Istanbul

Zagreb je hladan grad. Još početkom osamdesetih godina, dok me nitko nije imao u planu, zaključio je to i u refren jednako hladne, otuđene i guste pjesme upisao Jura Stublić, frontman tada popularne skupine Film. U taj i takav grad prvi sam put stigao u ranu zimu osamdeset i sedme godine, nepune tri godine star i sasvim nespreman na sve što hladnoća nosi: tada sam, između ostalog, prvi put vidio snijeg. Otac, oficir Jugoslavenske narodne armije, premješten je na novu službu, majku, poštansku službenicu, također je čekalo novo radno mjesto te se obitelj – nekoliko mjeseci ranije pojačana vrištavom i kovrčavom prinovom – mojim bratom, ukrcala u vlak i krenula u neki novi život. Svega se toga, odlaska, puta i te jedne zagrebačke godine – etape koju je okončala neka nova prekomanda – sjećam neobično dobro. Otprilike tada, u bučnim vagonima popularne kompozicije 'Marjan Express', koja je svakodnevno povezivala moj rodni grad na jadranskoj obali s glavnim gradom Socijalističke Republike Hrvatske, počela je i moja gotovo opsesivna predanost vlakovima. S tog 'povijesnog' putovanja čuvam i jednu, u mojoj osobnoj mitologiji vrlo značajnu, fotografiju: ugniježđen u crvene presvlake kupea kao u krilo tople životinje pogled upirem u spušteni prozor kroz koji se ne vidi ništa. Ili, upravo obrnuto, kroz koji se, sasvim nedvosmisleno, vidi nadolazeća noć. 

Zagreb te godine za mene je još uvijek na neki način košmar iznikao iz crnila koje se, bez pardona i pomalo drsko, uvuklo kroz onaj prozor. Sve je bilo u znaku Univerzijade, studentske olimpijade koja je ostala jednim od posljednjih zaista masovnih spektakala samoupravnog socijalizma koji je upravo krenuo prema svom jednako košmarnom kraju i njezine sveprisutne maskote, simpatične vjeverice Zagija. Taj je događaj ostavio i danas jasno vidljive urbanističke tragove na već pomalo umornom, oronulom licu grada; kao u kakvom betonskom proljeću nicali su sportski objekti, studentski domovi, umjetna jezera i nova naselja; zapuštenim je javnim površinama dana nova, makar privremena glazura. U mom sjećanju slične brazde upisale su eskadrile niskoletećih MIG-ova koji nad gradskim nebom ostavljaju boje Jugoslavenske trobojnice, parade armije na Savskom nasipu i gomile slično odjevenih mladih ljudi iz svih krajeva zemlje i svijeta – sve ono što tada još nisam mogao prepoznati kao ikonografiju nadolazećeg rata. Ostao je ondje i naš stan na dvadeset i drugom katu golema nebodera, raskopane tramvajske pruge, šetnje Maksimirom, klinički bolnički centar u Dubravi, nekoliko prijatelja, dječji zorovi, glavni kolovor i sva ta neobična bjelina pod nama; sivilo svud oko nas i nad nama. Uvijek i opet sivilo. 

Devedesete su sivilo učinile općim, i ustrajno radile na tome da ga presele u najudaljeniji kraj spektra: neprozirnu i tihu tamu. Jugoslavija je, zajedno s ranim djetinjstvom, nestala; Jura je od rockera postao Hrvat, boje trobojnice su se izokrenule, oni su migovi – ponovno nadlijećući naše gradove – pokazali svoju pravu prirodu, svuda okolo sve je bilo u znaku krvi i mučnih, nikad do kraja definiranih nestanaka. Tih se godina u ovim krajevima, naprosto, nestajalo. Vlakovi nisu vozili, a Zagreb se činio dalekim i mutnim. Odrastanje se, poput zvjerke, provlačilo između uzbuna za zračnu opasnost, školskih obaveza i dokolice koja je, kako je vrijeme odmicalo, postajala sve bezbrižnija: na Mediteranu je sve valjda lakše. Nekako s krajem rata i 'mirne reintegracije' završio sam osnovnu školu, zatim gimnaziju, i  bio spreman ponovno, ovaj put dobrovoljno i sam, stupiti u hladnoću. Tek je ovaj put, na fakultetu – iako sam, sasvim nespreman, stigao u jeku iznimno hladne zime – ona poprimila svoje pune metaforičke razmjere. Jura je, iako Hrvat, bio u pravu. Nije potrebno ni napomenuti da sam i drugi put, na duži rok, u Zagreb stigao vlakom. 

