Sanneke Van Hassel

Jedne nedjelje poslijepodne u tramvaju, prvi me put obuzeo taj osjećaj. Ušla sam na trgu Koningsplein. Oko tri sata. Progurala sam se kroz gomilu u ulici Leidsestraat. Već mjesecima nisam bila u ulici sa samim trgovinama, a natovareni pripadnici moje vrste koji su se vukli pokraj mene doimali su se kao članovi drugog plemena.

Tog jutra bila sam na koncertnoj matineji nekolicine bivših kolega. Rano sam krenula na vlak. John je još spavao. Ostavila sam mu poruku i iskrala se iz kuće. Bio je to pristojan koncert. Kvartet je svirao Haydna i Mozarta, nikakve moderne majstore, koji su se znali naći na našem repertoaru.

Odlučila sam pješice se vratiti na kolodvor. Pješačenje godi u mom stanju. Dok sam prolazila pored kanala, Mala noćna muzika nikako mi nije izlazila iz glave. Nakon manje od kilometra, počela sam opreznije koračati. Odjednom me uhvatio grč u križima. Na tramvajskoj postaji stajala je skupina ljudi. Za deset minuta mogla bih biti na glavnom kolodvoru. Priključila sam se gomili koja je čekala.

Na žalost, prevarila sam se. Trajalo je i trajalo. Jedinu klupu na postaji zauzelo je nekakvo muško čudovište. Nakratko se osvrnuo. Njegov je pogled bio tako oštar da sam zastala, okrenuvši trbuh prema tračnicama.

Bio je niske građe. Vojničke čizme, godinama neoprane traperice, maslinasto zelen džemper. Crvenkasta kosa, ošišana na četku. Dlakava zapešća i nadlanice. Ruke stvorene da se stisnu u šake. Šake s pamfleta lopuža, crno-bijelih plakata na prosvjedima. Medvjeđe šape.

Rukom sam prešla preko trbuha, uvježbavala pokret, sjetila se da se u njemu nalazi nešto, život. Visoko sam podigla suknju, bila je od rastezljivog materijala od kakvog se izrađuju trenirke. Otkako sam doznala, nosim tenisice i odjeću koja se obavija oko mene poput pidžame. Noću sam osjećala pokrete, grebanje uzduž trbušne stijenke. Pritisnula sam nateklinu, osjetila nešto tvrdo, nešto okruglo.

Čovjek je polako okrenuo glavu, pogled mu je preko poda klizio u mom smjeru. Brzo sam pogledala ispred sebe, prema tračnicama. Je li moguće da je vidio? Je li pokušao predočiti sebi kako izgleda to golo biće u meni? Kuglanje u mom trbuhu, plodna voda koja se bućka pri svakom mom koraku? Njegovo je tijelo podnijelo mnogo, sudeći po ožiljku iznad oka, na kojemu nedostaje komadić kože, i rezu na bradi. Pobuđuje li ljubomoru, ovo tijelo dvostruke osobe u kojemu se jedan život sprema na odcjepljenje?

Oči su mu gorjele. Okrenula sam se prema tinejdžerkama. Okupile su se oko voznog reda poput plesačica na šipci. S torbicama svih veličina. A u njima: ono najmodernije. Ono što više nije u modi, odmah ide u glomazni otpad. Kad sam bila njihovih godina, nosila sam velike majice širokih rukava, s jastučićima za ramena. Oversized i unisex. Prije dvadeset godina moj bi trbuh dugo ostao nevidljiv. Danas više nitko ne primjećuje obnažena tijela, donje rublje virilo je ispod topića, izlazilo iznad rubova hlača.

Pomilovala sam trbuh koji mi je oduzeo svu žudnju i pogled usmjerila prema ženi koja je svoja kolica za kupnju vukla po tramvajskim tračnicama. Iza nje je stajao plakat sa slikom dekoltea. U torbi sam imala knjigu o slikaru koji opisuje svoj proces starenja. Dvaput na tjedan njegova ga polusestra kupa. Pere mu spolovilo. Više mu nije važno kako se odijeva, ne brije se, ne izlazi iz kuće. Posljednja tri mjeseca i ja na WC odlazim više puta na dan. Malo mokrim, imam sitne tegobe, dugo mi treba da zavežem žnirance. Često se osjećam kao životinja. Kao ona koja si je prestala lizati krzno.

Jedna djevojka namještala si je dva, tri lakirana pojasa. Druga je iz torbe izvukla sjajnu tangu. Kad bi se sve svelo na to, bi li čovjekove misli bile usmjerene na mene ili na ove djevojke blijedih lica, tu telad? Ja sam nosila život u sebi. Bila sam simbol plodnosti. Iako je u meni, od trenutka kad sam to doznala, nešto imalo osjećaj da umire. Da je gotovo. Nešto poput mladosti, slobode, posjedovanja tijela.

Čovjekove oči ponovno su bile usmjerene na pločnik. Zijevao je. Je li noćas spavao? Što li je te nedjelje ujutro radio u srcu grada? Gdje će se iskrcati? Kod kafića, coffeeshopa? Hoće li čarobnjačkim trikom iz džepa na hlačama izvući tramvajsku kartu, pažljivo je preklopiti i poništiti u aparatu? Kapi znoja sjajile su se na njegovu vratu. Tog dana nije bilo vruće, hladan zrak, sivi početak nizozemske jeseni. Je li to alkohol isparavao iz njega? Dosadna bol u mojim leđima pogoršala se. Pogledala sam svoje noge. Moram dobro stati na obje noge, rasporediti težinu. A zatim, napokon zvonjava tramvaja. Čovjek je ustao i u džep strpao netom smotanu cigaretu. Ušla sam u tramvaj iza njega. Smrad njegove prljave odjeće. Stavila sam ruku na usta. Tramvaj je bio krcat. Nitko nije ustao zbog mene. Grčevito sam se uhvatila za šipku, korak ispred njega.

