Rođendanska torta

Piše: Milana Vuković Runjić

Priča o rođendanskoj torti ponajprije je priča o mojoj mami. Ona je (premda ne voli kada se za nju kaže ona) uvijek radila kolače prema nadahnuću, kao što pjesnik slaže stihove, od sastojaka samo njemu poznatih. Premda ima nekoliko masnih, debelih knjiga punih recepata, kao i bilježnicu u koju sama piše recepte, ne vjerujem da se često njima služi. Stvar je u tome da je moja mama umjetnica. Ona stvara iz vlastite glave. Umjetnik je, prema mojoj definiciji, onaj kojemu je iznad čela uvijek nevidljivi vinograd u kojem bere grožđe - koliko hoće, kada hoće. U tom vinogradu nema godišnjih doba - berba je uvijek. Pa tako i moja mama najbolje od sebe daje onoga trena kada radi bez određenoga plana, ne robujući slovima iz recepta, strogim mjerama, vagama, žlicama. Istinskom kreativcu takva pomagala ne trebaju. Ali i u tom carstvu slobode leže neki problemi. Za moj 22. rođendan, sjećam se, mama je napravila tortu koja je bila nebeske kakvoće. Lagana, a slatka, prhka, a sočna, u njoj se spojilo naizgled nespojivo. Anđeoska torta, ispala iz raja. Stavila ju je ispred mene, u sjaju dvadeset i dvije svjećice, i ne znam zašto, čini mi se da smo bile same u kuhinji dok sam je jela. Ne znam je li to moguće, jer imam veliku obitelj i rođendani su se uvijek masovno slavili, ili se moja uspomena iskrivila zbog fotografije na kojoj sjedim u kuhinji s tom tortom. Znam samo da sam uživala u potpunoj idili, dok nisam postavila fatalno pitanje: Kako si je napravila? Torta je, jasno, bila rezultat inspiracije, mama je znala sastojke, ali što je točno činila s njima, kako ih je miješala, pretapala, grijala, kuhala, cijelu tu alkemijsku proceduru odmah je zaboravila. Njezine torte, osim onih službenih (od kestena, bračka, od sira i ribizla, od lješnjaka) nikada ne nalikuju jedna drugoj. Neponovljive su, kao današnji dan, kao ovaj tren, kao ja u ovome trenutku. I ne daj Bože da zatražite istu tortu drugi put. Moja mama, koja ništa ne voli odbiti, reći će vam ne znam, pokušat ću. I kao što nikad više neću imati dvadeset i dvije godine, nikada neću ni jesti onu tortu. Pokušala ju je mama ponoviti, za dvadeset treći, četvrti, peti i još neke rođendane. Uzela bi iste sastojke, motala bi nešto s njima, rezultat bi bio sličan, ali nikad rajski, nikad idiličan. Kao što se neki poljupci ne mogu usporediti s drugima, kao što nečije oči volite više od drugih, kao što na nekom licu vidite nešto što ne vidite na ostalima, tako je ta torta ostala jedinstvena, izvan dosega, u nekoj svojoj sferi gdje su svi jedinstveni, neponovljivi doživljaji, poput prve ljubavi, posljednje ljubavi, nove ljubavi. Ovih dana navršit ću 38 godina. Premda se u proučavanju svemira barata eonima, milijardama godina, u našem ljudskom svijetu 38 godina već je nelagodan broj, osobito za ženu, osobito za mlađu sestru, osobito za vječno dijete. Posljednjih nekoliko godina mama mi ne radi tortu. Kaže, umorila se. Vjerujem joj, jer radeći sama torte shvatila sam da nekada ni pet sati stajanja u kuhinji nije dovoljno. Osobito ako se podrazumijevaju dvije kuhane kreme, preljev od čokolade, višnje u rakiji, kore od lješnjaka i bjelanjaka. Mnogo ranije od moje mame, i ja sam se umorila od torti. A radila sam ih, čini mi se, s istim užitkom kao ona. Samo, dok su njezine bile sretno vjenčanje sadržaja i forme, moje su nerijetko izgledale kao izmet neke velike životinje. Izlijevale bi se preko rubova, u skladu s mojim horoskopskim znakom koji ne poznaje nikakvu formu, a najmanje vrijeme i prostor. Sjećam