Laura Hird

Probudila sam se s hladnim, mučnim, ispraznim osjećajem predstojećeg obiteljskog dana. Godišnji je odmor dragocjen i užasavam se protratiti i najmanji dio na derišta mojih rođaka, bezobraznu ujnu i neizbježne suze moje majke nakon nekoliko čaša Asti Spumantea.

Pored mene u krevetu osjeća se neugodan i nepoznat vonj. Okrenem se na leđa, vruće mi je. Bedrom odjednom dotaknem tijelo, lagani dodir izaziva nečije gunđanje pored mene. Polako odmaknem nogu, ležim ukočena i nastojim sjetiti se nečega, bilo čega. Usudim se pogledati tek kada začujem tiho hrkanje. Zbog posve nejasnog sjećanja na drugi dio uredske zabave, to je jedva podnošljivo.

Kvragu, tko je to? U mom je krevetu tinejdžer. Smrdljivi anđeo prljava lica. Nisam bila u krevetu s tinejdžerom otkako me čuvao susjedov sin, kad mi je bilo devet godina. Koji se kurac događa? U strahu da se pokrenem, da dišem, pitam se nije li ovako kada se ukočiš od straha. Ne radi se samo o tome da bi sa mnom u krevetu mogao biti bilo tko – pospani lopov, osjećajni silovatelj. Radi se o tome da se pokušavam sjetiti što se dogodilo, a za ovo nema objašnjenja.

Nešto se dogodilo na poslu. Bog će ga znati koliko sam vina popila za ručkom, prije nego što sam prešla na ozbiljniji G&T. Druženje s kolegama uvijek me užasno uzruja. Izvan svojih uredskih uloga, kao da smo potpuni stranci. Jesam li se raspitivala kod Boba o unapređenju? Isuse. Glavom mi prolazi slika Marion, Boba i mene u Bistrou. Kako smo dospjeli tamo? Nije li Bob kupio šampanjac i pokušavao mi se uvaliti? Definitivno se sjećam hladnih, vlažnih usana koje se spuštaju. Osim toga, tu je samo ovaj jezivi osjećaj straha.

Tiho sam se izvukla iz kreveta i promatram tog momka. Je li gol? Iako zapravo ne želim znati, ipak pridižem poplun i virim. Gol je – mršav, blijed, divan, prljav i gol. Ako se naglo probudi, pomislit će da sam perverzna, ali svejedno, nikako da skinem pogled s njega. Jesmo li se već poševili?

Nevoljko suzbijam svoj voajerizam i slijedim trag odjeće do dnevnog boravka. Moj grudnjak prepleten s izgužvanom haljinom, blatnjave martensice, supermenske tajice (izokrenute), prljave traperice sa sumnjivom žutom mrljom na bijelom prednjem dijelu. Provjeravam spava li i prekopam mu džepove neobično teških traperica u potrazi za nekim dokazom o identitetu. Broj mobitela našvrljan na potvrdi iz kladionice djeluje mi nekako poznato. Koga s mobitelom poznajem? Sigurna sam da je Evelynin 0374. Prednji džepovi su tako natrpani kovanicama da ne mogu ni zazveckati dok ih pretražujem. U džepiću s prednje strane otkrivam paketić rizli i grudicu hašiša umotanu u foliju. Zatim mi se učini da se iz spavaće sobe nešto čuje, pa brže-bolje sve vraćam natrag.

“Zdravo”, nesigurno se trudim. Nema odgovora. Vratim se u spavaću sobu, a on i dalje hrče. Tiho zatvaram vrata za sobom i idem do telefona. Ovo nije dobro, moram čuti što Marion kaže. Bit će škakljivo, jer grozim se priznati da se ničega ne sjećam. Ljudi ti popunjavaju rupe u pamćenju stvarima koje mogu upotrijebiti protiv tebe. Nikad se nemoj napiti s kolegama s posla. To si uvijek govorim. Biram broj.

Gore je nego što sam mislila. Marion me pokušava uvjeriti da sam u Bistro odvukla Boba, svog šefa, sramežljivu-Helen-iz-financija i nju. Navodno su nešto drugo planirali, ali ja sam bila uvjerljivo agresivna. Znala sam da će izmisliti neko sranje u tom stilu. Bob i ja navodno se nismo mogli odlijepiti jedno od drugoga. Helen je otišla jer ju je pokušao zašlatati dok je izlazila iz ženskog zahoda.

“Ustvari se ponudio da nas poveze. Nakon koliko, niti litre Grousea i onog prokletog šampanjca. Nevjerojatno. A sjeti se kako je u baru onu curu uhvatio za sise. Zašto nas nisu izbacili?”

“Čista strava”, složila sam se, a da pojma nisam imala o čemu priča.

“Oprosti, Cath. Znaš da sam htjela ići jesti, ali nakon svih njegovih sranja s konobaricom, Bože, zašto takvi ljudi piju?”

“Nas troje smo otišli u restoran?”

“Kako?”

“Hoću reći ti, ja i Bob?”

“Ne sjećaš se? Otišla sam prije nego što smo dobili stol. Ti si ostala jesti? Bože, Cath, kako si mogla? Je l’ ti se opet uvaljivao?”

Isuse, ovo nema nikakvog smisla. Tajanstveni momak će se probuditi svakog časa.

“Ne, Marion, vidiš, radi se o tome... pa... srela sam nekoga. Je li još netko bio s nama kad si otišla?”

Smije se. “Tko, muškarac?”

“Da.”

“A sada je s tobom? Sigurno nije Bob? A mislila sam da ću vas morati zaliti kantom vode.”

“Molim te, ionako mi je dovoljno muka.”

“Pa što se dogodilo? Jesi li poševila tog tipa?”

Ovo je beznadno.

“Gle, Cath, moram ići, trebam se ufurati u ulogu majke. Sretan jebeni Božić.”

“Nije tako sretan kao tvoj, sve mi se čini.”

Spuštam slušalicu i vraćam se u spavaću sobu. Dok kopam po noćnom ormariću u potrazi za svojim Prozacom, primjećujem da se pored mene pokreće poplun.

“Jutro, krasotice!”

Hvata me za zapešće, blago privlači k sebi i rastreseno ljubi. Ustuknem od njegovog zadaha. Pospano trepće dugačkim trepavicama.

“Hvala ti što si mi dopustila da ostanem.”

Jezivo. Taj čovjek mi zahvaljuje što sam spavala s njim, a ja nemam pojma tko je on.

Rukom prolazi kroz svoju čekinjavu kosu i pita može li se oprati. Od pitanja se zacrveni. Pokažem mu gdje je tuš i s police uzimam par ručnika. Kad začujem šum vode, počnem skupljati njegove stvari, slagati odjeću preko priručja na dvosjedu, a onda shvatim koliko je prljava, pa je prebacim na stolicu. Opet vadim hašiš iz njegovog džepa. Folija se već posve raspala. Kad sam bila mlađa, voljela sam se urokati, ali danas su sve moje prijateljice neporočne žene, uozbiljile su se kad su rodile. Impulzivno odgrizem dio, prstom zagladim otiske zuba i sakrijem haš među božićne čestitke.

Da preduhitrim tišinu kada se vrati, palim televizor – crtići, bolesni američki film za djecu, red raspjevanih kršćana, ili snijeg na Channel 5. Gasim i idem napraviti kavu.

Jesam li ga upoznala u restoranu? Ne bi valjda takvog prljavca pustili tamo gdje ljudi jedu? Sjećam se Boba kako stoji u svom baloneru. Je li otišao kada se pojavio balavac? Odakle se on pojavio, jebote?

Prikaza u pari, gola do pojasa, izlazi iz kupaonice. Ovako čist, još je ljepši. Zovem ga iz kuhinje na kavu. Ima predivan osmijeh.

Sjedimo jedno nasuprot drugoga, gledam kako u šalicu stavlja četiri žličice šećera. Iz kutije na stolu uzima cigaretu pa nudi i meni. Odakle cigarete? Jesmo li sinoć sjedili ovdje? Zašto se ne mogu sjetiti?

“Ili ti je draži božićni džoint?”

O ne, duvanje.

“Zašto ne.”

Traži svoje traperice, vraća se kopajući po džepovima. Što ako primijeti da sam ih dirala? Vidjet će otiske zuba na svom dopu, znam da hoće.

“Trebalo mi je ostati još malo”, kaže i vadi haš iz džepa. O Bože, primijetio je. “Hej, super, ima dosta”, uvjerava me i mota džoint.

Neka on priča. On je u nepravednoj prednosti – zna što se dogodilo, a ja ne znam. Dok mrvi hašiš, podiže pogled.

“I, jesi li se oporavila?”

“Od čega?” oprezno pitam. Podiže obrve i ceri se.

“Od sinoć.”

“Bila sam prilično pijana”, objasnim, ali to je zapravo upitno.

“Mislim da smo svi bili.”

“Svi?”

On sklopi oči i djeluje kao da zamišlja nešto strašno zabavno, zatim mi pruži džoint. Zapalim i duboko povučem. Možda mi to pomogne da skupim hrabrosti i pitam ga. Oh, ali ne mogu priznati da se ne sjećam je li bilo seksa. Slomila bih se da meni netko to kaže.

“Bez uvrede i slično, ali kompa ti nije ništa posebno.”

“Koja kompa?” Marion mi je lagala? Je li ona bila ovdje?

“Bob, tako se zove?”

“Bob, moj šef?”

“Šef?” smijulji se kao da ne vjeruje.

“Što je s njim? Što nije u redu s njim?”

Gleda me kao da sam luda.

“Možda zvuči čudno, ali nekome tko ima napadaj epilepsije nećeš pomoći ako ga izbaciš van na snijeg. Hvala što si me pozvala natrag, užasno sam se osjećao. Netko mi je ukrao lijek dok sam spavao.”

Vraćam mu džoint, još zbunjenija.

“Gdje? Ovdje? Netko ti je maznuo lijek dok si bio ovdje?”

“Ne, ispred trgovine, gdje smo se sreli.”

“Kako to misliš?”

“Argos, moja soba-s-pogledom, sjećaš se? I fenobarbiturati. Od toga će oni dobiti napadaj. Rekao bih, božanska osveta.”

“Oprosti, još uvijek ne razumijem.”

“Tamo spavam. Skučeno je, ali to mi je dom, znaš.”

Vilica mi se objesila. Preko puta mene sjedi beskućnik, jebena propalica, i pije moju skupu mješavinu kave. Kod Argosa sam pokupila skitnicu, pred svojim jebenim šefom? Pa to je čisti urnebes. “Kada je Bob otišao?”

Očito ga zabavlja što se ne mogu sjetiti.

"Izbacila si ga nakon što je on pokušao izbaciti mene. Bila si sjajna, moja junakinja.” Rukom napravi znak križa preko srca.

To možda i nije tako loše. Bob je bio toliko pijan da je vjerojatno bio posve nepodnošljiv. Ali kako sam mogla zaboraviti da je netko imao napadaj epilepsije na mom sagu? Da je barem Bob otišao prije nego što se išta dogodilo između mene i Vještog Muljatora. Ne znam ni kako se zove, a sada nema šanse da ga pitam. Popivši kavu, ošamućena od droge, nosim šalicu do sudopera. Nudi mi još jedan dim, odbijam.

“Ne, ne, hvala. Moram se srediti. Idem k mami. A ti?”

Sliježe ramenima, ispija kavu i odlazi po odjeću da se obuče. Vraća se, a ja više ne mogu izdržati, moram znati.

“Pa gdje smo te upoznali? Ne želim biti nepristojna, ali pamćenje me izdaje.”
Opet se crveni, dok navlači svoju prljavu komandosicu.

“Žicao sam od tebe. Tvoj kompa me pozvao da večeram s vama. Rekao je, ako mi dâ novac, potrošit ću ga na drogu. Tjednima nisam ništa pošteno pojeo, pa onda hvala. To mi je valjda bila božićna večera.”

Koji nadmeni gad, taj Bob. Što li su samo pomislili u restoranu? Dvoje užasno pijanih poslovnjaka i skitnica. Na moje veliko olakšanje, kreće prema vratima. Osjećala bih se kao zadnja hulja da ga zamolim da ode, a on će taj dan prosjediti na ulazu u trgovinu. Bože, poševila sam se s beskućnikom.

Ljubi me dok otključavam vrata. Sapun prikriva prijašnji vonj seksa.

“Hvala na svemu, dušo. Pretpostavljam da me više ne želiš vidjeti, ali hoću da znaš da si stvarno draga osoba.”

Je li moguće da je sve tako nevino? Jesam li doista učinila nešto krajnje milosrdno? Platila beskućniku obrok, spasila ga od napadaja epilepsije u snijegu, dopustila mu da na Badnjak ostane kod mene i priuštila mu vjerojatno prvu ševu nakon pustih godina.
“Znam gdje ću te pronaći ako budem htjela”, kažem dok se trudim upamtiti da više nikad ne prelazim preko Južnog mosta kad padne mrak. Čestitam mu Božić i, dok zatvaram vrata, on odjednom djeluje užasno zbunjeno. Samo da me ne pita može li ostati.

“Samo jedno. Moram to reći. Žao mi je.”

Od užasa nisam u stanju reagirati.

“Radi se o tome... Bilo bi mi draže da smo bili samo ti i ja, znaš, a ne utroje. Pridružio sam se samo zato jer si me ti zamolila. Obično ne spavam s muškima. Nećeš ružno misliti o meni, zar ne?”

S engleskoga preveo Miloš Ðurđević