U takvom me Zagrebu – čija je hladnoća, odjednom, postala gotovo opipljiva, egzistencijalna kategorija – glavnom gradu koji pati od manije veličine a ne može se othrvati malograđanskom i provincijalnom mentalitetu, milijunskom organizmu koji noću iščezava u kolektivnom snu bez snova, čija su kultura i umjetnost tek blijedi odsjaj nekih famoznih 'boljih vremena', a noćni život niti sjena onoga susjednih regionalnih metropola, ali koji, ipak, ukoliko od njega ne očekujete previše, predstavlja ugodnu lokvicu za život, i kojeg sam već nekako navikao smatrati jednim od domova – dočekala i ponuda koju nije bilo moguće odbiti: poziv za Word Express – projekt koji objedinjuje putovanje (vlakom!), književnost i druženje s poznatim i još nepoznatim kolegama iz petnaestak europskih zemalja.

Tri grupe krenule su na put prema Istanbulu; jedna iz Bukurešta, druga iz Sarajeva i treća, kojoj smo se Mima i ja imali pridružiti u Zagrebu, iz Ljubljane. Iz te sive Ljubljane u Sivi Zagreb (siva je boja ove regije) vlak je, krajem oktobra, donio Turskog pjesnika Efea Duyana i njegovu Škotsku kolegicu Raman Mundair. Gotovo puna tri dana proveli smo zajedno u nerazmrsivom klupku najavljenih književnih programa i onog drugog, takozvanog slobodnog, vremena; vremena koje je na prepad pokušalo osvojiti prostor. Intimno mapiranje grada koje su domaćini pokušali uprizoriti gostima završilo je po dobrom starom običaju u birtiji – prepoznatljivom krajputašu u blizini glavnog kolodvora iz kojeg se često otiskujem na putovanja, a on me spreman dočekuje u noćnim povratcima. Zagreb iz kojeg sam odlazio bio je odjednom bliži i topliji, još me uvijek nešto u njemu držalo; odlazio sam da se vratim.

Vlak za Beograd polazio je nekoliko minuta nakon ponoći i, prema ovdašnjem običaju, kasnio već u polasku. Netko je, kako običaji u ovim krajevima, kao i nesreće stižu u nizu, zaboravio na noć (što je neobično, jer, brzina spuštanja noći još je jedno od obilježja ovih krajeva) pa je obećana spavaća kola zamijenio standardni sjedeći kupe. Onaj sa zelenim presvlakama. Onaj čije su pepeljare pune usprkos zabrani pušenja; ispod čijih je sjedišta moguće pronaći konzerve i pileće kosti. Onaj neudoban, ali sasvim i do kraja neodoljiv: kojem vjetar nezadrživog kretanja razmiče prljave zavjese, a grijanje odasvud ugodno šumi, kao da neki golemi, crni mačak negdje duboko unutra prede. Kako u polasku, tako u dolasku: kašnjenje, buka, nervoza. Na trenutak mi se čini da sam jedino ja u cijelom vagonu savršeno miran. U kratkom košmarnom snu prije buđenja sanjam Ðerdap, mitsko mjesto u kojem Dunav napušta naše zemlje, i u njegovoj klisuri stotine izdubljenih rupa; stotine pustinjačkih nastambi, poput onih u Petri. U Beograd, u kojem smo trebali samo presjesti na vlak za Skopje, stižemo s dva sata zakašnjenja i propuštamo vezu. Do iduće punih je osam sati. I to mi savršeno odgovara. Ni ostali se, čini se, ne bune. Beograd u rano jutro: peciva, pljeskavice, kava u hotelu Moskva. Susrećemo se s Marjanom, švrljamo centrom, pospani smo i utapamo tupost u kavi. Još pljeskavica. Nikad dovoljno pljeskavica. Upravo je u tijeku Beogradski sajam knjiga i grad je pun prijatelja i poznanika; telefoni neuobičajeno mnogo zvone. Voće. Jeftino pivo i čokoladice. Gomila čokoladica. Sretan sjedam u vlak i kičmena agonija u sličnom, no nešto slabije održavanom kupeu iznova počinje. Ne marim. Malo sam čemu, već sam rekao, predaniji no vožnji vlakom.

