Međa

Na natječaj Festivala europske kratke priče na temu 'Granice' prijavilo se rekordnih 262 autora. Na uži popis odabrano je 20 finalista. Prvu nagradu dobila je Una Vizek za Među, drugu nagradu dobio je Stefan Bošković (Fashion and Friends), a treću Zoran Lazić (Kristina ide u pakao). Na Booksi pročitajte pobjedničku priču, a sve finaliste možete pročitati na web stranici Festivala.

***

Oko. Bijelo. Malo. Unezvijereno. Ispod odbačene cerade. Vjetar ju je na tren podigao. I provirilo je oko. Odjednom drugo. Treće. Trepće. Četvrto. Deset ih je. Stotinu. Tisuću. Vjetar urliče. Oči trepću. Vjetar zavija. Cerada se nadimlje. Vjetar vrišti. Čovjek vrišti.

Budi se u znoju. Hvala bogu, to je samo san! A onda se sjeti da nije. Da je oko stvarno. I cerada je stvarna. Tamo na smetlištu, gdje se spajaju dvije zemlje. Tamo - na međi. U stvari, to je njegova zemlja. Ali susjed je premjestio ogradu,  još davno, ukrao mu barem hvat. I naravno - tužio ga sudu. A sad još i smeće baca tamo. Stare akumulatore – da zatruju zemlju. Namjerno, za slučaj da ne pobijedi na sudu. Stare akumulatore, šutu, perilice, daske, gume i... ceradu. Ceradu ispod koje je oko.

Nije bio sasvim siguran je li dobro vidio. Mrak je već bio padao, on je odlazio i moguće da mu se samo učinilo. Vjetar se dizao i njemu se više nije ostajalo tamo. Taj dio posjeda uvijek je bio sumoran. Pogotovo u sumrak. Pogotovo u ovakav sumrak, kad tamni, divlji, olujni oblaci počnu zbijati redove i prijeteći se približavaju, čineći zrak težim, čineći mrak mračnijim.

Otvoreno polje koje završava laganom uzbrdicom i kućom omraženog susjeda. Psi na lancu. Vjetrometina. Obrisi vrbinih stabala. Čvornate grane, vještičje kandže.

Moguće da se zabunio. A što ako nije? Što ako je oko stvarno, a oluja se sprema. Možda je bila mačka. Ali mački svijetle oči. Ovo oko nije svjetlilo. Ne kao životinjsko.

Nije mogao više zaspati. Mislio je probuditi Ženu, a ipak, nije mu se dalo slušati njen glas. Da joj kaže, poludjela bi. Umrla od straha. - Tko nam se to mota oko zemlje - pitala bi, onim svojim histeričnim tonom.  - Ovih dana ima sumnjivih ljudi, svakakvih ljudi. Ili bi se zabrinula  (što je još gore) – Što ako je to stvarno dijete, ne možemo ga ostaviti tamo. Ispod cerade, po ovakvom vremenu. Misliš da mene nije strah, mislio bi on tada – a rekao bi - šta te briga, glupačo, šta stalno paničariš. Misliš da meni nije žao djeteta, mislio bi, a rekao bi – samo ćemo se uvaliti u sranje. To bi rekao.

Šta me briga. To je iza susjedove ograde. Nek se on brine tko mu hoda po zemlji. A opet – baš taj dio je moja zemlja. Kud su se baš našli skrivati na mojoj zemlji? Zato jer Susjed tamo odlaže smeće.  Eto zašto. Na smetlištu se najlakše sakriti.

Govno jedno. Sude se oko tog komadića ima već 15, ma ne, 20 godina. Ali u papirima piše da je moja. Ako policija dođe – što će reći? Tko je odgovoran za skrivanje izbjeglica? 23.000 kuna. Tolika je kazna. Čitao je u novinama. Tolika je kazna za skrivanje izbjeglica. Stranaca bez papira. Odbačenih, izgnanih, otjeranih, nesretnih, beskućnih ljudi. Ljudi kojima je i cerada dobra.

