Zaustavljaju se nasred rijeke, on govori da mu je to najdraže mjesto; ona ga sažalno pogleda i pita Tu si sa ženom dolazio? i oboje preplavi nelagoda pa se približe i zagrle, gurajući jedno drugom ruke u kosu.
Gledam bez tona, previše umoran da uspijem ugasiti te-ve i odem spavati, boli me želudac od pive i kobasica, bojim se da ću se probuditi usred noći i povraćati. Iz soba se čuje hrkanje ukućana. Nisam se još od puta otuširao, nisam skinuo ni cipele otkad sam stigao.
Film ide brzo, zamara me to. Oni se ljube goli na kiši, smiju se pa se kasnije svađaju. Pojavljuju se još neki likovi koje teško razlikujem od njih, ali sve nekud ipak ide, makar se sad već potežu noževi i zabadaju u mišiće.
Zaspat ću u cipelama, probudit će me mama kad se digne na posao, u filmovima će ljudi zvati policiju da pomogne, a policija će uvijek stizati na kraju samo da okonča dramu, da dosađuje svjetlima, sirenama, da nas uvjerava da bi ubuduće trebalo sve dobro isplanirati, iznijeti jogi na sunce, lupat ga štapom ili rukama dok ne procijenimo da bi se s oblacima koji iz njega izlaze moglo neko vrijeme živjeti.
***
A.Z. Stolica foto: Maja Bosnić
