Priče s dna tanjura: Blitva s ribom, a ne riba s blitvom

Neki dan jela sam lošu blitvu na sjeveru Jadrana. Ništa čudno, jer kad čovjek naruči ribu s blitvom, onda mu je valjda mnogo više do ribe nego do blitve. Pa dok se riba još kako-tako tretira, blitva se jadna sva opusti, mekana je, prekuhana, reklo bi se da je pozelenjela od muke. Mlada, svježa blitva pretvori se u pandžama naših kuhara u ocvalu staricu. Zato, ljudi, kao da nam žele poručiti, uz ribu naručite pomfrit, to je sigurnija i bolja investicija, a što bolje paše od njega uz friganu ribu? Pa tako možete po našim stolovima vidjeti pretežno ribu s pomfritom, i ne razmišljajući o tome, postali smo fish&chips zemlja. Nemam ja ništa protiv pomfrita, možda ću jednom i o njemu pisati, tim više što je i njega velika mudrost dobro napraviti, što znaju vlasnici restorana s Michelinovim zvjezdicama koje su zaradili na račun svojih odrezaka s pomfritom. Da je to baš samo bacanje u duboko, vrelo ulje, ne bi bilo ni Michelinovih zvjezdica.

Ovako stoje stvari s blitvom: sretnu čovjeku ona raste pred kućom, pa je bere kad hoće i koliko hoće. Sretan čovjek (sretan na način Bele Hamvasa koji piše himne juhicama od mladoga graška i jabuci s orasima) ubere blitvu prema nekom svom tajnom satu, recimo, izađe je brati na punoj mjesečini, kao da to nešto znači, kao da je i blitva nekako posebna u tom trenutku, premda je sakrilegij tretirati blitvu poput škampa: tu zelenu, dosadnu biljku s kojom se ništa ne može napraviti, osim skuhati je ili je natrpati u one zelene savijače u kojima se bolje snalazi špinat. Ali tu je i soparnik, obredno jelo očeva kraja (okolice Splita), koje se spravlja u povodu lokalnih svetaca i Velike Gospe, rođendana i sličnih velikih događaja. Soparnik vam je u tim trenucima neizbježan poput kubure i ako ga Mare Bajsina kojim slučajem ne donese na glavi, značilo bi da se kozmos opasno nakrivio i da kaos već vreba iza Biokova. A to ne bi bilo u redu. Mi smo tu ipak netaknuti svijetom i njegovim problemima.

Okolica Splita živi svoj mitski život, jedva da se sjeti Keruma i Mucala i sličnih potucala. Okolica Splita radije živi za poneku Elektru Paola Magellija, jer i tu su kubure, obiteljsko prokletstvo, soparnik, smokva, lubenica, sve nama drago i poznato. Okolica Splita od rijeke Žrnovnice do Cetine zvana Poljička Republika živi za poeziju, dala je lijepu nakupinu pjesnika, od Drage Ivaniševića do Jure Kaštelana i baš je briga. Osim poezije, malo je toga, ali među lijepim stvarima koje nam život znače tu je pršut, to najdosadnije jelo svih vremena, soparnik, svetinja nad svetinjama, i lonac pun pečene kokoše, jer neka nam oproste ljudi, ovdje je riba srdela, a drugom se baš i ne hranimo.

Živeći tako od sveca do sveca, od blagdana do blagdana, ne kupujući Slobodnu i zanemarujući božicu Informaciju, čovjek ovdje može biti sretan kao malo dijete. A može li se soparnik dobiti već i prije sveca-zaštitnika sela? Može, zašto ne. Nekad je to jelo od blitve i pepela bilo uvjetom da se poljička snaha smije udati, a sada ga radi nekoliko seoskih žena, s kojima će tajna otići u grob. Jer hotelski soparnik, pa bio on i iz nedavno otvorenog Le Meridiena, nije onaj pravi. Divna je kombinacija naših sela i Le Meridiena koji se odjednom pojavio na mjestu nekadašnjeg Lava iz Podstrane, tako da ga svi u čudu pogledavamo. Poštujući tradiciju, Le Meridien doista servira i sopranik, ali…Ne radi ga Mare Bajsina, pa to nije to.

Poznajem splitske gospođe koje su soparnik pekle u pećnici, zanemarujući činjenicu komina bez kojih je on nemoguć. Dakle, soparnik iz pećnice vam ispadne poput neke nevine pite s blitvom, uredan je i sasvim zgodna okusa, osim što nije soparnik. Nakon svih proba i degustacija, nakon soparnika na premijerama splitskoga ljeta, hotelskih i restorantskih soparnika, jer formula je divna, blitva u tankom povoju od tijesta zalivena češnjakom i maslinovim uljem, ali on, ako nije sa sela, ne valja ništa.

Vrhunac života blitve jest da se nađe u soparniku, u prašnjavim, pepeljastim deltoidima od tankoga tijesta koje čovjek trpa u usta sve dok mu ne pozli. Povraćanje od soparnika? Uobičajena stvar. Kao dijete, nakon pojedenih pet sočnih deltoida, umirala bih nekoliko dana. Ali pretjerivala sam kao dijete i u škampima na buzaru, koji bi potom noću izlazili iz mene kao da su živi, taj ludi hedonizam uvijek je čučao u meni i samo čekao bilo koju priliku da se pokaže. Hedonisti su melankolici koji misle da su toliko tužniji od drugih ljudi da imaju pravo i dvaput više u svemu uživati. Pa to i čine. Povraćanje soparnika sa sedam godina bilo je istog onog ljeta kad sam otkrila da sam smrtna, što nije bilo lako ni veselo, i znala sam da me iz toga ni tata i mama ne mogu izvući. Čovjek se ipak mora pripaziti soparnika zbog tog češnjaka pepeljasta okusa koji probija želudac.

Za svakodnevnu uporabu, tu je normalna blitva koja se bere i kuha uvijek na isti način. Ne zato što je čovjek nemaštovit, već zato što je nešto poput pečene blitve glupo i bezveze poput pečenog cvijeta tikvice ili pečenih srca mlade zelene salate. Shvaćate kolika je pretencioznost tih recepata? Stavite malo krumpira u lonac slane vode. Kad omekša, dodajte blitvu. Kuhajte je nešto dulje od špinata (špinat, u principu, jedva da se kuha, a blitvi ipak malo treba), a kad postane mekša, procijedite. Drvenom kuhačom tucite po blitvi i krumpiru na koje ste kapnuli maslinovo ulje. Tucite i lijepo ih natucite, premda će vam neki znalci reći da je grehota miješati i tući blitvu s krumpirom. Briga vas. Vi samo hoćete najbolje na svom stolu. Onda lijepo tu blitvu, koja ne pliva u mutnoj vodi poput restorantske, stavite u zdjelu. Zadivite se njezinoj divnoj svijetlozelenoj boji (a morala bi biti takva ako ste je brali pod punom mjesečinom), a onda joj pripojite ribu koju ćete danas jesti, po svoj prilici srdelu. I evo zašto život ipak, koliko god nas nastojao razuvjeriti, koliko god smo zbog njega već svi pomalo melankolici, a tim više i hedonisti, evo zašto život ipak ima smisla.