Kikinda

'Ima taj neki festival kratke priče' – točno tako rekao je Pogačar. Nisam puno dvojio, volim festivale, volim promijeniti klimu, volim kratke priče, volim kraj tjedna preurediti u mali godišnji odmor, ako je ikako moguće.

Najveće iznenađenje je što u pripremi putovanja nije bilo nikakvog stresa, meni nije. Tu i tamo bi izmijenio pokoji mail sa Srđanom Papićem, piscem entuzijastom koji organizira cijelu stvar, čuo se telefonom s Pogom i Bogunovićem (koji će voziti), otišao do doktora koji je suvereno utvrdio da sam potpuno zdrav iako razarajući kašalj i stalno curenje iz nosa tvrde drukčije, složio par stvari u torbu, pozavršavao goruće poslove.

I onda, krenuli smo. Bogunović mlađi za volanom, Bogunović stariji na suvozačkom i ja otraga. Zagreb – Beograd za svega tri sata. Brza i dosadna vožnja. Jednolični krajolik i razgovor za ispunjavanje vremena.

Ostavili su me pred hotelom i otišli na mjesto gdje će spavati. Prvi šokovi, blagi šokovi. Čovjek na recepciji mi ne želi vratiti pasoš, ali mi spremno daje ključ sobe broj šest. Tamo su već Pogačareve stvari. Jedan mali ruksak. JEDAN MALI RUKSAK. Spustim svoju putnu torbu i svoju ručnu torbu i svoju kapu i knjige i sve, umijem se i malo predahnem pa odlučim potražiti taxi koji će me odbaciti do bašte SKC-a gdje upravo traje prva večer festivala.

Taxi nalazim nakon neznatnog lutanja. Taksist je dobar i pričljiv. Vozi oprezno, to mi se sviđa. Grad, velik i šaren i blještav promiče iza prozora. Ostavlja me pred ulazom u SKC. Ljudi sjede vani, piju, glasni su. Pomislim na Zagreb. Pomislim na Split. Pomislim na to kako je svuda sve isto i kako sam samo ja ovdje drugačiji, kako sam ovdje stranac i kako je to jasno iz načina na koji hodam, gledam, osvrćem se nepovjerljivo. Trebam popiti čašu vina.

Ulazim u SKC. Čitanje traje. Dobro je, lijepo je. Na poznatom sam terenu. Uzimam čašu vina, spazim Pogačara, opustim se, sada je sve okej, više nisam stranac, dio sam nečega, dio sam priče koja je tek počela i trajat će još tri dana.

Jutro. Vratili smo se u hotel nešto prije izlaska sunca, taxijem naravno. Bili smo na 'Poletarcu', splavi na kojoj nije loša glazba i bili smo još ponegdje, tko bi se svega sjetio. Ostavljali smo velike napojnice. Treba potrošiti nekonvertibilnu valutu.

Izležavamo se, šećemo centrom, obilazimo antikvarijate i knjižare. I apoteku. Sirup za iskašljavanje za mene. Nešto manje od deset kuna. Morat ću ga piti bocom, nemamo žlica u hotelu. U bočici je mala plastična žličica, sjećam se djetinjstva.

Nazad u hotel, tuširanje, potraga za ručnicima, pa opet u grad. Vodim Pogu u Mornar, tu smo jeli prošle godine i bilo je dobro. Naručujemo riblju čorbu, crvenu i ljutu. Grije nas. Kada izađemo vani ugodno nam je. Nisu ludi ti Arapi, znaju da po ljeti treba konzumirati toplu tekućinu da bi ti bilo hladnije. Opet đir po knjižarama pa u baštu Rektorata. Druženje s piscima. Kašljem. U bašti su svi, prvo pravo upoznavanje, tu je i reper Marčelo koji bezumno dijeli svoje knjige i piše posvete, ali i Paul Ewan, Englez koji je napisao 'London pub rewievs'. Izmjenjujem knjige s njim i objašnjavam mu koncept. Čudimo se koliko smo slične priče složili i ne bez ironije zaključujemo great minds think alike. Osim pisaca tu su i neki ljudi s kojima smo se jučer družili, apsolventi i mladi profesori, ekipa naših godina i sličnih pogleda na svijet. Razgovara se o Miljkoviću i o Tinu i o Šopu i o Tadijanoviću. Malo mi je dosadno, ne volim razgovarati o poeziji niti o pjesnicima. Opet odlazimo jesti, pričamo o pisanju i o svemu ostalome, multinacionalna ekipa, Englezi, Srbi, Bosanci, Hrvati, šareno. Opet do hotela, opet tuširanje, opet u SKC, ovaj puta busom, javnim gradskim prijevozom, bez karte, hrabro, na ekranima kafića kraj kojih prolazimo vrti se utakmica Rusija – Španjolska. Već sam zaboravio na europsko prvenstvo.

