Od četvrtka do subote predvorje hotela Zeton pretvora se u bekstejdž kluba koji nosi isto ime. Večeras u njemu pjeva jedna od ovih novih instrumentalnih klapa. Mnogo ih je, gužvu su stvorili u predvorju; svaki turist koji se spusti liftom ostane iznenađen. Menadžerica kluba tumači mladom tenoru da je u ovom hotelu bio papa; ne ovaj ni prošli, nego onaj pretprošli; ne zapravo ni Ivan Pavao, nego onaj prije njega. Konobar nosi tacnu punu plavih bočica vode i dijeli ih klapi. Oni ga zezaju, glasni su.
Tenor je rastresen, ne sluša što mu se priča, ali postavlja pitanja: što je papa radio, zašto je došao i tako dalje. Blagoslovio je hotel, to je zapravo bilo prije nego je postao papa, ali... svejedno... odgovara menadžerica, a on joj prilazi bliže, hvata ju oko struka i pomiče u stranu prema velikom pitaru s bambusom. Izvlači mu se iz zagrljaja, neugodno joj je, starija je dvaput od njega. On nategne gutljaj vode, zagleda joj se u oči i krene zalijevati bambus; a onda pomakne bocu i polako izlije sve na pod. Ona je pognula glavu, gledala kako se na starom perzijskom tepihu natapaju ptice.
