Josef Winkler

"Među nama leži cijela jedna epoha,
a danas i golema zemlja pokrivena snijegom."
Stéphane Mallarmé

I.

"Budući da sam u ono vrijeme, na onom mjestu, bio među djecom i budući da smo novima napravili mjesta, prepuštam Henselovu ulicu na milost i nemilost, čak i pogled na Kreuzberg, i uzimam za svjedoka sve ove smreke, ptice kriještalice i rječito lišće. I budući da mi je do svijesti doprlo da gostioničar ni novčića više neće dati za praznu sifonsku bocu i da mi više neće natočiti limunadu, drugima prepuštam put kroz Prolaz, podižem ovratnik kaputa dok tuda ne gledajući prolazim, da bih došao do grobova, putnik namjernik na kojemu se ne vidi odakle dolazi", stoji u proznom tekstu Ingeborg Bachmann "Mladost u jednom austrijskom gradu". Uvijek iznova, a posebno uvečer, kad se počne smračivati i kad ulice u Klagenfurtu opuste, idem od Khevenhüllerove preko Radetzkyjeve ulice u smjeru vojarne, nekoliko stotina metara dalje do Henselove u kojoj je Ingeborg Bachmann provela dio djetinjstva i mladosti, promatram veliki vijenac od bijeloga tinjca, ili kako ga ja zovem, vijenac od mačjeg zlata, ispletenog od nekoliko stotina listića bijeloga tinjca veličine hostije, izvučem iz vijenca jedan ovlaš zalijepljeni komadić, brzo ga kriomice strpam u džep – zasigurno je na mom stolu, kažem sam sebi dok pišem ovaj tekst – i odlazim s mačjim zlatom iz djetinjstva u mislima, nekoliko koraka dalje do kuće na broju 26, do kuće Ingeborg Bachmann, imajući pred očima zlatne listiće tinjca koje sam kao dijete sakupljao na obali Drave, odnosio ih kući i umetao kao oznaku u Winnetoua I – nekoliko godina prije nego što sam prvi put čuo ime Ingeborg Bachmann – na onom mjestu gdje Winnetou u dvoboju bljedolikom Old Shatterhandu, koji mu je tada još bio neprijatelj, želi zarinuti nož u srce, ali nož se oklizne o konzervu sa sardinama u lijevome džepu njegove košulje, tako da Indijančev nož tadašnjeg neprijatelja Old Shatterhanda probode iznad vrata, kroz donju vilicu u usta i kroz jezik, pa mu je krv, kako piše u Winnetouu I, "liptala iz vanjskog otvora rane na vratu u gotovo prst debelom mlazu".

2.

