Golo srce (izbor)

Ususret sudjelovanju na na programu Goranovo proljeće: Versopolis u Booksi, donosimo izbor poezije iz zbirke Golo srce prvog od pjesnika koji će na programu biti predstavljeni - Alena Bešića.

1.

podne

Paziš kome se pričaš i ko te svjedoči. Jer, sa

svakom riječju što promine u druge manje te

ima. Slutiš kako se, u tami hladnih odaja, lјušte

slova zaboravlјenog lјetopisa. Pohranjuješ slike

kao sjeme egzotičnog bilјa, čekajući strplјivo

iz herbarijuma da prolista. Utvarno sam, ispijaš

orošenu čašu rizlinga, i pomišlјaš da prava poezija

vjerovatno prebiva u jednostavnosti koju nikako da

dosegneš: u nasušnoj očiglednosti kriške hlјeba na stolu,

očaravajućoj običnosti zdjele maslina, neporecivoj toplini

kamene klupe na koju polažeš dlan. Odjednom –

podne. I zaista, kako ne zavidjeti oku na čistoj

blagovijesti, na plavetnilu što rezbari konture zvonika

u kom se opet sabira tišina? Jato golubova poput

crnog sazviježđa u divlјoj spirali odmiče van

pogleda, svijesti, pamćenja. I jedan se srebrni balon,

ispušten od straha, otiskuje niz agoniju odjeka.

Bezglasna, podrhtava sjenka sunčanog sata.

2.

silazak

Bezglasna, podrhtava sjenka sunčanog sata.

Iskradaš se iz kuće, tjeran nečim zagonetnijim

od nedostatka nadahnuća. Možda neizdrživim

stidom, što te rasparčava kad god pomisliš da

svoje pjesme dovikneš preko ulice prijatelјima.

Ili nečim zemalјskijim, pukom glađu, recimo.

Kao insekt ticalima, pogledom oprezno opipavaš

svijet, ovlaš dodiruješ ravnodušni horizont. Na

trenutak, zatvorivši kapiju za sobom, zaboravlјaš

iscrplјeni obrazac po kom oskudno tkaš pismo:

neko proteklo lјeto, zreli dan, ravnoteža elemenata,

odsutno more čiji ti se modri atomi, naneseni lahorom

kroz zastore vremena, u ritmu disanja rastvaraju u

umu, ostavlјajući za sobom krte lјušture čežnje,

oblutke nekoliko preživlјenih lјubavi, beskrvnu

poeziju što žudi za suncem dragocjenih kasnih

spoznaja. Silaziš na pusto žalo i, kao da prvi put to činiš,

u dlanovima prevrćeš školјku, kušaš smokvu, izuvaš se.

3.

zlatni presjek

U dlanovima prevrćeš školјku, kušaš smokvu, izuvaš se.

Ali već sivo, čamotno more briše tvoje tragove po pijesku,

spira izlomlјenu kružnicu tih milimetarskih lutanja, od

sobe do plaže, od pisma do tijela, od sebe do sebe. Od mene

do tebe. Čempresi izgaraju u predvečerje Ivanjske noći.

Bolni magareći rev potresa zamućene zvijezde, dok zamiru

poslјednji damari svjetlosti. Plačeš na ovoj toliko poznatoj

obali, ali ne zato što svijet možda izgleda mekši i prisniji

obložen finom opnom suza, već zbog jednog stiha kojim ti se neko

obratio prije nekoliko stolјeća i koji te danas konačno pronašao:

Davno ti sam legao i dugo ti mi je ležati – kroz baršun mahovine

prosijava epitaf sa okrnjenog stećka, plamti poslanica mrtvih,

šapat iz kamena, glasovi bez slika. Čista si nepomičnost, ove

prekratke noći, dok tragaš za zlatnim presjekom riječi koje neće

poput zapalјene strijele zaparati tamno nebo, logikom nadigravši

geometriju pada, nego korakom kornjače domiliti iz zaborava,

iz sna, izroniti iz beskrajnog okeana vremena, i

tiho se sklupčati u nečijem umornom srcu.

4.

antimarina I

„Tiho se sklupčati u nečijem umornom srcu“,

zapisuješ i polako odmičeš lice od tog iskrivlјenog

ogledala. Rasplinjuje se tajna prepoznavanja i,

kao plima, uz kičmu ti strasno mili praznina.

Negdje izvan pisma, u svemu što je prećutano,

slutiš, opet je neokrznuta ostala suština. Kraj

otvorenog prozora miluješ busolu, dok sa televizora

dopire huka valova, krici galebova, komešanje

bluna. Nevičan plovidbi, odilјanju, vezivanju

pomorskih uzlova, krivotvoritelј si zaludnih brodskih

dnevnika. More je oko nas, ali je soba u nama, poput

tromba-ubojice, misao ova vršlјa deltama tvoga krvotoka,

ukleta olupina izgublјena u fjordovima ispod usijanih

slјepoočnica. Pomahnitala je magnetna igla. U maglini,

duž boka osjetiš dodir glečera. Da, iznutra se otvara

kao vlas tanušna naprslina, kroz koju će slana voda

u tebe da pokulјa. Pucketa parket iza tvojih leđa, to

na prstima se prikrada svakodnevno ništa.

Alen Bešić (1975, Bihać, Bosna i Hercegovina), diplomirao je na Odsjeku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavio je četiri knjige poezije: U filigranu rez (1999.), Način dima (2004.), Golo srce (2012.) i Hronika sitnica: izabrane pjesme (2014.), kao i dvije knjige izabranih književnih kritika i eseja: Lavirinti čitanja (2006.) i Neponovljivi obrazac (2012.). Za zbirku poezije Golo srce dobio je nagrade Branko Miljković i Risto Ratković (2013.). Pjesme su mu prevođene na njemački, engleski, francuski, ruski, ukrajinski, makedonski, mađarski, rumunjski, španjolski i slovenski jezik. Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za književnost i teoriju Polja, a od 2012. i kao urednik izdavačke djelatnosti Kulturnog centra Novog Sada.