Tea Tulić

Vidiš, Moca, meni ti bude dosadno. Često. Toliko često i toliko jako da pomislim na anđele. Razmišljam ti ja o njima, kako lete, poput padobrančića maslačka. Hodam po stanu, gledam sve je čisto i na svome mjestu, pa ti onda zapalim, onaj...  Kako se reče,  pajču... Pačju... Pačuli! Mirisni štapić. Onda sjedem u fotelju i isprepletem noge kao Gandhi, preskočim cigaretu, pa ih počnem dozivati. Mislima, kužiš? Za to treba puno vremena i moraš imati čiste misli. Vremena imam. Misli mi budu malo razbacane, ali snađem se. Dakle, zamišljam ti ja njih kako slijeću na balkon, jedan po jedan, mekani i sjajni. Smiju se. Ful se lijepo smiju! Trebaš to čuti, Moca, nije to smijeh od kojeg te zaboli trbuh. To je onaj koji te grije i od kojeg te malo bole usne. Se sjećaš, ono kada smo pušile travu na krovnoj terasi? E, takav smijeh. Onda ti oni dođu k meni u dnevni, jer sam ih pozvala. Kužiš, neće oni doći ako ih ne pozoveš. Onda oni mene masiraju, a ponekad mi nešto i ispričaju. Svašta to oni meni kažu, pa se pitam, jesam li ja neka odabrana. Vidiš, svatko ima svog anđela čuvara. Imaš ga i ti. Moj se zove Frane. Možda ti to nisam trebala reći. Mislim, zove se Frane, ali mogao bi se zvati i Franica, jer anđeli nemaju spola. Zar nije to super? Ne moraju se zamarati muškim ili ženskim problemima. Ne trebaju se gnjaviti s time da će ih netko odbiti samo zato što su debeli, premda nisam vidjela niti jednog debelog anđela. I ja bih voljela biti anđeo, pa da ne budem debela.

Radije bih bila mršava i puna prištića nego li debela i glatka. Moca, dugo me nitko nije zagrlio, znaš li? Oprosti. Oprosti što te gnjavim. Sigurna sam da imaš pametnija posla od ležanja ovdje. Pitala sam ih za tebe, kako se snalaziš i to, a oni su se samo smiješili. Ništa mi nisu rekli. Samo se nadam da se nisi pretvorila u kakvu muhu. Oprosti što sam to rekla, sigurna sam da je tvoja duša puno pametnija.

Zbunjuje me sve to, Moca. Ako si mrtva, trebala bi vidjeti anđele i onda uopće nema smisla da ti sve ovo pričam, ali što ako si  mrtva za stvarno? Tako kaže tata. On proklinje Boga u kojeg ne vjeruje, otkad tebe više nema. Fra Bonu više i ne pozdravlja. Ljut je i na mene što kuća smrdi na pačuli, kada se vrati s posla. Ma, na cijeli svijet je ljut. Često i na tebe, preko dana. Po noći, ne vjerujem, jer ga čujem kako plače. Tužan je što te nema... da nam pečeš palačinke i pričaš tračeve. Nisam dugo čula dobar trač. Sigurno ti sada zvučim kao stara Krancikova!

Tata bi htio da se udam. Što ti misliš, hoću li se ja udati? Frane ne voli da ga to pitam, on ne vjeruje u sudbinu. Kaže da je to za one koji ne želi biti odgovorni. Kakvu onda Bog ima ulogu u svemu tome, Moca? Nije nas valjda samo stvorio i otišao na spavanje. Je li Bog zaspao, Moca? Jer ako je zaspao, reci mu da sam jako ljuta na njega. Na koga da računam, kada tebe više nema tu? Frane kaže da uvijek mogu računati na njega. A gdje je bio kad je tebe lupio auto? Moram ti ipak reći da, kada nekud idem sama po ulici i kad mi se grlo stegne... Onda stisnem dlan i osjetim njegovu ruku u svojoj. Pomislim da će mi se duša raspasti od sreće, jer imam njega da me vodi, ali kada otvorim dlan vidim samo tragove svojih noktiju.

Moca, pitam te ful ozbiljno, jesi li postala anđeo? Skoro sam sigurna da jesi, ali voljela bi da mi kažeš. Ako jesi, hoćeš li biti moj anđeo? Nedostaješ mi. Jučer sam obukla tvoju pidžamu, onu na male suncokrete. Na tvoj sam krevet stavila svoju, onu mekanu roza. Tata kaže da se vječito oblačim kao curica, pa da me zato muški ne gledaju. Ko da je to bitno!

Zaboravila sam ti kupiti cvijeće. Žurila sam na autobus i ustvari te nisam namjeravala posjetiti, ali sve je otišlo naopako. Prvo, dok sam čekala autobus, tamo kod Mersadinog frizerskog, dva su se kretena smijala i roktala na stanici, tako da mi je bilo neugodno. Morala sam se praviti da pričam s nekim na mobitel. Onda sam po izlasku iz autobusa, kod slastičarnice, pala na ulicu. Dlan sam spržila na cigareti koju je netko zaboravio ugasiti. Nakon toga sam išla po sladoled da se malo saberem, pa su dvije cure u redu iza mene rekle da mi to baš i nije pametno. Smijale su se. Moca, svi se smiju, a meni se plače. Tvoj smijeh mi nikada nije smetao. Sada mi svi idu na živce. I tata mi ide na živce. Rek'o mi je da ljudi koji nisu baš lijepi bar idu na fakultet. Fakultet! Pa da mi se i tamo smiju!

Kupila sam taj neki roza prašak, što ga svako popodne reklamiraju na TV-u. Moram ti priznati dvije stvari, okus mu je bezveze i od njega mi se samo podriguje, a vagu sam svejedno uspjela skršiti. Sve sam već isprobala. Tata kaže da si kupim bicikl. Moca, on je zaboravio da ja ne znam voziti bicikl.

Meni se ovaj svijet uopće ne sviđa. Frane kaže da je to zato što svatko misli samo na sebe, a to nije put prosvjetl... prosvljet... onog nečeg kada su svi blaženi. Ponekad mi se čini da ni on nema pojma o čemu priča. Voljela bih ja misliti i o nečem drugom osim o sebi, ali gdje god pogledam vidim ljude koji mi se smiju. Kužiš, još, nisam napravila ni ono. Sad i da imam priliku, malo me je sram pred Njima. Kažu da uglavnom sve vide. Sad više nisam ni sigurna da li bih voljela da si jedna od Njih. Fališ mi, Moca.

Znaš, lijepo je meni s anđelima, ali ja bi radije s tobom zapalila đoint.