Dok stojim ispred kuće Ingeborg Bachmann i promatram ružin grm kako se penje po zidu kuće i njezine ružičaste cvatove koji zakrivaju spomenploču pjesnikinje, stalno pogledavam nadesno, nekoliko kuća dalje, prema gradu, ka vrtnim vratima na kućnom broju 22 u Henselovoj ulici, na kojima visi veliki, teški vijenac od bijeloga tinjca, i zamišljam da je taj vijenac obješen na vrtnim vratima kuće Ingeborg Bachmann na dugoj i širokoj vrpci s otisnutim riječima iz njenog proznog teksta "Mladost u jednom austrijskom gradu": "U isparavanjima nauljenog poda, nekoliko stotina dječjih života, patuljastih kaputića, izgorjelih gumica za brisanje, između suza i pokuda, stajanja u kutu, klečanja i neutaživog brbljanja ima se naučiti: abeceda, tablica množenja, pravopis i deset zapovijedi." Dok Ingeborg Bachmann govori o isparavanjima nauljenih školskih podova, bude se u meni vlastita sjećanja na crni nauljeni pod u učionici, u "razredu" seoske osnovne škole, kako smo zvali tu prostoriju – onda, kada je to bilo? – prije gotovo pola stoljeća, kad je Kleindienst Gerhard, najstariji sin jedne sirotinjske obitelji čija su djeca godinama skrivana u njihovoj kolibi i dvorištu te se nikada nisu smjela igrati s drugom djecom iz sela, po prvi put izašao u seosku javnost, u školu, i kad se u hodniku školske zgrade upro o pod koji je intenzivno vonjao po ulju i proderao se – mi smo u razredu, u dodijeljenim nam klupama čekali budućeg školskog druga -, tako se derao da su me njegovi krici podsjetili na stravično cviljenje svinje, gornje vilice čvrsto vezane konopom umazanim izmetom, izvučene iz stajske gnojnice u dvorište, na što bi dvije ljudske ruke obrasle gustom dlakom na glavu svinje koja se branila i upirala o dvorišno tlo prislonile napunjeni srebrni pištolj na klin, ili kako smo ga mi zvali "buffer", ljudsko bi se tijelo trgnulo unazad, svinja bi pala, drhtava bi debela mesnata trbušina sa sve četiri u zrak ležala ispred gnojišta, u vrat bi joj bio zarinut kuhinjski nož, a gluhonijema bi sluškinja, u lavor s otisnutom slikom jelena nad kojim su se djeca sapunom od terpentina subotom prala ispod pazuha, hvatala zapjenjenu svinjsku krv što je prst debelo šikljala iz rane, i dok tako stojim u Henselovoj ulici pred kućom Ingeborg Bachmann i promatram ružin grm na crvenoružičastom zidu kuće, zamišljam uplakanog Kleindienst Gerharda kako cvili i kako se nogama upire o crni nauljeni pod, kako ga dvoje odraslih, njegova majka i učitelj s naočalama, moraju dovući u razred, opet mi na pamet padaju riječi moga sina, u međuvremenu trinaestogodišnjaka, ali tada još sedmogodišnjaka, koji se svojedobno, drugog dana po početku nastave, upro o školski prag i zavapio: "Ne želim ići u školu, ja želim biti pisac!"

3.

"Djeca odlažu stare riječi i uzimaju nove", stoji u proznom tekstu "Mladost u jednom austrijskom gradu" – gradu koji Ingeborg Bachmann u toj priči samo jednom identificira slovom "K". I dok još uvijek stojim pred kućom Ingeborg Bachmann i opet čeznutljivo bacam pogled prema ružinom grmu koji se penje visoko po zidu i čiji cvjetovi zaklanjaju spomenploču, pa ponovno udesno prema vrtnim vratima susjedne kuće s vijencem od bijeloga tinjca, prisjećam se jednog jesenjeg dana – onda, kada je to bilo? – kad sam, dolazeći iz Klagenfurta, u mom rodnom selu Kameringu, posjetio prijatelja, krojačeva sina, ušao sam u prostranu kuhinju ispunjenu vonjem bala tkanine i cigareta, u kojoj je njegova majka šivala na štropotavoj singerici, a njegov je otac malom, ružičastom kredom u obliku diska crtao po tkanini za krojenje, čuli smo na radiju da je austrijska pjesnikinja Ingeborg Bachmann, odrasla u Klagenfurtu, u Rimu podlegla teškim ozljedama zadobivenima u požaru koji je izbio u njenom stanu. Riječ "podlegla" me tada, kao mladog čovjeka zasmetala i prestrašila, glas na radiju nije govorio o smrti i umiranju već o "podlijeganju". Samo samo slutio da je pjesnikinja umrla, no nisam imao hrabrosti upitati krojačicu što ta riječ "podlegla" uopće znači. U toj se radijskoj vijesti također govorilo o tome da je Ingeborg Bachmann navodno bila pod utjecajem droga, alkohola i tableta te da je zaspala s upaljenom cigaretom koja je onda izazvala tinjajući požar. Srkali smo sok od ribizla i vilicom kopali po kolaču od trešanja, koštice smo pljuckali u ruku, naježeni pogledavali prema malom prenosivom radiju u krojačkoj radionici, i čekali, uz pratnju Morseovih znakova štropotave singerice, sljedeći puni sat, kako bismo istu vijest čuli s više pojedinosti, a možda još jednom i riječ "podlegla", riječ za koju dotad nismo znali ni po čuvenju.

4.