Jebemtimater, kakav čovjek moraš biti da doneseš takav zakon? Kakav čovjek moraš biti da ostaviš djecu da se skrivaju na smetlištu, ispod cerade, po ovakvom vremenu. Tko zna čega tamo sve ima. Ima štakora, sigurno. Obući ću se. Idem po to dijete. Idem ga nahraniti. Nek spava u mom krevetu, mogu ja i na kauču. Ženo, diži se. Ne, neću je još buditi. Poludjet će. A što će reći? Što će reći policija ako nas ulove? Možda će misliti da smo htjeli ukrasti dijete. To i piše u novinama – ovim zakonom ćemo spriječiti ilegalnu trgovinu ljudima. Možeš misliti – tko želi ilegalno trgovati ljudima, njega će sigurno spriječiti kazna od 23.000 kuna. Takve nikad ne ulove.

Ali mene, mene bi sigurno ulovili. Mene bi sigurno netko cinkao. Susjed, tko bi drugi. To je on smislio – sto posto, mater mu jebem. To je namjerno napravio. Pustio je izbjeglice da tamo spavaju. Da meni smjesti. Namjerno ih je pustio na taj dio zemlje. Na među. Sutra će me prijaviti. Ako već i nije. Tko zna, možda je policija upravo došla.

Ustane i pogleda kroz prozor.

Ništa ne vidi. Samo vrijeme koje divlja. Podlu prirodu kako se sprema na raskalašenu zabavu.

Učini mu se da se nešto miče. U daljini. Ispod cerade. Neki obris izviri, pa opet nestane.

Možda susjed ne zna. Možda nije ni primijetio da su mu došli na zemlju.  Ma vraga nije. Pored onih njegovih pasa nitko ne može proći neopaženo. Otjerat ću ih. Odnijet ću im hrane. I otjerat ću ih na susjedovu zemlju. Nek uzmu tu jebenu ceradu i pomaknu se za 10 metara. I onda to nije moj problem. Odnijet ću im i čaja. I jakne. To valjda nije kažnjivo.

Otjerat ću ih i onda ću ih prijaviti.

Ženo diži se. Skuhaj čaja.

Šta pizdiš, koji kurac. Pa ne bih te bezveze dizao. Tamo su neki ljudi. Gdje? Tamo. Na našoj zemlji. Kod susjeda. Naravno da sam siguran. Bio sam tamo. Vidio sam da se nešto miče. Išao sam vidjeti što je to.  Mislio sam da susjed opet pokušava premjestiti među. I onda sam vidio to oko. Ne, nije mačka. Sigurno. Oko je bilo dječje. Neću zvat policiju, šta me jebeš. To je moja zemlja, kaznu ćemo platiti. Prvo ću ih otjerati. Dobro, ne otjerati, premjestiti za deset metara. A onda ću zvati policiju. Kud ćeš s tim dekama? Dobro, ponesi ih. I skuhaj čaja. Nareži kobase. Nemoj, sira uzmi rađe, oni ne jedu svinje. Sira i kruha. Vidim da će oluja. Kiša samo što nije. Požuri. Idemo. Jesi gotova više? Šta će mi puška? Pa neću ovako u noć. Tko zna tko je tamo. Možda bolje da ti ostaneš ovdje. Uzet ću bateriju. Kad ti dam znak zovi policiju. Tri put ću zasvijetliti. Kratko.

Ne brini. Policija će se pobrinuti za njih. Ma kakav zatvor, ženo. Neće ih  u zatvor stavit. Dat će im da spavaju. Znam, znam da se plaća kazna ako pređu. Misliš da će ih vratiti na granicu? Neće, šta se brineš. Smjestit će ih negdje. Nemoj me više maltretirati, nego daj taj čaj i deku tu.

Ajde požuri, već je dan skoro. Neću da me susjed vidi.

