***
iz metar dubokog ravnog šumskog jarka izađe vodena životinja
i ide na obližnji borovnicama obrastao humak
njezine ruke su zakržljale od dugog nerada
ona ne može uhvatiti bobice
životinja ide nazad ali ne može u jarak
jarak je postao plitak s dna
kao da se nije smanjila razina vode, nego se povećala razina zemlje
ona se povlači na obližnji borovnicama obrastao humak
njezine ruke su još slabe i nenaviknute na rad
ne može uhvatiti bobice
životinja ide nazad ali ne može u jarak
jarak je postao plitak s dna
ona se povlači na obližnji borovnicama obrastao humak
***
iza zadnjeg zalogaja svratio sam u kolibu skromnog izgleda
vulkanskog podrijetla
tamo me ljubazno dočekao pocrnjeli dimitelj
i posjeo me na mramornu klupu
postupio je sa mnom kao s kruhom
on me lomio u javnoj turskoj kupelji
trenutak iza Beringovog tjesnaca
i nije govorio kao što se ne govori kada se ostane sam
i na kraju se sa mnom fotografirao kao s kruhom
kao da sam ispečen a ne relaksiran i čist
kao da sam za poslužiti na stolu a ne biti pozvan za stol
1
ja se vraćam u sobu s kopljem probodenim srcem
ja se vraćam u sobu s lancem suca
s dalekozorom starim
s lulom i opremom za lule
dalje osjetim prisutnost gole babe
negdje iza polica s knjigama
prisutnost gole babe negdje u erotskim kartama s mekanim koricama
s kopljem probodenim srcem
s lancem suca
s dalekozorom starim
s lulom i opremom za lule
negdje iza polica u kartama i koricama
2
ja se vraćam u sobu s kutijom za kruh
ja se vraćam u sobu s hladnim ormarom
s voštanim platnom starim
s nožem i alatom za brušenje
potom osjetim prisutnost gole babe
negdje iza metalnog posuđa
prisutnost gole babe negdje u priboru za jelo i žutom mikseru
s kutijom za kruh
s hladnim ormarom
s voštanim platnom starim
s nožem i alatom za brušenje
negdje iza metalnog posuđa u priboru za jelo i u mikseru
3
ja se vraćam u sobu s kariranom dekom
ja se vraćam u sobu s razgranatim lusterom
s ružem starim
sa škaricama i sličnim priborom
a onda osjetim prisutnost gole babe
negdje iza kutne garniture
prisutnost gole babe negdje u balonerima i u punjenoj ptici
s kariranom dekom
s razgranatim lusterom
s ružem starim
sa škaricama i sličnim priborom
negdje iza ugla u prašini i ptici
Nektar
— Ne drijemajmo, idemo pomoći zaliti nektar — zove domaćica.
— Što je to nektar? — pita Ježek na svom sjenovitom mjestu.
— Nektar — domaćičina mala kćer Jūlija šapće — to je najljepši cvijet.
— Ali nektar nije...
— Ustani već — viče domaćica iz sive kuhinje.
Ježek s teškoćom ustaje.
— Popni se na taj tronožac — domaćica naređuje.
Ježek se penje.
Na bijeloj poličici, uglavljen je nekakav cvijet u pialu.
Po stabljici se kreću lisne uši, za njima bubamara.
— To je taj nektar? — Ježek upita.
— Taj isti, evo, zalij ga — domaćica naredi.
Ježek zalije.
Nektar se pomakne, iz zadnjica lisnih ušiju se istisne slatki nektar.
— Pokupi prvo bubamare — požuruje domaćica, — evo, u ovoj piali.
Ježek kupi.
— Tako, dobro, sada daj ovamo.
Ježek dodaje.
— A sada idi.
Ježek se vrati u svoju sobu kod Jūlije, koja se igrala na podu s autićem.
— Kada duže držiš autić u ruci, onda mijenja boju — reče Jūlija.
— S koje na koju?
— Sa zelene na još zeleniju — pojasni Jūlija.