Stići u Skopje u dubokoj noći znači razotkriti ga u potpunosti: svako svjetlo, svaki njegov izostanak. Karakter grada moguće je, čini se, prosuditi prema količini njegova mraka. Skopje je mračan, dostojanstven grad; kao ukopan u kakvom neobičnom, pomalo iskrzanom šeširu. Na stanici nas čekaju makedonski pisci – moj dobar drug Igor Isakovski i Rumena Bužarovska, koju sam upoznao nekoliko mjeseci ranije u Vojvođanskoj ravnici. Voze nas direktno u hotel: Raman, Efe i Mima odlaze spavati, a ja u izviđanje s domaćinima. Nisam u Skopju bio već neko vrijeme i potrebno ga je udahnuti, omirisati, što prije opet učiniti barem nakratko svojim. Lokal se zove Saloon, uređen je u skladu s imenom, i odmah se, sasvim kratko, zaljubljujem u konobaricu. Putovanje uzima danak, brzo se vraćamo u hotel, uspijevam čak i spavati. Na doručku nam se pridružuje Mirt, naš slovenski suputnik koji je morao preskočiti prvu etapu puta te je, jučer, doletio iz Ljubljane. Ondje je i Aleksandra – ona će, kao i Igor, s nama dalje k istoku. Dan: Skopljanska čaršija, grob Goce Delčeva (koji me, više od svega, podsjeti na jednu beogradsku ulicu), Vardar, čijom dolinom stiže topao morski zrak, zanimljiv tradicionalni restoran, specifična modernistička arhitektura javnih objekata podignutih nakon razornog potresa koji je pogodio grad 26. srpnja 1963. godine i sravnio ga sa zemljom. Golemi sat na željezničkom kolodvoru, koji je stao u trenutku kataklizme, i dalje pokazuje šest sati i šesnaest minuta. Na začelju je, još uvijek, masnim slovima ispisana Titova poruka porušenom gradu – heroju napretka; utjelovljenome mitu obnove. Štošta ovdje upućuje na zaustavljeno vrijeme. Noć: mrtvi kronotop: vrijeme teče, ali na njega valja zaboraviti. Čitanje u dobro uređenom, ugodnom lokalu koji objedinjuje knjižaru, izložbeni prostor, scenu i birtiju, zajedno s makedonskim kolegama. Dobro posjećen program traje duboko u noć, pred mikrofonom se izmjenjuju čitači a pred ustima čaše. Još dublja noć: opet Saloon, opet petominutna platonska ljubav, opet pretjerivanje u svemu osim u snu. No san je, možda baš zbog potrebe da se kondenzira, zbije sve svoje u mali prostor, intenzivan i gust. Sanjam golemi žuti cvijet koji se neprestano, kako pogonjen kakvim nevidljivim plućima, uvijek iznova i iznova otvara, otkrivajući u točki svog tučka malenu ljudsku glavu. Usta su te nepoznate i neprepoznatljive glave otvorena, oblikovana u doziv ili krik, ali svaki put kada se približim ne bih li uhvatio njezinu poruku cvijet se oko nje sklopi; uguši je tišinom slijepljenih latica. Glava tako za mene ostaje nepronična i nijema. Sanjao sam, također, stabla nara otežala od zrelih plodova, ali je ljudski faktor toga puta izostao. Ostalo pripada zaboravu. Na položajima smo rano. Zoru dočekujemo na novom kolodvoru – neobičnoj, glomaznoj betonskoj tvorevini koja kao da je tu niknula iz nekog sasvim tajnog i geometrijskog sjemena. Sljedeća je destinacija Solun: u smjeru suprotnom putanji sunca nastavljamo Raman, Efe, Mirt, Igor, Aleksandra, Mima i ja. Prvi put od početka putovanja možemo oformiti vaterpolo tim. Ako baš hoćemo.