"Još su radije sami, gnijezde se na tavanu i ponekad glasno kriče u svojemu skrovištu isprobavajući osakaćene glasove. Ispred paukovih mreža tiho ispuštaju male buntovničke krikove." Podlegli, recimo to tako, podlegli, kažem, i probodenim jezikom s ožiljkom opipam nepce ispunjen mržnjom i očajem, jer pred sobom na asfaltu vidim kako se koprcaju djeca, podlegla u ovom gradu u kojem živim već dva desetljeća i u kojem je Ingeborg Bachmann odrasla u Henselovoj ulici, a ozljedama je podlegao i devetogodišnji Lorenz Woschitz, prije dvije godine, kad je jednom gradonačelniku poludjelom od megalomanije i jednom isto tako od megalomanije poludjelom zemaljskom poglavaru u glavu udarilo – jedan od te dvojice je kasnije, teško alkoholiziran, pretvorio je automobil koji se kretao trostruko većom brzinom od dopuštene u projektil koji se pri sudaru višestruko prevrnuo – da za tri nogometne utakmice, dakle za četiri i pol sata nogometa, izgrade ogroman nogometni stadion u ovome malom gradu. Devetogodišnjeg Lorenza Woschitza, koji se upravo vraćao iz škole, na njegovom je putu kući, u Klagenfurtu na jednom raskršću – u tom času već tričetvrt godine nekoliko stotina kvadratnih metara velikom gradilištu – dok je na zeleno prelazio zebru, pregazio kamion i na mjestu usmrtio. Kako bi se što brže sagradio nogometni stadion na kojem se u lipnju 2008. u Klagenfurtu održalo Europsko nogometno prvenstvo, sa tog su raskršća, na kojem se dogodila ova nesreća sa smrtnim ishodom, radnike neprestano odvodili na radove na nogometni stadion, ponekad se na ovom raskršću tjednima nije moglo vidjeti nijednog radnika, sve je bilo zakrčeno prometnim znakovima i raznim preprekama koje su iritirale vozače, pa su tako odgovorni graditelji cesta, klagenfurtški smrtonosci kako ih ja nazivam, smrt jednog školarca doslovno oblikovali u asfaltu. Iz autobusa koji je tu zapeo u prometu druga su školska djeca promatrala umirućeg devetogodišnjaka Lorenza Woschitza dok je ležeći na asfaltu još trzao nogama, u Radetzkyjevoj ulici, nekoliko stotina metara od Henselove ulice u kojoj je Ingeborg Bachmann u kući na broju 26 provela djetinjstvo i mladost. "Djeca nemaju budućnosti" stoji u proznom tekstu "Mladost u jednom austrijskom gradu". "Boje se cijeloga svijeta. Nemaju nikakvu predodžbu o njemu, imaju predodžbu samo o onomu s ove i s one strane koje se može omeđiti kredom. Na jednoj nozi skakuću u Pakao, a s obje u Raj."

5.

