Priče s dna tanjura: O (ne)održivosti dijete

U nekom trenutku, među ljudima se dogodi gruba podjela: na one koji pate od viška kilograma i na one koji nemaju tih problema. Nekada se ta gruba podjela dogodi već u djetinjstvu. Oni s viškom kilograma često razmišljaju: zašto se taj višak dogodio. Osim u slučaju nekog hormonalnog poremećaja, taj se višak dogodio zbog hedonizma. Uživanje u hrani jedini je grijeh koji je i dalje silno aktualan, u 21. stoljeću.

Uživanje u izmjeni seksualnih partnera ili u prekomjernu gomilanju bogatstva izaziva mnogo manju sjetu u onih koji pate od takvih vrsta hedonizma, dok hrana, složit će se oni koji je vole, hrana je doista grijeh. I uzalud nam argumenti tužnih kućanica, da su se udebljale jer su osamljene i noću otvaraju frižider. Ili pate od poremećaja štitnjače. Ili ih je muž ostavio. Hrana je užitak i razbor se s time, kao ni s ostalim užicima, ne zna nositi. Dirljivo je, zapravo, koliko teorija o višku kilograma postoje, koliko neke dijete postaju popularne, a njihovi autori poput rock-zvijezda. Da pišu o liječenju bilo kojeg drugog grijeha, ne bi bili tako čitani. I možda najzanimljivije: hrana je sveta i nužna sve dok ne postane grijeh.

Postavlja se pitanje, kada ona to postaje? Kad pojedemo još jedan biftek? Kada naručimo desert? Novu čašu vina? Grijeh je u ekscesu, to znamo, još se Aristotel pozivao na glavnu zadaću čovjekovu, da bude umjeren. Zašto neki od nas postaju ekscesni s hranom, a drugi ostaju umjereni? Zašto se neki mogu donekle obuzdavati za stolom, kažem donekle, a drugi ne? Stvari su okrutnije nego što bismo se usudili pomisliti: vitki ljudi nerijetko su sveci i mučenici koji ne posegnu za kriškom domaćega, još vrućeg kruha, koji odole netom ispečenu štrudlu, koji ne jedu poslije 6 popodne, premda je tada najslasnije jesti. Koji jasno čuju mali glas u glavi što im govori stani. Razborite teze o tome da trebamo jesti dok smo gladni stoje, ali hedonizam koji nosimo u sebi dobro zna da se u hrani uživa tek kad postanemo siti. Zato je problem jesti malo, jer u tom slučaju izbjegnemo užitak, ili barem dobar dio njega. Sablasna druga strana držanja dijete, anoreksija, tiče se upravo toga gubitka užitka: čovjek se toliko trapi da više ne može ni pojmiti što bi to bio užitak u hrani. Dapače, od hrane mu je zlo. Anoreksija je poremećaj užitka. Nametnuti si svojevrstan hranidbeni celibat može biti kobno za organizam, baš kao i neki drugi celibat. Za celibat treba biti spreman, on je za prosvijetljene, da se tako izrazim. U protivnom, događaju se poremećaji: poput pedofilije nekih svećenika. Inicijacija, o kojoj nam pišu mudraci, neka je vrsta smrti za života: dovesti se napornim tjelesnim i duhovnim vježbama u stanje da nam više ne treba ono bez čega običan čovjek ne može. U starim vjerskim zajednicama, poput Pitagorine, dijeta i uzdržavanje od seksualnih odnosa podrazumijevali su se. Običnom čovjeku, koji nepripremljen započne s celibatom, prijete razne nevolje.

Vratimo se hrani: možemo li se, na tragu prethodnih spoznaja, nekako inicirati u to da manje jedemo? To nije nemoguće, ali najprije moramo dobro upoznati sebe. Što, kada, kako i zašto jedemo. Osoba koja ne može biti sretna bez čokolade nipošto si je ne smije uskratiti, jer izostankom te namirnice u njezin život ulazi nesreća. Riječ je o vezama duha i tijela, a time i hrane i duha, a o tome ne pišu naše knjige o dijeti. Nešto si možemo uskratiti, a nešto ne. Kruh i krumpir, koji su tako često na listi nepoželjne hrane, tipična su hrana zemlje koja nam pomaže da preživimo na ovom grubom svijetu: smiruju živce, da se tako izrazim. Odricanje od njih otvara nas histeriji. Kolači nas udaljuju od onih divnih prilika u kojima se jedu. Držanje dijete, a da se pritom ne odvojimo od sebe samih i od društva, gotovo je nemoguće. Stajala sam nedavno na nekoj zabavi kraj vitke žene, koja baš ništa nije pojela s prepuna stola: svoju usku, kratku haljinu i krasne noge mogla je zahvaliti upravo tom trapljenju. Poput male sirene, koja, da bi dobila noge, mora žrtvovati glas. Dijeta je redovito pitanje žrtve i spremnosti na nju. Ako baš niste holivudski glumac koji užitke nalazi u toliko drugih stvari, hranu, što je poput seksa, užitak za jednostavna čovjeka, teško ćemo staviti na listu za odstrel. U posljednje vrijeme pisalo se o manekenkama koje su se proslavile unatoč višku kilograma: sve su to slabe utjehe. Situacija je vrlo gruba: ili se trapite, ili ulazite u tabor ljudi s viškom kilograma.

Svaka knjiga o dijeti počinje s uvodom u kojem vam se preporuča da se odreknete svega što volite i prepoznate vrijednosti neukusne, nemasne hrane. Još nije sastavljena knjiga o dijeti koja bi uključivala čvarke, odojka, kobase, palačinke s domaćim pekmezom i slične grozote. Knjige o dijeti zapravo su knjige o smrti za života, i ne znajući da se bave inicijacijom i da običnim ljudima, koji ne prakticiraju duhovne vježbe pritom, mogu biti vrlo škodljive. Živimo u vremenima u kojima se veze duha i tijela sve teže uočavaju: pa tako i potrebe našega tijela koje su nerijetko i potrebe našeg duha, shvatimo li ih u njihovoj plemenitosti. Dijeta nije održiva bez tih nužnih znanja. Dijeta, općenito, nije održiva. Ali ono što možemo jest zamisliti da smo Mjesec i naizmjence se puniti i prazniti. Nakon hedonističkoga vikenda zaći u tjedan sveca što se odriče. Na dva dana pretjerivanja odgovoriti s dva dana odricanja. Biti grešnik i svetac u jednoj koži možda nije laka zadaća, no možda nas sačuva od dramatičnih viškova na vagi. Tajna je u održavanju uvijek istih, ili približno istih kila. Jer jednom kad ih nakupimo deset ili dvadeset viška, gotovo je nemoguće osloboditi ih se: za to bi trebalo izučavati filozofiju, a ne knjige o dijeti.