Marija Andrijašević

***

moj stari se ubio.
jedno jutro je otišao na posao s komadom konopca u džepu.
zadnji put su ga vidjeli u pet i četrdeset i pet ujutro na putu za autobusni kolodvor.
moj stari je bio lud i nepromišljen.
hoću li mu se svidjeti? što ti kažeš? večeras, znaš, neće više biti onih dugih pogleda i zavlačenja. pogledaj me. što kažeš? je l' to to?
otišao je na selo autobusom i objesio se u nekoj šikari.
promišljeni kurvin sin. izašao je stanicu prije i prešao je rijeku bosim nogama da mu ne uđemo u trag.
tražili smo ga mjesec i pet dana.
htjeli smo vjerovati da je živ i lud negdje. htjeli smo vjerovati da živi negdje.
smrdljiv. neopran. nesvjestan. živ.
vatrogasna kola su projurila cestom kad si me prvi put pitao je l' te volim.
naravno da te volim.
ali kao da ja znam što će nam moj stari prirediti sutra.
mjesec i pet dana agonije.
sve smo trikove isprobali, tražili smo ga i pod krevetom.
umalo da nismo i televiziju rastavili. možda se skrio u katodama.
stara je jedno jutro probudila svoju i njegovu braću. i mog brata.
poslala ih je u šikaru i rekla im je: ovo je zadnji put. još jednom i gotovo.
moj brat ga je namirisao. njegovu smrt.
telefon je zazvonio i ja sam znala što nas čeka.
rekla sam joj: dobro je, našli smo ga. samo nam je to i trebalo.
stara je plakala. znam ja, nisi ti to zaslužila, ali... dogodilo se.
žao mi je što sam te ostavila mjesec i pet dana kasnije i što ti nisam bila dovoljno dobra.
ja plačem kad se sjetim brata koji ga je našao.
njegovu glavu odvojenu od tijela. i taj miris.
nosio je bratovu jaknu i moj sat.
vratili su mi taj sat s crvima tri dana kasnije. proučavala sam ga u zahodu.
moj stari je živio u tim crvima i ja sam mogla razgovarati s njim.
bilo je jezivo. nikad nije bio bjelji. pretvorio se u kolutićavca..
rekla sam mu: dobro je. rekla sam mu: ti si stvarno lud.
rekla sam mu: zaboravit ću te. brzo. rekla sam mu: oprosti, ali ja ovo moram napraviti.
zgazila sam sve te crve. sat sam dugo kuhala u kipućoj vodi.
plakala sam.
moj stari se ubio. izgubio je kontrolu nad svojim životom.
moj brat ga je našao, a ja sam razbila vrata sobe vrišteći kako mu neću otići na sprovod.
moj brat je stajao pored mene u povorci. nikad prije ga nisam voljela k'o tad.
moja stara je rekla: jebi ti njemu mater i pokoj mu duši.
nema dana kad ne pomislim što bi se bilo dogodilo s nama od mjesec i šest dana kasnije.

zašto će nas simo dovesti u red? evo zašto

u tvojoj dandyevski bezobraznoj glavi postoji definicija svakog čovjeka ponaosob.
nije ukusno bez žmirenja i stisnutih šaka.
tvoj smijeh.
tvoj glas.
prijedlog imam. pitanje je samo hoće li biti prihvaćen.
ovako: 
ti budi moj papak, pa ću te ja braniti od svih nadrkanih muškarčina.
glumit ću da sam feministkinja i stavit ću ti usisivač u ruke.
ti ćeš klečati i biti željan poniženja kao da si ga vrijedan.
jer, tvoja želja, moja je zapovijed.
pa ćemo se svaki treći dan navikavati na naše nove uloge, a one dane između uopće nećemo postojati.
nije prihvaćeno.
dobro onda.
ovo će biti prihvaćeno bez predlaganja. nema kompromisa. zapisano i gotov čin:
drugi put kad legneš na moj krevet, popet ću se iznad tebe.
čitat ću ti „Jebo dnevnik“.
gađat ću te riječima dok se odjeća bude skidala sama od sebe.
usiljeno.
bahato.
ispravno.
ne zovi me pijan u 5 ujutro dok gledam mućke i ne govori mi da me voliš. možeš ti puno bolje od toga.
možemo isparavati akril. cijeli se dan skrivati u našem ateljeu ideja.
ne budi glup, simo će spasiti stvar.
nemoj se bojati mraka, ja ne umirem.
pokazat ću ti kako se majoneza vadi iz boce. s dva prsta.

kad hodaš se mamuza, kad hodam se kaubojski mamuzamo
(moja debela guzica i ja)

(na izložbi)
malo te promatram u tegli kimchija.
mislim, zanimljivo je da uopće nisi u prostoriji.
okrećem se. oko sebe. dosadno mi je.
pojas omotan oko struka urezuje se u mlado meso.
kutrim u sebi. prestat će čim zaboravim kako izgleda.
(u bolnici)
u mraku se premalo vidi, taman onoliko koliko čovjek može podnijeti.
scrooge, meni se ovako ne podnosi ništa. uopće.
budi dobra. tretirat ćemo te elektrošokovima.
trikoderima istražuju mozak. fantomski skidaju sve uroke s
mojih leđa.
davide, svašta su mi radili.
na ulazu za ct drže stari rendgen.
neka je žena objašnjavala petogodišnjoj djevojčici čemu je
to sve služilo.
mama, ti si ra-di-o-log?
moja je majka mene ozračila.
(devedeset i peta i dvije tisuće i šesta)
ja bih da pero ode na stranicu 344., ali ta stranica ne postoji.
pero je odavno promijenio i ime i adresu.
ušetala sam joj u sobu i rekla: mene tu boli. šta je to?
a ona je rekla: ništa. bit će sve u redu.
zato je danas mrzim. jer baš ništa nije u redu.
jer mi, otkako je znam, samo laže.
jer ti, otkako te znam, samo lažem.
al' imam opravdanje.
uvijek kad od srama počnem brojiti svoje nožne prste,
mogu reći:
davide, svašta su mi radili.