se, jednom sam se vratila s nekog putovanja s kuharicom u ruci, punom raskošnih recepata za deserte: svi su bili na francuskom. Nisam baš previše razumjela, ali meni ionako ne treba detaljno objašnjavati. Prije ili kasnije, prijeći ću u svijet mašte i raditi prema njemu, iz njega. Moji francuski recepti, s kojima sam došla na glas u obitelji, bili su ponajprije moji, a tek potom francuski. Rabilo se tu svega i svačega, više prema zvuku riječi, nego prema značenju. Bila je tu i torta koju sam radila satima, čija je izrada bila napeta poput pikarskoga romana. Kada mi je začudo sve uspjelo i sve se poklopilo, iznijela sam je pred danas pokojnoga svekra, koji ju je pojeo gotovo cijelu. Nije često dolazio u Zagreb, možda sam ga zato htjela nečim osvojiti. Takve stvari ne rade se za onoga koga vidite svaki dan. Kad su mi prisjele torte, počela sam raditi pite, a kad nisam nalazila vremena ni za pite, počela sam peći palačinke. Bilo je neko proljeće u kojem sam predano mijesila savijače, brala trešnje, višnje i čistila ih sve dok mi se duboko u nokte ne bi zavuklo rumenilo. Sada mi se život toliko promijenio da kuham rijetko i malo. Od slatkiša radim kolačiće od limuna ili kuglof. Tortu, samo onu jednostavnu, Pavlovu, koju ću si napraviti za rođendan. To je kao neka onanija - sama sebi raditi rođendansku tortu. Pa još sve te silne svjećice. Bolje da kupim trojku i osmicu, pa ih približim. Moje ukrašavanje torti ležerno je i bez nekog poštovanja. Ne volim šlag, još od onih dana kada sam ga zabunom posolila i njime obložila tortu. Više cijenim torte od čokolade, oraha i lješnjaka nego voćne. Voćne torte i nisu torte. Previše su zdrave i dijetalne da bi ih čovjek uzeo za ozbiljno. Torta mora biti tamna, mora biti grešna, mora debljati. Zato su čokoladne torte tako nadmoćne. Zato mnogi obožavaju Sacher-tortu, zapravo dosadnu, jednostavnu tvorevinu, malko gorku, s pekmezom u sredini. U bečkoj kuharici moga prijatelja Borisa Perića piše da se Sacher-torta najlakše napravi tako da je naručite iz Sacher-hotela u Beču. Poslušala sam taj recept (jedan od boljih recepata za torte koji sam pročitala), naručila nekoliko torti i mogu vam reći da su stigle, divno pakirane i razmjerno svježe. Uostalom, Sacher-torte, ako su prave, uvijek su barem pomalo suhe. Njih vrijeđa da budu mokre, sočne i drhturave poput nekih drugih torti. Najukusniju tortu jela sam u New Orleansu prije potopa: zvala se Oreo-cake, prema Amerikancima omiljenim Oreo-keksićima (nešto poput naših Moto-keksića). Neki su kuhari napravili golemu tortu od sama punjenja tih keksa, tvorničkog, čokoladnog, malko umjetnog. Vrlo finog, jer moja ljubav prema keksima, djeci masovne proizvodnje, podjednaka je kao ona prema kolačima i tortama, samostalnim remek-djelima. U našim ćete restoranima rijetko za desert dobiti poštenu šnitu torte. Oni šminkerski nude razne pjenice i musove, a oni manje šminkerski i dalje serviraju palačinke i u, najboljem slučaju, štrudl. To me ne čudi, jer tortu je teško raditi, a nije je lako ni naručiti, pa da bude dobra. Dobre torte prodaju se u Kaptol-centru, lagane, na osnovi sira, ne ostavljaju nikakvu težinu u želucu. Ne volim torte iz naših slastičarnica, jer nekako su nemaštovite, masne, teške, krive. Neki sastojak u njima uvijek bude pogrešan. Zato ih, pretpostavljam, ipak treba raditi doma. Samo, tko će ih raditi, kad je čak moja mama, velika majstorica starinskih torti, odustala od tog samotnog umijeća, vrlo slična pisanju poezije. Samo što nam pjesma ne pruža baš takvo zadovoljstvo kao komad torte, budimo realni.