Poezija Rachel Tzvia Back

Donosimo poeziju Rachel Tzvia Back pročitanu na događanju Gaza, undated - podnijeti svjedočenje o boli. Pjesme je prevela Sonja Prijić.

Gaza, bez datuma

1.
Nakon zadnjeg upora, kuća se uruši
i sve molitve koje su godinama
pridržavale strop na mjestu polete
kroz prašinu uz tihi jauk
ali na odlasku vidjeli ste je
kako prebire kroz ruševine
stopalo u sandali udara u
željezni okvir kreveta, razbijenu sliku
prorokovog groba.
Bez suza ste je vidjeli
suhu kao kamen, kao ploča,
i samu.

Onda razumijete zakon kako ja nisam:
Mi smo srušili njezinu kuću. Njezina je kuhinja mirisala na zaatar
i topli kruh. Neće je moći ponovno izgraditi
ni ovdje ni negdje drugdje.

2.

Pogledajte napuštene molitve pa našu vjeru
izgaženu ondje gdje je s mnogo ljubavi bila pospremljena
među maramama za kosu u najgornjoj ladici
sve dok naši zidovi još uvijek stoje.
Nema sada vjerovanja. Samo djeca po ulicama,
njihova krv natapa prašinu.
Nakon kiša ovaj će se humak slegnuti, stisnuti
u sebe i zaboraviti što je bio.
Ona neće zaboraviti.

Kakva je korist od poezije, pita pjesnikinja

I.

Kakva je korist od poezije, pjesnikinja pita
večernje vijesti
gdje se sabiru stručnjaci
za vojna pitanja,
politički analitičari i političari
gomilaju, bivši generali
odmjerenog glasa i govora
pozvani na ideološki front
uštirkani i uniformirani, postrojeni
kao činjenica na mjesto istine, stručnjak
i bivši general razgraničenih
svjetova, bodljikavo žičanih riječi
izurlanih s jednog kraja sobe na drugi,
voditeljica samouvjereno ukotvljena
sa svojim serioznim kim-kimanjem glavom
utjelovljuje dostojanstvenu spremnost
na sljedeći ciklus zajamčenog ratovanja
oko stola u studiju.
 Bili su odredi koji su se kretali prema jugu
ispod neba razdiranog raketama,
ljutnja u lukovima i oklopljena vozila potpuno nenaoružana vatrom
bili su dječaci koji su druge dječake izvlačili
iz ruševina i vatre, iz tunela ili u tunele
a ispod svega toga, podzemlje u čudu
dok se iznad ruše čitave zgrade
bombardirane cijele i sve do zemlje, savršeno naciljani
čitavi svjetovi iza zidova, svi uništeni,
dok živi zakopani i mrtvi zakopani i zapaljeni
i izlomljeni ne postanu jedno u najtamnijoj i najdubljoj struji srca
kakva je korist od poezije, pjesnikinja
želi znati.

V.

Bilo je priča tkanih
od života drugih, dugih narativa
rasprostrtih, izrađenih predanim rukama.
Rečeno joj je, “To je ugovor koji
sklapaš: pristaješ da vjeruješ,
pristaješ da ti je stalo.” Ali ona
je već bila drugdje negdje: kakvo bi pretvaranje
moglo opstati u očaju. Stari
zavjeti sad su odbačeni.
Police otežale pod knjigama, potraga za trgovinama
rabljenom robom u neobičnim gradovima, njezino
neprestano putovanje
kroz upričane svjetove stvorene
kao da su samo za nju, jer ona je pristala
da vjeruje –
tomu je sada kraj.
Od sada srce zabranjuje sve priče
koje nisu istina.

VI.

Bile su mu samo tri godine.
Bile su mu četiri godine, uskoro će pet.
Bio je već znao gotovo sva slova.
Bio je prvorođeni, obožavao je svoju mlađu seku.
Bio je drugorođeni, zauvijek mlađi brat.
Bio je ubijen uvečer, u igri na ulici.
Bio je ubijen popodne u zamračenom
miru doma.
Kupolasti šator za igru, crven i žut, stajao je neuznemiren
i poslije.
Na fotografiji ponos malog dječaka, leđa ravna
stoji zadovoljan pored šarene kule koju je sagradio, vižlast i
tako ozbiljan.
Na fotografiji je ušuškan u malu traper jaknicu,
sjedi pored mora, smiješi se, mora da piri
prvi večernji vjetrić.
Bila je minobacačka granata. Bio je projektil.
Bilo je ili nije bilo preventivno, bilo je ili nije bilo
uzvratno.
Tijelo majušnog dječaka zamotano u pokrov
sad je jedino
zajamčeno.

(Za Sahira Abua Namousa i Daniela Tragermana, u sjećanje)

Rachel Tzvia Back izraelska je pjesnikinja koja piše na engleskom jeziku, prevoditeljica, profesorica književnosti i mirovna aktivistica.