Taj je grad Klagenfurt, koji već preko trideset godina redovito u lipnju, dok cvatu lipe, sam sebe slavi kao glavni grad književnosti na njemačkom jeziku, vjerojatno jedini srednjoeuropski grad sa 100 000 stanovnika koji nema vlastitu gradsku knjižnicu, u zemlji u kojoj je tadašnji, u međuvremenu kremirani predsjednik Zemaljske vlade skupa s rimokatoličkim predsjednikom takozvane kršćanskosocijalne narodne stranke – koji je prije godinu dana preživio tešku prometnu nesreću pa je nakon oporavka u krugu prijatelja ponizno pričao da mu je, da upotrijebim njegove riječi, "Micika iz Lourdesa" u toj prometno nesreći spasila život -, taj je predsjednik Austrijske narodne stranke za Korušku skupa s bivšim predsjednikom Zemaljske vlade Koruške, koji je u obliku pepela dao petama vjetra, prošle godine pri prodaji koruške Hypo banke u razbojničkoj maniri jednom poreznom savjetniku iz Villacha za njegovo dvomjesečno usmeno savjetovanje sredio honorar od 6 milijuna eura iz zemaljskog proračuna, a važna pikanterija pritom je da je ovaj porezni savjetnik iz Villacha uz to još i osobni porezni savjetnik ovoga narodnjačkog političara, kojemu je hvala Bogu i nebesima, Micika iz Lourdesa spasila život u saobraćajnoj nesreći. Zdravo Marijo, kraljice dobrote, maslinova grano milosrđa, koja nam daješ lijek za život! Morska zvijezdo, pozdravljam te, o Marijo pomozi! Slatka Majko Božja, o Marijo pomozi! Divovski stadion izgrađen za tri nogometne utakmice na prvenstvu Europe stajao je preko 70 milijuna eura, dakle milijardu šilinga, a ovaj porezni savjetnik iz Villacha je za svoje dvomjesečno usmeno savjetovanje od ova dva političara u džep strpao 6 milijuna eura, dakle 84 milijuna šilinga. Porezni je savjetnik, koji je uz pomoć spomenuta dva političara na taj način postao multimilijunaš, obrazložio visinu honorara između ostalog i sljedećim riječima: "Bila su to dva mjeseca intenzivnog rada!" i "Ja sam svoj posao obavio!" (U prvi mah je honorar trebao iznostiti 12 milijuna eura, ali je dopustio da ga smekšaju pa je ovoj saveznoj zemlji, upotrijebit ću njegove riječi, dao "domoljubni popust" i tražio samo 6 milijuna koje je i dobio.) Ali za gradsku knjižnicu u glavnom zemaljskom gradu, kakva postoji u svakom srednjoeuropskom gradu, tri spomenuta političara ovih zadnjih godina nisu imala, a zapravo niti od osnutka ovog književnog natječaja. Nemaju novaca za knjižnicu za djecu i mlade. Nemaju novaca za knjige. Nemaju novaca za knjige Ingeborg Bachmann. Nemaju novaca za "Dobrog Boga s Manhattana". Nemaju novaca za "Zazivanje Velikog medvjeda". Nemaju novaca za "Odgođeno vrijeme ". Nemaju novaca za "Malinu", za "Tridesetu godinu". Već više od trideset godina nemaju novaca za knjige za mlade u ovom austrijskom gradu! mislim si dok stojim u Henselovoj ulici ispred kuće Ingeborg Bachmann i dok pogledavam prema ružinom grmu koji se penje po ružičastocrvenom zidu i onda opet nadesno prema vijencu od kornjačevine koji težak visi na vrtnim vratima susjedne kuće. "U kući nema novaca. U kasicu ne kapne ni novčić. Pred djecom se govori samo u aluzijama. Ona ne mogu shvatiti da se zemlja upravo sprema prodati samu sebe a i nebo skupa s njom, nebo o koje se svi otimaju, dok se ne razdere i u njemu ne otvori crna rupa." Kako bi iskazao podršku politici Willyja Brandta u listopadu 1972., dakle godinu dana prije smrti Ingeborg Bachmann, pisac i nobelovac Heinrich Böll svoju je odvratnost prema besramnim moćnicima na jednom stranačkom skupu izrazio sljedećim riječima:"Nasilje nije samo na ulici, nasilje u obliku bombi, oružja, pendreka i kamenja, postoji nasilje i postoje nasilja koja su položena u banku i kojima se trguje na burzi."

6.

