Mrkli je mrak pa je teško shvatiti kuda ralica kruži dok gazi hrskavu snježnu koru. Kad prođe pokraj nas, osvijetli čistu stazu koja sve do tada izgleda kao sigurna crna provalija u kojoj se može skončati. Nas je sedmero tu, ispod stabla, ukopali smo noge u snijeg da ne kliznemo, mrznu nam nosevi; čekamo hoće li se pojaviti Aurora Borealis preko brda.
Ralica opet stiže, kreće niz brijeg. Ali ovaj put za njom ide i neki skijaš; odnekud se stvorio i skija za ralicom koja mu svijetli put. Vozači su ga primijetili, nije im drago. Usporavaju, trube, ali on samo prilagođava brzinu, nema se namjeru micati. Oni trube sve jače, a onda se napokon zaustavljaju, izlaze. Dvojica su. Prilaze skijašu i odmah mu jedan opali plesku od koje se sruši na pod. Na podu ga još par puta lupnu.
Stojimo ukopani. Zbog zime nam se čini da se sve događa mnogo dalje, ali shvaćamo da to ne može biti isprika pa krećemo prema njima. Neki dozivaju, prijete, ali ralica već odlazi. Kad stižemo do skijaša, on se već uspijeva pridići, ali onda poklekne i poškropi snijeg krvlju. Dižemo ga, pokrivamo dekom i prije nego ga išta uspijemo pitati, on kaže:
Vidite onu crvenkastu svijetlost, tamo preko brda? Tamo sam se ja rodio. ***
A.Z. Stolica foto: Matej Korlaet