Kroz Makedonsku ravnicu vlak klopara u istom, pouzdanom ritmu. Kupei standardni; osoblje vlaka dopadljivo i brbljavo. Mima se posvećuje svome dnevniku, mi svojem pivu i prozorima. Još nismo napustili državu u kojoj smo petero nas, sada kolege iz triju susjednih država, rođeni. Kako vlak usporava i ta se ideja bliži svom kraju. Zaustavljamo se u malenoj pograničnoj stanici – sudeći po tablama i natpisima već smo u Grčkoj. Ovdje bi se mogao, možda i morao smjestiti poduži ekskurs o granicama, specifičnoj lakoći i težini njihova prelaženja i dijalektici liminalnosti, no to bi me odvelo predaleko. Zadržimo se na tome da smo u Grčku, tehnički, ušli iz bezimene praznine. Grčka, naime, neovisnoj i međunarodno priznatoj Republici Makedoniji ne priznaje pravo na njezino ime, smatrajući to nedopustivom uzurpacijom imena njezine povijesne pokrajine. To se sasvim fizičko i živo Ništa tako, pred međunarodnim institucijama službeno naziva smiješno i otužno dugom kovanicom 'The former Yugoslav Republic of Macedonia'. U grčkoj zalogajnici na peronu; zadimljenom prostoru načičkanom ikonama, požutjelim izrescima iz novina i slikama nacionalnih sportskih timova otkrivam, osim prilično jeftine domaće hrane i Mastike, iznenađujuću činjenicu da Mirt bez većih problema komunicira s domaćinima. Uz cimera klasičnog filologa naučio je starogrčki, usput malo osuvremenio leksik i eto – konačno smo znali što točno jedemo. Solun je iza ugla, primarne potrebe namirene; čak ni Mima više ne posvećuje pažnju dnevniku. I dalje sasvim smireno, bezlično i bezimeno kloparanje. U prozorskom oknu promiču stvari koje bi, uglavnom, sasvim jednostavno mogli označiti riječju, ali izostaje svaka potreba za tim. Gledamo i puštamo da nas pogled polako preuzme. Da nas bilo što zaogrne svojom kratkom i privremenom slikom. 

Podne u Solunu otkucava iz tisuća različitih izvora dok silazimo na mramorom obložen peron. Dočekuju nas Christos i Katerina te krećemo; na čelu nam je, već i etimološki, samouvjeren mitski vodič. Druge dvije grupe stigle su jučer; raspršeni su po gradu i teško ih je locirati: usprkos pomnome prostornom planiranju jezgre grad je zavodljiv; u njemu se lako utopiti. Imamo vremena do navečer, kada se tri grupe prvi put sreću na Solunskom kolodvoru. Samo sam jednom prije bio ovdje, ali sasvim se dobro snalazim. Gradove pamtim bolje od ljudi, a snalaženje u prostoru je jedan od rijetkih mojih prirodnih talenata. Pogled na solunsku luku: zaljev se otvara u golema usta u čijim kutnjacima čuče ribarska i putnička flota. Tipična mediteranska arhitektura. Da netko sklopi sve oči i otvori ih u nekom svijetu bez jezika mogli bismo jednako tako biti u nekom talijanskom, francuskom, grčkom i tko zna kojem gradu slične veličine. Jedem najbolji obrok u dugo vremena: Solun ću od sada pamtiti i po hrani. Mali restoran s terasom u samom centru nudi tradicionalni meni u nevjerojatno aranžiranim slijedovima. Osjećam kako se negdje u meni, poput duha iz svjetiljke, budi dugo skriveni gurman. Na bezbrojnim tanjurićima stižu patlidžani punjeni sirom i rajčicom, feta sir u maslinovom ulju, zatim pohan te garniran ružmarinom i limunom, inćuni, srdele, punjene sipe, tikvice, rajčice, lignje, pire od leće, blitva i kapari, uzo i dobro, suho crno vino. Za kraj slatko od kruške, koje jedem očima više no ustima: s mojim kapacitetima je svršeno. Do kraja dana šetnja, kavane, geometrijski raster solunskih ulica. Upravo strašno je koliko dobro ih pamtim.

