za izlazak. Sad još samo kroz dvorište, do kolnog ulaza i odmah iza njega je naš Audi-Antilopa. Dolazimo do kolnog ulaza, a na njemu - lokot. Izgleda da ipak nema van. Sandri tumačim da smo sad izgleda taoci i da kao svaki pravi zatočenici imamo pravo na sat vremena boravka na svježem zraku. Vraćamo se u školu i tumačimo (ovom zgodom ne kapetanu nego poručniku policije) u čemu je problem. Ni njemu nije do razgovora sa stranim promatračima i rješava nas se u četiri riječi "Eta, krljetki. Sa strani". To mu dođe da su sa strane željezna rešetkasta vrata, k tome još i otvorena. I stvarno jesu. Budimo Armena koji je valjda prije nego što je zaspao dočitao Kazanovine memoare koje je cijeloga dana marljivo čitao i odlazimo nakratko još u DEC, pa u hotel. Punih pet sati nakon zatvaranja birališta konačno smo gotovi s poslom. Inače, kod nas taj posao traje sat i pol do dva, ako ne i manje. Posao obavljen, u više nego pitoresknoj i inspirativnoj atmosferi.
Ako nekoga zanima, Janukovič je na biračkom mjestu osvojio nešto iznad 50 posto glasova, drugi je bio BJUL (iliti Blok Julija Timošenko), treći 'komunjisti', a tek četvrta lista Naša Ukrajina koju podržava predsjednik Juščenko. Ako netko misli da je nama bilo zanimljivo tek na znanje dogodoviština kolega iz drugog pokretnog promatračkog tima. Banuli su na biračko mjesto u jednu bolnicu stotinjak kilometara od Odese. Ubrzo su saznali da je to jedina bolnica u cijeloj Ukrajini za oboljele od kuge.
Inače, Ukrajina je vrlo šarmantna zemlja, ljudi topli i ljubazni, a Odesa lijep grad koji, ako tko ima priliku, svakako treba posjetiti. Tamo se sigurno još mogu naći likovi nalik na one koji su inspirirali Gogolja.
Tihomir Ponoš
10.10.2007.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.