"Ulica Prolaz nije dobila ime po igri u kojoj razbojnici marširaju kroz nju, no djeca su dugo mislila da je tome tako", piše Ingeborg Bachmann u svojoj pripovjetci "Mladost u jednom austrijskom gradu". I još: "Tek kasnije, kad su ih noge odnijele dalje, vidjeli su prolaz, mali podhodnik kroz koji prolazi vlak za Beč. Ovuda su morali proći radoznalci koji su željeli doći na uzletište, preko polja, poprijeko kroz jesensku čipku. Nekome je palo na pamet  da uzletište sagradi kraj groblja, a ljudi u K. su mislili kako je to praktično za pogrebe pilota koji su tu neko vrijeme imali pokusne letove. No nijedan se pilot nije udostojao srušiti se. Djeca su stalno uzvikivala: Avion! Avion! Pružala su ruke prema njima, kao da ih žele uhvatiti..." Napuštam Henselovu ulicu, opraštam se od ružinog grma na ružičastocrvenom zidu i od vijenca od kornjačevine, idem niz Ulicu St. Veita pored ružičastocrvene kuće na broju 24 u kojoj je kao mladić četiri godine živio slikar Alfred Kubin. "U ovaj bi se grad rijetko tko doselio iz nekog drugog grada jer su njegove čari bile premalene", piše Ingeborg Bachmann. Kako bi skončao svoj beskoristan i protraćen život u Klagenfurtu, kako je sam rekao, devetnaestogodišnji Alfred Kubin si je nabavio revolver, sjeo na vlak, odvezao se u mjesto u kojem je proveo djetinjstvo, u Zell am See, visoko u brdima kod Salzburga, kako bi se ustrijelio na grobu svoje prerano preminule majke, no ovo zahrđalo oružje u danom trenutku nije profunkcioniralo, pri drugom pokušaju mu je ponestalo duhovne snage, kako je sam rekao, pa se vratio u Klagenfurt, u svoju nastambu, u kojoj je držao zmije, crve i kukce. Idem do ulice Prolaz, kroz podhodnik kroz koji prolazi vlak za Beč, do groblja Annabichler. Grob devetogodišnjeg Lorenza Woschitza udaljen je od groba Ingeborg Bachmann za samo jedan hitac kamenom, a samo jedan mačji skok od uzletišta. Široko su raskoračene i u beskraj produžene njegove noge, jedna na Nebu, druga u Paklu, da parafraziramo riječi Ingeborg Bachmann, a na cesti je u trenutku smrti ostao crtež u obliku djeteta, dok ga nisu isprali vjetar, kiša i prašina. Gradska uprava grada Klagenfurta njegovoj obitelji nije bila u stanju odobriti bezkamatni kredit za troškove pogreba – s bijelim dječjim lijesom. Za to nije predviđena stavka u proračunu! navodno je doslovno bilo rečeno. Na djetetovom grobu cvatu crveni i ružičasti karanfili, ljubičaste maćuhice, stakleno srce kao vaza, plava kožna lopta na kojoj piše "Euro 2008", na maloj, lijepoj nadgrobnoj ploči slika devetogodišnjaka i plavo, pomalo oblačno nebo iza njegovog plavog razdjeljka u kosi. "Nedostaješ nam!" napisano je na manjoj ploči kraj sadrenog anđela. Da, nedostaješ nam, Lorenz Woschitz! Koracima mjerim malu udaljenost do groba Ingeborg Bachmann u čijoj sredini se nalazi lonac od keramike boje hrđe s ružičastocrvenim petunijama, obgrljen podrezanim šimširovim grmovima. Na njezinoj nadgrobnoj ploči, između slova A i C u imenu Bachmann nalazi se mali, bijeli kamenčić u obliku srca, vjerojatno ga je tako oblikovala voda iz potoka, mislim si. "U stambenoj zgradi u Prolazu djeca moraju skinuti cipele i igrati se u čarapama jer stanuju iznad vlasnika kuće. Smiju samo šaputati i u ovom životu se od šaputanja više neće moći odviknuti. U školi im učitelji govore: Trebalo bi vas mlatiti da progovorite. Mlatiti... Između zamjerke da su preglasni i one da su pretihi, snašli su se u šutnji."

7.

Kad sam prije dva tjedna u sklopu jedne književne turneje boravio u Turskoj, u istočnoj Anatoliji u gradu Vanu, udaljenom šezdeset kilometara od iranske granice, prolazio sam gradom i u natkrivenoj tržnici vidio tačke s trideset ili četrdeset crnih ovčjih glava, pa sam pomislio, dok je mesar crne ovčje glave jednu po jednu bacao u šaht za otpad, kako li će dugo stanovnici zemlje K. i stanovnici grada K. dopustiti da ih izrabljuju ti besramni razbojnički političari, gospodari zemlje Koruške i gospodari grada Klagenfurta, kad će napokon izaći na ulice i progovoriti, kako dugo će se još "snalaziti u šutnji", kako dugo će još biti ponizni i dozvoljavati da ih pljačkaju i da im skidaju glave, sve dok možda, stanovništvo ovoga grada i ove zemlje, u posljednjem čudu neće stajati pred vlastitom utrobom koja će im ležati pod nogama, kako dugo, mislio sam, dok sam gledao kako anatolski mesar crne ovčje glave jednu po jednu baca u šaht za smeće, sve dok zakrvarene tačke nisu bile prazne, a jedno ih je dijete krivudajući odvezlo. "Doba trofeja, božićno doba, bez pogleda unaprijed, bez pogleda unatrag, doba osvijetljenih bundeva, duhova i beskrajnih grozota. U dobru, u zlu: beznadno."

prevela Katharina Manojlović