Čitam večeras. Čitam drugi po redu. Uopće ne mogu slušati Ann Cotton, mladu simpatičnu Austrijanku, pomalo sam nervozan. Ne znam što ću čitati. Ann ima jako kratku priču i prije nego što sam se snašao već sam na stejdžu. Lijepa je ljetna večer. Toplo je. Ima ljudi, tihi su i slušaju. Čitam priču u kojoj je glavni akter Leonard Cohen. Ljudi se ne smiju gdje mislim da bi trebali. To me malo obeshrabruje, ali hrabro čitam dalje, opuštam se jer tekst gotovo znam napamet, knjiga mi skoro niti ne treba. Završim i dobijem pljesak. Plješću svima ionako. Kolegijalno odslušam kolege i iznenadi me da je Paul, kozmički brat blizanac, čitao recenziju puba u kojoj je glavni lik Liam Gallagher. Zaključujemo da nam je obojici Cohen ipak draži. Možda i bez 'ipak'. Pije se, dočekuje se zora, ide se spavati, slabo se spava, a treba se rano ustati jer sutra se ide u Kikindu, sutra tek počinje.

Budim sebe pa Pogu. On je dočekao i jutro, ne samo zoru. Pusti me još pet minuta, kaže. Spremam se, perem zube, odlazim na doručak, loš i mastan doručak. Sjedim s Polonom i njezinim suprugom, Paulom i Ann. Pričamo o mamutu kojega trebamo vidjeti u Kikindi i koji je postao lajtmotiv cijelog festivala i o pčelama kojih je sve manje na svijetu. Kada nestanu pčele ubrzo nestanu i ljudi. Paul kaže da nema veze, možda će pčele zamijeniti mamuti. Šteta je samo što mamuti ne rade med, dodaje. Smijemo se.

Pred ulazom u hotel šok. Čekali smo autobus, a dočekal kombi. 86. godište po mojoj slobodnoj procjeni. Pitamo gdje da stavimo prtljagu, ali nema mjesta za prtljagu. Bit će između nas. U kombiju za dvanaest ljudi je nas osamnaest. I prtljaga. Vruće je vani. Meni je smiješno, Austrijancima i Englezima nije. Vozač se izdere na Ann koja želi otvoriti prozor. Klimatizovano je, kaže. Nakon pola sata vožnje postaje vruće. Nije se klima pokvarila, ugasio ju je vozač i otvorio prozor da može zapaliti cigaretu. Meni je smiješno, Englezima i Austrijancima nije. Poljakinje su ravnodušne, a njihova prevoditeljica cinična i vrlo živčana. Počinje oluja. Munje i gromovi po vojvođanskoj ravnici, zaobilaženje kombajna i polja suncokreta.

Kikinda. Pozitivan šok. Nakon alanfordovskog hotela u Beogradu dolazimo u Narvik, 'jedini hotel a kategorije u Vojvodini'. Barem tako kaže brošura iz, opet, osamdesetšeste. Stranci su oduševljeni, fotografiraju. Gigant od hotela, nekoć vjerojatno ljepotica koju se nije previše pazilo, ali nije niti puštena da propadne. Komfor.

Soba je velika i udobna, ali voda je žuta i masna. Nije za piće. Ne usuđujem se niti otuširati u njoj. Kupujem puno vode u boci. Za pranje zuba i ostalo. Šetamo gradom, centar je prekrasan, pješačka zona, puno zelenila. Ni nema puno više od centra, kažu nam. Opsjedamo kafiće, odlazimo gledati crkvu i vozimo se fijakerima po gradu, konji su lijepi i mirni, ulice samo izgledaju ravne, cijela stvar sve više nalikuje na maturalac. I onda mamut, konačno. U Kikindi je 1996. pronađen najcjelovitiji kostur mamuta u cijeloj Europi. Ženka je to bila, koliko sam shvatio upala je u živo blato pa ju je krdo ostavilo da ugine, jebiga, morali su poći dalje. Postoji taj kostur, pod staklom, u zaštićenoj atmosferi, postoji i replika mamuta pa i 3D film koji se gleda s onim smiješnim naočalama. U pola filma upadaju Mika i Vanja, stigle su konačno. Nakon filma čavrljamo, prenosim im Bogunovićev zdravstveni bilten, idemo na večeru.

