Kolodvori

Ništa ne odaje sirotinju kao velika plastična karirana torba. I moja je takva. Kao napuhani leš ispala je iz prtljažnika autobusa na glatke granitne kocke i onda sam ju takvu vukao do najbližih pokretnih stepenica. Tada je zapela. Zapela je za nekakvo željezo tamo otkuda gumena traka izlazi. Nisam mogao natrag, a čuo sam kako se torba para. Držao sam čvrsto da me ne povuče nazad na ljude koji su se već tiskali na stepenicama iza mene. Najzad se predala. Na željezu je ostao kut torbe i jedna smeđa čarapa. Dobro je.

Gore, na platou gdje se kupuju karte, nije bilo gužve. Ogladnio sam. Treba mi doručak. Nađem kiosk pekaru i kupim nekakav smotak sa sirom. Falafel ili grah u lepinji mogu samo sanjati. Sjednem na klupu i jedem. Vlažno lisnato tijesto lijepi mi se za nepce.

Do mene na klupi spava neki čovjek u svijetlim hlačama i jakni. Nimalo izgužvan. Kvalitetne cipele na nogama. Možda ga je žena istjerala. Dignem noge na svoju torbu i odmaram malo. Moje cipele su crne, iznošene, lijeva ima i rupu na palcu. Pokušavam odgonetnuti kolodvorske natpise.

Iz koša za smeće vire novine. Znam da je na kraju barem jedan sudoku ili kakva druga matematička slagalica. Odlazim po njih. Preko prve stranice razlio se sladoled. Pažljivo trgam umazanu stranicu i vraćam se na klupu. Nađem jedan sudoku i dok vadim olovku iz unutarnjeg džepa sakoa, već vidim rješenje. Veselo upisujem nizove brojeva i radujem se tome kako se sve lijepo slaže. 

Odjednom se ovaj kraj mene probudio. 

- Bonjour!

- Bonjour – odgovaram. 

Ovaj sad sjedi na klupi pognutih ramena i sanjivo gleda pred sebe. Nešto kopa po džepu, ali ne vadi ništa. 

- Jesam li dugo spavao? - nastavi na francuskom. Moj francuski je onakav kakav je bio na kraju fakulteta. Danas jako dalek i nestvaran.

- Možda, ne znam, ne sjedim dugo ovdje - odgovaram i nasmiješim se.

Nakon ovoga razgovor zapinje pa nastavljamo na engleskom. Zove me na kavu. Sa zahvalnošću prihvaćam ponudu, a još više da mi pomogne s torbom. Silazimo u prizemlje i sjedamo na jednu terasu odmah ispred kolodvora. 

Promatram ga dok pijemo kavu. Nije ništa rekao o tome zašto spava na kolodvoru, a meni je nekako bilo neugodno pitati. Ima stan ovdje u Zagrebu. Nedaleko odavde. Živi sa ženom. Naručio nam je i dva kroasana. On svoj trga na komadiće pa te male komadiće moči u kavu i stavlja u usta. Neki čovjek ga pozdravlja u prolazu pa malo razgovaraju na hrvatskom. 

- Kako ti je ovdje? - pitam.

- Pa znaš, dobro je, ali nije to za stalno. Radim...

- Što radiš?

- Film. Filmom se bavim - reče i opet se izgubi u nekim svojim mislima.

Ljudi prolaze kraj nas. Idu na posao. Mnoga lica mi djeluju poznato. Slična su licima kakve sam znao viđati svakog dana na bazaru. Muškarci mi bez nelagode uzvraćaju pogled. Žene rjeđe. Nitko ne bulji.

- Znaš li gdje bih mogao potražiti posao? - pitam.

- A što znaš raditi?

- Učitelj sam, a znam i s kompjuterima.

- Pa možda i znam - odgovori nakon kraćeg razmišljanja. - Nije daleko. Možemo tamo ako želiš.

Ušli smo u jedan od plavih tramvaja i vozili se samo dvije stanice. Kad smo sišli, hodamo malim ulicama sad lijevo sad desno.  U svakoj ulici je drvored. Osjeti se miris prženog luka u zraku. Lišće nam šušti pod nogama. Hodamo uz rub ceste i nosimo moju torbu. Djeca se vraćaju iz škole. Ljudi šeću pse. Dolazimo do jednog malog trga i nekakvog kafića u koji ulazimo. 

Unutra je nekoliko ljudi koji čitaju ili rade na svojim laptopima. Nicolas, tako se zove moj vodič, priča s djevojkom za šankom. Nitko ne obraća pažnju na mene. Sjedam, a djevojka mi donosi piće u visokoj čaši na malom pladnju. Hvala, velim. Otpijem malo. Hladni čaj od mente. Ne baš onakav kakav sam pio kod kuće, ali dovoljno sličan da me vrati na moju klupu pod jasminom. 

- Volite knjige? - začujem ženski glas.

Kako da odgovorim na to pitanje? Da pokušam objasniti zašto je polovica moje karirane torbe puna knjiga, a zašto recimo nemam drugi par cipela ili topliju jaknu.

- Zašto Nicolas spava na kolodvoru? - pitam umjesto odgovora.

Žena se nasmije. - Kaže da se tamo dobro sanja - reče i ponudi da uzme praznu čašu iz mojih ruku.