Na stanici se srećemo s ranije pristiglim grupama: na gomili nas je već dvadesetak. Neke ljude otprije poznajem – crnogorskog pisca Ognjena Spahića, Rumunjsku pjesnikinju Adelu Greceanu, Bugara Ivana Hristova – ali većinu ipak susrećem prvi put. Ruku na trenutak postaje premalo, ali upravo je u tome ljepota ovakvih prigoda: sasvim novi i nepoznati ljudi pred čijim izazovom imanentna mizantropija nekako samoinicijativno blijedi. Napokon se ukrcavamo u vlak; sve se odvija pomalo stihijski – porazbacana prtljaga, problemi s otvaranjem locker ormarića, pogrešan peron, nekolicina koja, neizbježno, kasni. Do odredišta nam treba više od dvanaest sati, ali kompozicija odgovara svim našim potrebama. Zauzimamo gotovo čitav jedan spavaći vagon; odjeljci su predviđeni za dvoje i opremljeni kao minijaturna i skučena, ali čista i zapravo praktična, prostorno maksimalno ekonomično iskorištena hotelska soba. Smještam se u jedan od odjeljaka s Mimom, dobivam lijevi krevet, onaj s otvorenijim pogledom. Mimi se spava. Ja sam suviše nervozan i znatiželjan za takvo što: u hodniku je živo i prometno, buči se, razgovara, ukratko prelazi preko unakrsno propuštenih pet - šest dana. Uskoro pronalazimo prazan kupe i on postaje neka vrst bara – u prostoru namijenjenom za dvoje cirkulira i po desetak ljudi, iako zakoni fizike onemogućuju da tamo svi budu istovremeno. Cirkulira i jednako toliko staklenki nabavljenih po povoljnim cijenama u kolodvorskom bescarinskom dućanu, pa se zakoni fizike sve više povlače pred onima kemije. Anahit fotografira. Anahit neumorno fotografira. Na Armenskom se 'živjeli' kaže 'Genatzt' što, brzo izgovoreno – a to je jedini ispravan način da se tako nešto uopće kaže – zvuči kao 'Gay Nazi', što nas, kako noć odmiče, sve više i više zabavlja. U kupeu u jednom trenutku sjede, čuče, leže i vise Turčin, Armenka, Grk, Makedonac, Hrvat i Srbin: povijesnih genocida, pokolja, neprijateljstva i mržnje koliko hoćeš. Sama potreba da kažem da sve to nikom ne predstavlja problem čini da se osjećam loše: tako nešto bi, čini se, trebalo biti samorazumljivo. Važno je, također, izbjeći da ovo zvuči kao depolitizirajuća, multikulturalistička pseudoekumenska floskula. Upravo je zato najgora riječ koja bi se u ovom kontekstu dala zazvati Tolerancija. Svim razlikama usprkos posve smo ravnopravni, i nama je u ovoj kombinaciji sjajno. Kilometri koji gmižu pod našim nogama su na našoj strani – to je, sa sigurnošću, moguće reći po odobravajućem zvuku kojeg kompozicija svako toliko proizvodi. Razgovor o politici ipak ne izostaje, a najelaboriranijim, iako standardno nacionalistički nesuvislim, pokazuje se onaj potpuno neočekivan. Više od pola sata grčki konobar, kod kojeg već neko vrijeme obnavljamo zalihu piva, na sasvim solidnom engleskom objašnjava Efeu i meni zbog čega ne priznaje Makedoniju kao državu, i zbog čega ne želi prihvatiti makedonsku valutu. Moja osobna netrpeljivost prema konobarima dobiva još jednu potvrdu, te se iz razgovora na vrijeme povlačim. A ni Efeu, osjećam, ne cvatu konobarske ruže.

Ako je moguće govoriti o košmaru pozitivna predznaka to bi, čini se, bila dobra definicija posljednje putne noći. Melodija koju čelik uporno izvodi na neuhvatljivoj ljestvici tračnica postaje sve orijentalnija, a noćni zrak, usprkos sve neprozirnijoj tami, gušći i topliji. Povlačim se ne bih li uhvatio koji sat sna. Ponovno sanjam zbir neobičnih slika. Takva je valjda putna sanjarica: sama po sebi egzotična, divlja i spremna na sve. Sanjam pticu rugalicu, iako nisam sasvim siguran kako izgleda. Sanjam na engleskom – jeziku kojim se posljednjih dana uglavnom služimo – i upravo tako identificiram pticu koja uzurpira kadar – sitnu i neuglednu Mockingbird koja uspješno podražava glasove drugih ptica i koju je, barem u poznatom naslovu Harpera Leeja, potrebno ubiti. Ja joj, međutim, donosim cvijeće. Ona to od mene zahtijeva i ja joj se predajem: svaki cvijet koji uzme iz mojih ruku nekud odnese i vrati se, uvijek tražeći još. Kada sam podao svo cvijeće kojeg sam se mogao sjetiti, uključujući i onaj golemi žuti iz prošlog sna, naglo sam se i sasvim očekivano probudio. Kroz prozor je unutra, poput šutljivog djeteta, puzio oblačan dan.