Žena stoji kraj prozora. Gleda zabrinuto u mrak. Mužev obris sve je manji. Izgleda nezgrapno, s tom dekom preko ramena, kao neko nadnaravno biće. Tu, na selu, nije teško vjerovati u čudovišta. Pogotovo u ovakvoj noći. Kad vrbina stabla ožive pod naletima vjetra koji divlja pustopoljinom.

Tko zna što je tamo? Da li je to stvarno samo stablo? Da li je taj šušanj samo preplašena mačka? Da li je zavijanje samo vjetar što huči kroz odbačeni bubanj perilice?

Kvrgavo stablo, pokreti u žitu, lisičje oči, čovjek koji nosi deku. Krv joj se ledi u žilama. Kako li je tek tom djetetu ispod cerade. Nije valjda samo. Ovdje. Na vilinskoj ledini, u vražjoj noći. Među strancima. Koji nose puške. Koji izgledaju kao čudovišta.

Munje su još daleko – iscrtavaju uzorke na horizontu. Grmljavina kasni, potmula je. Ali kiša počinje. Krupne kapi, jedna po jedna. Ona pokušava razaznati što se dešava. Ali munje su jedini izvor svjetla.

Svaki udar, nova slika. Novi prizor filma strave.

Idem. Idem ja za njim. Ne mogu to dijete ostaviti samo. Prestrašeno. Kud će ga on tjerati, u pizdu materinu. Uzet ćemo ga doma. Ili njih, možda ih je više. Pa makar nam kaznu naplatili. Makar nam sve uzeli. Zamisli da je moje dijete. Zamisli da je moje dijete tamo samo pod tom ceradom. I kiša je počela. Deka će se smočiti. Koja korist od mokre deke. Idem ja tamo pa makar me ubio poslije. Sama ću kaznu platiti od svojih para. Onih koje sam skrivala.

Kiša pada. Žena trči. Trči sumanuto. Dani se. Sad može vidjeti muža. Stigao je do međe. Nešto maše rukama. Žena ne vidi s kim priča. Muževljevo tijelo je zaklonilo obrise. Kiša joj pada po obrazima, ulazi u oči, ona rukama otire kišu, viče. Pusti ih, pusti ih na miru. Susjed izlazi iz kuće. Psi laju. Kiša pada još jače, žena trči još brže. Posklizne se. Padne u blato. Diže se, trči. Opet padne. Pusti ih, viče. Blato joj ulazi u usta.

Pucanj.

Žena vrisne.

Otire blato s očiju da bolje vidi. Dvije male siluete trče. Susjed trči za njima. Trči za njima sa psima. Neće valjda pustiti pse?! Neće valjda pustiti pse na djecu?!

Žena kleči. Plače. Pusti ih, šapće. Pusti ih na miru.

Muž se vraća. Mokar. Mrk. Pognute glave.

Žena se polako diže. Zapomaže - Što si učinio?! Crni čovječe?! Zašto si im to učinio? To su djeca!

Muž prolazi pokraj nje. Niti ne pogleda je.

- Jesam ti rekao da ostaneš doma.

Žena ne odustaje, šepesa za njim.

- Čovječe to su samo djeca. Zašto ih nisi poveo?! Spasio! Vrati se tamo... Idi po njih!  To su mala izgubljena djeca, daleko od doma…

Počne ga udarati po leđima.

- Vrati se – vrati se po njih....

Čovjek je prezirno pogleda.

- Bez brige. Snaći će se oni. Čerga nije daleko.

Ženi ništa nije jasno. Čovjek nastavi hodati ostavljajući ženu da zapanjeno bulji za njim.

- Šta pričaš ti?! O čemu ti pričaš?! - viče žena.

Čovjek ne zastane ni za tren, samo lagano okrene glavu i prezirno dobaci.

- To su bili cigani, glupačo. Krali su neki kurac, valjda.

Žena ostane zapanjeno stajati.

I tako stoji.

A onda pljune.

- Mater im jebem, da im jebem, cigansku.

U daljini se čuju psi.

***
Una Vizek