Priče s dna tanjura: Mitsko jaje, meko kuhano

Situacija je mitska: na početku svijeta lebdjelo je jaje u svjetlucavoj praznini. Onda se iz jajeta začulo kljucanje i iz kozmičke ljuske iskočio je Fanes-Eros, mladi, jarosni bog i stvorio sve što je trebalo. Zemlju, nebo, ljude, anđele, životinje... Povezao ih ljepljivim nitima koje smo katkad, pogotovo dok smo mladi, skloni zvati ljubavlju.

No nije li Fanes-Eros iz orfičkoga mita nekakvo pile? Nije, skloniji smo ga zamišljati kao mladića u zlatnom oklopu, žute kose, s tobolcem na leđima, punim onih strijela koje su nas toliko puta zeznule. Na kraju priče, što bude s jajetom? Padne li ljuska nekamo, nastane li iz nje nešto? Nikne li iz nje cijeli narod?

Nemoguće da se takvo što ne dogodi. Kozmičko jaje, osim što je obilježilo početak svijeta, djelić tog ugleda zadržalo je do dana današnjega. U srednjem vijeku ono igra veliku ulogu kao jaje alkemičara, simbol mudrosti. Snese ga bijeli orao, pojede ga zmija, sve je savršeno jasno i pregledno, kako obično i jest s alkemijom. Jaje alkemijskoga bijelog orla u magiji postaje jaje crnoga pijetla. U svojoj po mnogočemu odveć opširnoj, ali genijalnoj, povijesti Samobora pisanoj početkom 20. stoljeća, profesor Milan Lang spominje i to jaje koje u noći bez mjesečine snese pijetao, a iz njega se izlegne… što? Valjda neka heraldička životinja.

Od mitskih vremena jaje nam postavlja pitanje na koje još nitko nije odgovorio, premda odgovor i nije tako nemoguć: Što je bilo prije? Kokoš ili jaje? Vjerujem da je jaje prvo, premda me netko nedavno razuvjeravao i davao jake argumente u korist kokoši. Da ne bude zabune, ovo je priča o jajetu, a ne o kokoši. Koliko nam je jaje važno, vidi se po čuvenoj krilatici on / ona ima jaja. Jaja su, u ovom slučaju, određeni dio muške anatomije, jer očigledno se ne misli na ženu u trenutku ovulacije. Uostalom, njezino je jajašce. Uskršnje bojenje jaja kipu u Maksimiru povezuje još jedan drevni običaj i anatomiju. Imanje ili nemanje jaja na doslovnoj razini muči kuharicu kojoj su eventualno nestala iz frižidera. Jer kad su tamo, iz njih netko poput Fanesa može stvoriti svijet.

Pustimo sada kolače koji su bez njih teško zamislivi, palačinke, torte, govorim o bazičnom, na tavicu bačenom, ili u lončiću tvrdo / meko kuhanom jajetu. Mislite li da u tome nema neke mudrosti i velikog umijeća, u velikoj ste zabludi. Na jajima prolazite ili padate u kuhinji. Omlet ne smije biti ni odveć mekan ni odveć tvrd, ni razliven, ni žilav. Isto vrijedi i za jaje na oko, koje u idealnom slučaju ne želite jesti ni žlicom ni vilicom ni nožem. Pa čime onda? Tunka ga se komadima kruha uz koje on prikladno prianja. Poslužen u čaši, po mogućnosti. Kratko pržen u tavi, još kraće zapečen u pećnici, u nekom čudnovatom receptu kojem ne pamtim ime, jer činio mi se perverznim do ruba pornografije. Iz neke engleske kuharice, jasno. Prijatelj mi je Englez neki dan za ručkom pričao o tome kako su jaja prilično nepopularna u njegovoj zemlji, jer došla su na loš glas kao širitelji bolesti. Toliko su neomiljena da su zamalo postala tabu-tema, a zajedno s njima Englezi su bili prisiljeni zaboraviti na dobri, stari tiramisu, masne kreme i slične stvari sa svježim jajima: poput prizora u kojem zdrav, nabildan muškarac malko tupava lica ispije čašu u koju je netom iscijedio jaje. Ili neka majka sinu istuče jaje s prošekom, jer mali je slabokrvan u posljednje vrijeme. Sirovo jaje prilično je gadna okusa, pitate li mene, a često nam se u djetinjstvu nutkalo kao svojevrstan lijek.

Potom je lijek postao otrov (grč. pharmakon znači i lijek i otrov), proglasilo ga se masnim i teškim, zajedno s mlijekom, pa se povuklo sa scene. Zaboravili smo na pjesmicu svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje. Ne, orfički mit, alkemija i magija pogriješili su, utvrdili smo, svijet nije nastao iz jajeta i ono ne smije igrati tako golemu ulogu u našim životima. Odjednom se zbrajalo koliko se jaja smije pojesti tjedno, a broj nije bio baš prevelik. Maslac, mlijeko, jaja, hrana alpskih seljančica rumenih obraza, našli su se na crnoj listi, kao masni, bolesni, napast za jetru. Margarin, nemasno mlijeko i kolači bez jaja trovali su nas valjda deset godina, sve dok nije započela renesansa tih namirnica. Shvatili smo, naime, da bez njih ne možemo. Uostalom, ništa se dobra s čovječanstvom nije dogodilo otkad je ostalo bez jaja. Debelih, bolesnih i živčanih ljudi više je nego ikada. Jaje se u prvom valu vratilo zahvaljujući nekim popularnim knjigama o dijeti koje su ga proglasile relativno bezopasnom namirnicom, naravno, jedu li se neposoljena i bez ozloglašenoga kruha.

Tako je jaje dočekalo 21. stoljeće u laganoj apoteozi, ta blažena hrana starih momaka, udovica, usidjelica, svih kojima se žuri ili im se ne da kuhati, ili postaju gladni u neprimjerena doba dana i noći. Miris zagrijana ulja, potom laki udarac ljuske po bilo čemu što nam se nađe pri ruci prethodi onom mekom, pljeskajućem, jedva čujnom zvuku razlijevanja po tavi. Jaje je ljigavo, znamo, ali s tom smo se ljigavošću tako davno suočili, da smo na nju već zaboravili. Lijepo ga je miksati sa šećerom dok od njega ne nastane žuta pjena od koje potom nastaju kolači. Alkemijska svojstva zadržalo je zauvijek, pamtili mi bijelog orla ili ga odavno spremili u snove. Pod imenom fritaja kajgana se svojedobno pojavila na jelovnicima šminkerskih restorana, pomiješana sa šparogama, dok u kombinaciji sa životinjskim mozgom, bubregom ili gljivama oduvijek stoluje u starim gostionicama.

Odjednom mogu pojesti po četiri tvrdo-meko kuhana jaja. Radi se o tome da budu meka, ali da žumanjak ipak ima strukturu, jer razlijevanje ne volim. Važno je da su totalno svježa, inače vas čekaju neugodna iznenađenja kad ih počnete tući za snijeg. Čeka vas žućkasta vodica staroga jajeta, vrlo odbojan prizor. I stara jaja, kao dio anatomije, pojavljuju se u vicevima o muškarcima stanovite dobi. Ali time već iz mita i kulinarstva prelazimo u zonu ljudske (tragi)komedije.