Daniela Rožić

Pamtim lipanj 1996. godine i zadnji dan škole. Imao sam 16 godina i na taj petak 16 neopravdanih sati i dva popravna.
Nisam bio problematičan, hiperaktivan, lijen ili na bilo koji način društveno neuravnotežen.
Osim lakše krize identiteta koja je pogodila najviše moj ego i zbog koje sam izgubio nekoliko kilograma, koje sam kasnije, tijekom života mnogostruko nadoknadio, te četiri pravilne, duboke brazde na nadlaktici lijeve ruke, nisam iskakao iz prosjeka. Čak nisam bio ružan. Doduše, nisam bio ni lijep, ali prosjek o kojem sad govorim bio je uistinu prosjek 50:50 u svemu.
Osim Njega. Imao sam oca; tog ljeta više nego išta i ikog, više nego lješnjak-oči podcrtane rapidografom na svakom usamljenom mjestu papira, koje sam crtao da me gledaju onda već šest mjeseci. Imao sam ga kao neku vrstu filtera za ciklične trivijalnosti koje su me u ono doba, kao tinejđera, ljepile preko svih medija.
I do tog lipanjskog prijepodneva on je bio moj filter, a ja tinejđer.
Živio sam u ulici dalekovoda i žutih grmova. Hodao sam tako iz škole prema kući u šapatu elektrona pomiješanom sa žutim otežalim granama punih zvijezdolikih cvjetova veličine palca čiji je miris paralizirao sav moja osjetila i možebitni strah od ne tako dobrog uspjeha u školi.
Sinestezija je trajala kratko jer se moja art deco trokatnica nalazila među prvima u ulici.
Vrata zgrade bila su otvorena tako da se pri samom ulasku u hodnik mogla još osjetiti natruha cvjetova-zvijezda nošena propuhom. Krenuo sam stepeništem prema podrumu gdje je bio naš stan tj. podrum preuređen u dvadeset i pet kvadrata stambene vlage.
Sjećam se mučnine koja je zamijenila ugodnu paralizu misli kad sam ugledao tamno zelena ulazna vrata stana.
Na njima je kredom bio iscrtan nepravilni krug u kojem se smjestila grupa nasumično napisanih slova. - Dječji krug -, pomislio sam. - Nije dječji. - To sam znao.
Vrata su bila zaključana. Pozvonih.
Ništa. Pozvonio sam opet. Komešanje.
- Lozinka! - glas je zvučao više kao cvilež polu začepljenih silikonskih pumpi nego kao glas pedesetogodišnjaka.
- Sredstvo za sunčanje, tata. -
Prvi klopot. Drugi klopot. Treći... i tako dalje. Na vratima smo imali točno dvanaest brava, različitog dizajna, različitih proizvođača. Njihovo otključavanje trajalo je točno četiri minute. Kad ih je tata otključavao. A samo ih je on otključavao.
Četvrta minuta – zadnji klopot, najglasniji. Bio je to zasun nakon kojeg su se vrata automatski otvorila.
Oči koje su me tog dana, imao sam osjećaj, snimile do same srži kosti, bile su... gotovo nestvarne. Ne postoji ta riječ koja bi mogla opisati blijedo, mrtvo i prestrašeno u isto vrijeme. Lica kao da nije ni bilo. A bilo ga je, kao i nagog očevog tijela koje se toliko upilo samo u sebe, kao što je njegov um upio svaki pojam za ono stvarno i spremio ga u jezgru. Nekakvu. Crno-rupnu, znao sam pomisliti.
- Tko si ti? Ima ih svugdje. I jučer su bili tu. Uzeli su mi torbu. Rekao sam im da mi ne mogu uzeti torbu. Sad nemam više ništa.
Bilo je trenutaka kad bi ovakav doček u meni stvorio instant agresiju. Poriv da ga udarim, da mu otkinem glavu s vrata i da je zgazim i gazim... i gazim...
Tog dana oči su izgledale previše močvarne i jedino ispravno učinilo se uzeti mu ruku u svoju.
-Tata... Pogledaj me. Pusti me da uđem- pružio sam ruku i potražio njegovu ruku u svojoj sjeni dok sam još uvijek stajao na vratima. Zastao sam kad sam napipao hladne i vlažne prste svog oca izjedenog višegodišnjom borbom s vulnerabilnošću, halucinacijama i sumanutim idejama.
- Ssssssssssssssssssss… - čuo sam zvuk koji je mogao dolaziti iz očevih usta. Mogao sam to biti i ja, danas kad pomislim. Siktalo je nešto. Zarili su mi se siktaji u sljepoočnice i čekiće i nakovnje i onda sam osjetio žuto, vidio opojno i mirisao... dalekovode.
Imao sam 16 godina kad sam se probudio u bolnici bez lijevog bubrega. On je pripao patolozima, najvjerojatnije.
Imao sam 16 godina kad sam se probudio u bolnici bez Oca. Samo on zna kome je pripao u lipnju 1996.