Davorka Lukić

Igra. Igra između mene i papira. Pokušavam, ljepotom slova, začiniti njegovu bjelinu, ubiti monotoniju praznine, riječima utkati mudrost tom životnom novaku. Pokušavam, ali malo smeće se ne da. Otrese svaku namjeru lijepljenja pisane komičnosti, dramatičnosti, tragičnosti i bilo kakve mogućnosti rađanja umjetnosti. Koketne rečenice, kojima ga gađam, izbjegava savršenom lakoćom.

Škiljim i smišljam strateški plan. Efekt iznenađenja pali u svim situacijama. Mogao bi poslužiti i u ovoj. Ako ga zaskočim, brzo i odlučno, uspjet ću lupiti pečat svoje kreativnosti. Ništa. Gad je postavio nekakvu barijeru. Sve što bacim samo sklizne s njega. Pokušavam na lijepo, pričam o tome kako ćemo biti popularni. Popularni, skupi i traženi. Ništa. Pričam o tome kako će ga u rukama držati najljepše ženske ruke, nježno okretati tankim mirisnim prstima, milovati slatkim dahom. Ništa.

Pokušavam na intelektualnoj bazi. Pričam o tome kako će mu susjedi biti (ona šjora Bovary), "Bouvard i Pécuchet" , "Eugenija Grandet", "Troilo i Kresida" ili (onaj) frajer s "Kabanicom". Dobro, možda ne baš prvi susjedi, ali, ono, ekipa iz kvarta.

I dalje ništa.

Pokušavam na ružno. Razmišljam naglas kako nemam s čime vatru potpalit, kako mi se čini da čujem glasove dječurlije što skupljaju stari papir i sve se nešto okrećem tražeći u što bih umotao onaj predimljenji špek što mi ga je dala Marica. Ova, preko puta. Jer ona sve zna pa tako zna da je težak život umjetnika te da su umjetnici nerijetko i "kruha gladni". Ništa. Moja tinta je i dalje nevidljiva. Provjeravam nije li doista nevidljiva.

Ne, ne, normalna je.

Mogu se zakleti da čujem tanki, podrugljivi smijeh. Pa, ovo je već za serijal "Na granici mogućeg". Za Lesleya Stevensa i njegovu ekipu. Ako umišljeni, bijeli ljepotan misli da ću odustati, može se odmah zarolati i ponuditi kao toaletni papir Hulkovoj stražnjici. A da mu opet priprijetim? Prinijet ću čašu vode, vina , soka... bilo čega tekućeg. Možda pametnjaković shvati da bi mi ruka mogla slučajno zapeti za... A, i cigareta uvijek može pasti... Možda sprešani potomak preminule smreke uvidi kako je glupo riskirati savršenstvo tako besprijekornog tena. Ma, zašit ću mu koje slovo pa kud puklo! Nek ljepotan cvili!

Aaa, čekaj malo! Znam ja što je! Gospodičić A4 je u dosluhu s Rossmanom.

Pa, da. To je to. Kako se prije nisam sjetio? Ovaj je lani dobio 'Kiklopa' za naj sve, a svi znaju da sam mu ja jedina realna konkurencija. Sve su to masoni. Gamad urotnička. Ali, neću se uzrujavati. Neće mene jedan blijedoliki komad celuloze izbacit iz stvaralačkog kolosijeka! Znam ja kako osedlati ovog šaljivdžiju!

Znam ja...znam...samo...

...sad mi se ne da...