— Jūlija, ti si nektar — tako će Ježek.
— Jedini nektar ovdje si ti, Jūlija.
***
željeznički prijelaz
gustiš grmlja
dalje red topola
i beskrajni pašnjaci, gdje nitko ne pase
ovdje se prije četiri godine jedan terenac provozao prijeko po dijagonali
očima preletjevši preko beskonačne stranice
dalje ide zarastao ogranak pruge
i tamo u skupini jova oštećen vodotoranj kao spomenik svemu, čega / nema
i već drugi gustiš
već nova zapuštena stranica
no tko lupa po vodotornju?
— tko lupa po vodotornju? — ja pitam, pogledom klizim dalje po / dijagonali
ništa što jest lupa po tome, s cipelom topole
***
šušti kostur tinejdžerske harfe, naslonjen na ugao
šušti bakterijskom paleži tučena kruška, zavezana, da se ne ruši,
kod stupa
šušti numerirana koža krave, bačena isto tamo na tronožac
šušti u tankom pijesku bačen nekoć štap
šušti žestoki talog paragvajske tinkture u okrugloj zdjeli
vulkanskog podrijetla
šušti uplijesnjeli Gordijski čvor na panju za cijepanje
šušti krilo Ford Scorpia u jezeru lagunskog tipa pored nađenog odbačenog negdašnjeg korita za miješanje kruha
šušti zamka za ose, obješena na ispravljenom čavlu, zabijenom u staru plutenu bovu
šušti nekad često negdje izguravana kutija pored hrpe metalnih štapića
šušti kositrena kadica sa sjenama sjene potopljenima u kiši, fiksirana pomoću stare betonske gromade
šušti i nije na pola u tlu nekad zakopanog sunca obasjan
***
lampa od starog željeza ravnomjerno je disala noću kao što u svojoj stanci diše nepromatrana životinja, koja nije od nikoga bježala — samo je na trenutak zastala u toplom, mjestimice zgažene trave obraslom blagom nagibu kod mlade breze ravnomjerno diše nepromatrana životinja kao lampa od starog željeza, koja je učvršćena iznad hrđom napadnutih vrata kao privremeni Amun Rā iznad nacrta svijeta prije pokretanja još se zadržavao u stanci kao nepromatrana životinja, koja nije ni žuđeno rijetka, niti štetno česta, zato ona mirno liže rupu u brezi, što ju je ostavio bušitelj soka, mirno prije pokreta kao lampa od starog željeza, koja svoje pipke svjetla polaže kao svećenik ruku na skrhano krilo prastarog Ford Scorpia u trenu ga zacijelivši kao nepromatrana životinja, koja motri u krošnji drveta sjedeću sovu, ovoga trena ona okreće glavu za 360º i izdiše svoj dah, pružajući životinji korak na jednu stranu, onda u drugu, i udišući mirise tamnih tonova noćnog cvijeća, ona kaskajući prelazi borovnicama obrastao humak, iščezavajući i opet dolazeći u svjetlo kao svjetlo lampe koje ujutro blijedi, dolazi na svjetlo sama lampa
***
kada vodene lucije maznu tronošcu otrgnutak, voda na tom mjestu se načvori, malo odstoji, još jedanput odsijava i nestane, postane plitko
od grane jorgovana onda polijeću vodene lucije, maznu tronošcu otrgnutak, voda na tom mjestu se načvori, malo odstoji, još jedanput odsijava i nestane, postane plitko
onda dolazi vodencvijet po površinskoj napetosti vode, mazne tronošcu otrgnutak, voda na tom mjestu napukne, tamno odsijava i ugruši se u staklu
onda dolaze vodene lucije, maznu tronošcu otrgnutak, voda na tom mjestu se načvori, tresne, odsijava i zaboravi se plitko
***
S latvijskog prevela Santa Domijan Zviedre. Suradnica na prijevodu Dorta Jagić.
Foto: Yohann Aberkane / Flickr