Na hodniku je neobično živo za to doba dana, iako, to tvrdim bez prevelika pokrića. Rijetko sam tako rano na nogama, a i kad jesam, nemam baš neka iskustva s hodnicima. No ta je pruga za nas trenutno sve: žila kucavica vlaka koji se budi. S danom i vlakom buja i toplo tijelo velegrada – već smo, naime, nagrizli njegove čađave rubove. Nekoliko sam već puta kroz njega klizio željeznicom i želio sam to još jednom osjetiti: kako ta opna puca, deformira se, ugiba da mi učini minimum mjesta. Stoga lijepim nos uz prozorsko okno, i nisam u tome jedini. Pogled na gusto naseljena predgrađa u jednom trenutku smjenjuje pogled na još gušće naseljeno more. Hijerarhija vrsta nikad me nije pretjerano zanimala, no na brodovima usidrenim pred gradom upravo se, pretpostavljam, nalazi populacija dostatna da napući uočljivu točku na karti. Arhitektura, kako odmičemo, postaje sve starija; kao u kakvu vremeplovu, oko nas je sve više i više Bizanta. Nešto dalje vidno polje preuzima Islam: minareti su zastrli nebo, a kroz prozor se, preko kloparanja tračnica, može ćuti visok mujezinov pjev. Sam je kraj, ipak, sasvim sekularan: vlak ulazi u svoju posljednju stanicu i zaustavlja se oči u oči s Ataturkom – bareljefnim pozlaćenim portretom sveprisutnog oca nacije: čelična životinja gotovo ga ljubi u čelo, i to se postojano ponavlja. Na zapadu plodan, duboko ukorijenjen i opasan mit egzotičnog Orijenta, poput šarenog kišobrana, širi se upravo iz točke ovog nečujnog ali fatalnog poljupca. Stanična zgrada koja ga uokviruje smještena je samo nekoliko metara od mora i vjerojatno najpoznatija kao posljednje odredište famoznog Orijent Expressa. Mondeni je zapad Carstvo gotovo čitavo stoljeće otkrivao polazeći od ovog mističnog mjesta: ono je kopnena kapija Istoka.

Sitna kiša moči tračnice dok konačno kročimo na čvrsto tlo. Na peronu gužva i strka – sada su ovdje zaista svi. Organizatori i koordinatori stigli su nekoliko dana ranije, pridružili su nam se i ostali turski kolege, a novinari i fotografi dokumentiraju po službenoj dužnosti. Što je moglo biti zabilježeno? U svakom slučaju, rekao bi Bogart, početak jednog divnog prijateljstva. Pobliže: ponovno manjak ruku, ugodni košmar, stolovi, jaka kava, čaj i vodom zamućen Raki; pereci, čekanje i potreba da se govori. Jezici se miješaju poput komadića voća, prtljaga je na velikim gomilama, potrebno se razvrstati i pješke krenuti prema snu. Tek ovdje avantura uistinu počinje; na pragu golemog grada, na početku blage i vlažne jeseni. Da bi nešto značajno otpočelo, najčešće, nažalost ili na sreću, nešto drugo mora prići svom kraju. Da bi žrtva bila što manja, neka to bude ovaj tekst. Što još reći; čime mahnuti s njegova skliskog ruba? Možda jednostavno: volim vas, svi. Uzbudljivi ste i lijepi pod ovim svijetlom. Vaša se tijela stapaju sa šarenom strujom gomile, i ja vas slijedim. I volim mačke. Neporecivo volim mačke.

tekst: Marko Pogačar
fotografije: Anahit Hayrapetyan

*Tekst je napisan za strani tisak u sklopu projekta 'Word Express', čija je prva putna etapa realizirana u listopadu i studenom 2009. godine.