to što se tresem nema epicentar, samo mi je hladno
(tvoja ruka u mojoj je volej ravan zahuktavanju visokog tlaka)

skroz mi se ignorira činjenica da postojiš.
plašim se što kad želim zaspati, zaspem s tvojim ruksakom na leđima.
marija, imaš savršeno otvaranje.
mama, mama, mama, ne daj mi da da da da radim pizdarije!
savršeno pretvaranje da će još jedna igla kroz hrskavicu prodrmati stvarnost.
iskopala sam kvadrat parketa u sobi kako bih te polegla u ljepilo i ostavila zauvijek
gostiti kukce i druge dobronamjernike u cipelama broj 46.
ni manje ni više.
al' sad se više ne sjećam i užasno mi je žao što je ostala samo ljubav na papiru.
užasno mi je žao što ona leti u mom snu. teta.
kao u priči dragane manojlović.
teta leti u koloru crno-bijelo, a moj mačak k'o vuk zavija jer mi se koljena tresu dok sanjam.
probudi se, marija, imaš savršeno otvaranje.
užasno mi je žao što poslije mene dolazi još jedna ili stotine ovakvih.
i užasno mi je žao općenito.
a kad se pogledam u ogledalo, vidim lice svoga brata.
ponekad i ženu za pultom splitskog prometa kako mi veli: dečko.
svi misle da sam dečko.
osim nas dvoje.
kad se uvučeš u naramenice ruksaka, uvijek mi veliš:
marija, imaš savršeno otvaranje.
što u meni izaziva sumnju da se opet igram, a ne živim.
a ne vjerujem si jer imam razloga ne vjerovati si.
lakše mi je sumnjati sad kad me nitko ne gleda k'o djevojku, ženu, kako god.
osim brata iz ogledala. pa mi namiguje pokvareno. baš bratski.
i žena za pultom splitskog prometa kad shvati da nisam dečko, a neće se ispričati.
jer zbilja - izgledam k'o dečko.
boy george od metarosamdeset kako se klati ulicom.
malo suludo, al' sasvim na mjestu.
isto me uvijek držiš za ruku da me podsjetiš kako bih trebala popiti tablete.
kad se zadebljaju prsti i volejima odudaraju od obraza do obraza.
pa se tresem. jer me nekako izaziva da se tresem.
i uvijek pomislim kako si me zajebo jer - nema savršenog otvaranja.
od mene do tebe ili obratno. kako god da ti zvuči ispravnije.
ima samo činjenica da mi je povišena tjelesna temperatura.
i da takvi ljudi umiru puno prije od onih koji nisu takvi.
i da mi je užasno žao. općenito.

ogledalo nema pojma u koga gledam kad pinceta vrijedno čupa obrve

humano iseli susjede iz misli. reci im: mrš u pičku materinu! vi ćete meni zagorčavati život!
sjedni pored mene, miran kao pseto. bez ideja. sasvim prazan.
stavit ću ti jezik u usta i riješit ćemo sve probleme na ovom svijetu.
ručak se hladi na stolu dok ruka zagrijava telefonsku slušalicu.
smiješ se previše za moj ukus. smiješ se previše. prestani se smijati.
meni za jedno „volim te“ treba koncentracije. treba mi podrška.
jedi čokoladu. neka ostane okus u tvojim ustima. neka je ostane među zubima.
želim je osjetiti na vrhu tvog jezika.
učenje? najvažnija učenja su ona koja su prizvana igrom asocijacija.
sedmi razred osnovne. naučili su nas da se one četkice na jeziku zovu papile.
vjeruj mi, nisam se toga sjetila do dana kad su počeli s masovnim reklamiranjem pana. pijte pivo, neka vaše papile osjete pravi okus.
pivo?
ma koje pivo.
isplazi jezik. papile su bitne.
imaš ih nekoliko tisuća. manje-više.
ja imam jednu koja strši. nemoguća je.
stojim pred ogledalom s pincetom u ruci i poželim je iščupati.
a ne, marija, ne smiješ to napravit. možda baš ta osjeća svu tu ljubav s njegovog jezika.
jezik.
budi dobar jezik. poslušan. fizički podoban.
znaš kakvi su mi jezici najdraži?
zamisli američki jazz-bar s početka tridesetih.
truba u kvartetu iz snova.
žene plešu. imaju savršene kovrče.
haljine. vide im se koljena. čak!
takav jezik. tvoj je takav.
a ova moja papila naginje jeziku osamdesetih.
kad žene nisu brijale pazuha to me nervira. jako me nervira.
kad su vezale marame oko glave i živjele bez granica.
jebem ti... imam feministički jezik. nevjerojatno!
i sve bi bilo u redu da nemam obrve koje moram počupati.
i glavu koja pravi grimase pred ogledalom.
i papilu koja se dala u samostalnost.
i...
ali trudim se.
dobra sam. sjedi tu. drži me za ruku. komadić tebe.
nego, daj, pokaži mi svoj jezik.
osjećam se perverzno.
želim da jednoj svoj papili daš moje ime.
nemoj se smijati. moram se koncentrirati ako želiš čuti "volim te".