Gledao je kroz prozor. Biciklisti, akacije na vjetru, prvi žuti list. U knjižari je visio plakat sa svijetloplavim i ružičastim natpisom Special Topics in Calamity Physics, nov roman briljantne žene, pročitala sam u novinama. Znanost o katastrofama. Tramvaj se zaljuljao. Nagnula sam se naprijed, zateturala. Maslinasto zeleni džemper, uvelo lišće u mojim nosnicama. Humus. Uhvatila sam se za stolicu. Žmirkala sam. Njegove šake završile su na mom trbuhu. Pala sam prema naprijed, s rukama ispred donjeg dijela tijela. Vojničke čizme udarile su me u golijen, odgurnule. Napušten teren. Ozljede trbuha, kontuzije, hematomi, nešto se raspuklo. Krv mi je curila po prstima. Ležala sam sklupčana između tramvajskih tračnica. Embrio se dokotrljao pred moje noge, ćelav mladi štakor.

Srce mi je lupalo kad sam se pomakla korak unatrag. Čovjek je smireno zurio pred sebe. Pomilovala sam trbuh: preživjeli smo. Njegovi su se prsti napinjali, potom opuštali. Stalno iznova. Duboko sam udahnula. Jedna od nekadašnjih kolegica upitala me kako sam; “Uzela sam kratak predah”, odvratila sam. Zašto bi ona znala da dva tjedna nisam taknula violinu. Rekla je da su morali prilagoditi repertoar. Gudački kvarteti danas su posvuda. Poput virusa putovali su zemljom crkava, dvoraca i dvorana starih gradskih vijećnica. Na tim mjestima nije bilo interesa za Bergov ili Schnittkeov repertoar, osim povremenih iznimaka zakamufliranih među lakše probavljive skladbe. Pomirila se s tim, kazala je, i ona mora jesti.

Sjetila sam se kako smo u nekoj praznoj školi uvježbavali Schnittkea, drugi gudački kvartet. Smrtni strah i žudnja za životom. Nikakva rezignacija, usprkos pravoslavnoj crkvenoj glazbi na kojoj je temeljio svoju. Skladba je zahtijevala svu moju pozornost. A ja sam težila baš za time, za stvarima koje traže moju pozornost. U zavoju se tramvaj nagnuo ustranu. Ljudi su vikali, hvatali se za tuđa ramena, šipke, stolice. Čovjek je čvrsto stajao na nogama, gospodar svojega tijela. Ne bih imala nikakve šanse da me bacio na pod tramvaja.

“Dam, Damsquare.” Progurao se do izlaza, otvorio vrata udarcem i skočio dolje, u gomilu. Na stepenicama supermarketa sjedili su klošari s pićem i psima. Slijeva se nalazio irski pub, malo dalje coffeshop. Ovdje je sklapao poslove, među turistima i cjenkarošima.

Odjednom se našao ispred mene, s druge strane prozora, pedeset centimetara niže. S rukama na kukovima. Njegove zelene oči prikovale su me za pod tramvaja. Ženska životinja u limenom kavezu. On se cerio, ja sam zurila u njega. Tramvaj je polako kretao. Sljedećih pola sata, cijelim putem prema kući, neprestano sam pogledavala preko svog ramena.

Otada više nisam sigurna.

Primjerice, u nedjelju. Vozim se biciklom po mostu Van Brienennoord, ulažem svu snagu kako bih svladala uzbrdicu. Kamion projuri preko betonskog ruba između kolnika i biciklističke staze i sruši me. Ili prošli tjedan, u četvrtak navečer. Izlazim iz metroa. S druge strane trga stoje crni dječaci s bijelim kapama i čekaju me. A jučer ujutro, u supermarketu, čovjek s tri prsta u gipsu traži novac od mene. Odlažem košaricu i trčim van.

Noću sanjam da rađam životinje, pile s perjem našlo je izlaz iz mojega trbuha, krvavo tele me razdire, ovca sa zimskim runom kliže se kuhinjskim podom, najprije glava. Iz njezina trbuha izlazi mršava janjad, nedovoljno snažna za život. Blejanje je zaglušujuće.

Izbjegavam ulicu kad padne mrak. U Amsterdamu više ne koristim javni prijevoz. John kaže da se dokazano više nezgoda događa u kući, na kuhinjskim stepenicama, nego vani, te da je najviše zlostavljanja kod kuće, da kriminalitet u posljednjih trideset godina gotovo uopće nije porastao.

“Povećao se samo broj prijava”, dodaje.

Kažem mu da želim vlastiti auto. “To će uskoro biti praktično, s djetetom i svim stvarima koje ću morati nositi.”

Okrećem se i uspinjem na kat. Dječja soba skoro je gotova. U ruci držim glazbenu kutijicu koju sam danas kupila. Na njoj su naslikane žabe. Za dijete. Za uspavljivanje.

S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich