Priča tjedna: 'Play! Play! Play!'

Točno u pet popodne razgrnuo je zavjese i uključio glazbu. Pažljivo je namjestio prste i mirno čekao.

Na točno određenom taktu osovio se kažiprst, pa onda i srednji prst. Titrajući naizmjence krenuli su za melodijom, lagano se gibajući po prozorskoj dasci. Isprva su tek piano vijugali ovlaš milujući zamišljeni podij, vrteći se u krugovima i blagim osmicama, a onda snažno forte poskakivali, nošeni urnebesnim ritmom. Pri udarnom krešendu pridružila se i druga ruka, slijedeći u stopu onu prvu. Prsti su usporedno izvodili navlas iste pokrete, uštimane do savršenstva, a onda se u lakom zamahu hitro podigoše uvis, nošeni snažnim palčevima, trepereći tako do smiraja umirućeg tona. Tad se nečujno spuste, isprepleteni, te jedno vrijeme miruju nepomični, dok palčevi odigraju svoju igru. No, to ne traje dugo i oni opet polete u jelenskim skokovima, udvostručeni u prozorskom staklu.

Baš u tom času, glazba stane.

Ruka zastane u zraku, a onda brže poleti negdje u stranu. Nervozno pritišće. Play! Play! Play! Začuje se nemoćno cviljenje stroja koji se pokušava pokrenuti. Error! Ruka vadi i umeće disk. Error! Opet pokušava, a onda umorna klone.

Navukavši zastore, odgurao se prema stolu. Ne može se plesati bez glazbe, uzdahne, sutra će pozvati majstora. Na žuti papirić pribilježi Error, pa ga zalijepi na kolica. Tako neće zaboraviti.

Pokrene kotače i napusti sobu.

U žutoj kazališnoj zgradi preko puta dva su se baletna para i dalje vrtjela udvostručena u velikom ogledalu, privodeći kraju svakodnevnu vježbu. 

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić)
foto: Wolfgang Sterneck