Navečer opet čitanje. Srđan me u zadnji tren obavještava da sam ja na redu. Dobro je, imam priče sa sobom. Dvojim između jedne odvratne, ali u publici ima dosta starijih ljudi pa se odlučujem za onu u kojoj se ne spominje juha od zdjelične kosti Marije Magdalene, analni seks bez lubrikanata i još nekoliko sličnih stvari koji bi možda mogli šokirati ljude u mirnom vojvođanskom gradiću blizu granice s Rumunjskom. Poslije čitanja razmišljamo hoćemo li otići negdje vani, većina ljudi odlazi u neki folk klub jer su Englezi poželjeli vidjeti 'horrible serbian folk music'. Cure iz Bookse i ja odlazimo u hotel, spavati. Poga je otišao u Beograd jer u zoru mora krenuti nazad, sam sam u sobi, perem zube s vodom iz boce i zaspim u razmišljanju upaliti televizor ili ne.

Svanuo je i zadnji dan festivala, nakon buđenja i lošeg doručka (možda sam samo očekivao previše nakon opasnog ručka i rasturajuće večere) pijem kavu i čitam Blic i Politiku, saznajem da Savo Kikinda (youtube tag; provjeriti ako ne znate) nije samo mit ili namještaljka, čovjek hoda gradom i priča stvari kojima nije mjesto u finom tekstu, Bogunović konačno stiže nakon što je dobio nekoliko injekcija i antibiotike u tabletama koji bi mu trebali riješiti kroničnu upalu uha. Pomalo šepa i slabo čuje, ali inače je dobro. Odlazimo  pogledazi skipove od terakote, umjetnička kolonija u staroj tvornici opeke. Impresivno je, to je sve što ću reći. Dan prolazi u neobaveznim druženjima, ispijanju kava i izjedanju mesa (za ručak i večeru), cure iz Bookse daju Srđanu savjete kako cijelu priču podići na višu razinu, spremamo se otići u predivnu baštu biblioteke gdje se sve odigrava i nadamo se da neće opet pasti kiša kao jučer kada je Marčelo čitao pod suncobranom, s bežičnim mikrofonom u ruci, ispred stejdža i okružen hrpicom odanih kikindskih fanova uglavnom rođenih poslije 1990.  

Najbolja večer čitanja. Svi su raspoloženi, Vule Žurić pjeva dok čita, Ann izvodi mali performans s ispijanjem rakije, Polona i njena prijateljica deklamiraju zabavnu poemu (uglavnom) o raspadu Jugoslavije, Bogunović je vrlo opušten unatoč zdravstvenom stanju, a u poluvremenu uzima gitaru, Srđan iz benda Činč violinu, a mlađi Bogunović staje pred mikrofon i slušamo još jednu (meni do sada najbolju) inkarnaciju grupe Radost!, pola sata, savršeno za predah smijanje tekstovima koje one bakice zbog kojih nisam čitao onu priču nisu doživjele smiješnima. Pisci se izmjenjuju na pozornici, Papić uzdiše od sreće i zadovoljstva jer sve prolazi u najboljem redu, wc je u knjižici, kada se prođe pored redova knjiga, stvari se odvijaju brzo i već smo svi na pozornici i poklanjamo se pred pedesetak (ili čak stotinu) gledatelja i slušatelja koji plješću i Kikinda short 03 je završen.

Drugo jutro nakon kave krećemo nazad. Pijemo kave, izmjenjujemo još knjiga što nam je preostalo, rukujemo se, pozdravljamo, obećavamo jedni drugima da ćemo se javiti, sigurno hoćemo. Radim bilancu u glavi. Upoznao sam dvadesetak novih ljudi od kojih mi je barem deset iznimno simpatično. Lijepo sam se družio sa onima koje sam znao od prije. Bio sam u Kikindi i vidio mamuta tj. Mamuta. Kupio sam desetak knjiga, a skoro toliko ih i dobio na poklon. Srđan, gospođa Vera i Srđan Srdić bili su predivni domaćini, spremni pomoći, nenametljivi i uvijek na usluzi. Spoznao sam kako otići na četverodnevni put s jednim malim ruksakom i zašto je Poga panker, a ja nisam. Pio sam poslijepodnevnu kavu i rakiju u beogradskm stanu visokih stropova i  pokušavao čistiti tenisice na aparatu predviđenom za čišćenje cipela u hotelu Royal. U hotelu Narvik istraživao sam zapuštene prostorije intrigantnih imena ('Young ladies room' (ne, nije wc); 'Ozon', 'Sun room'…), plesao na vijesti s radija u nekadašnjem disco-baru, a danas ruini, sjedio za pravim old skul ejtiz šankom i da skratim priču i izrazim se jednom riječju, divljao hotelom kao dijete i to u društvu cijenjenih pisaca iz Hrvatske, Srbije i Velike Britanije. Čitao sam pred beogradskom i kikindskom publiko i uopće nisam loše prošao, pojeo sam mesa koliko inače pojedem u dva tjedna, prao sam se s vodom iz boce. Što da kažem, dolazim opet sljedeće godine pa makar o vlastitom trošku.

Andrija Škare
23.7.2008.