Hotel pokraj pruge

"Dvadeset i pet godina, dugo je to vrijeme", misli muškarac, gledajući kroz dim cigarete, vlakove koji prolaze ispod prozora hotela.

Prašnjavi mirisi starog namještaja i gostiju koji su djelić svoga života proveli u toj sobi s napuklim ogledalom i izlizanom foteljom, u kojoj ona sada sjedi sakrivena iza knjige, vraćaju ga u prošlost.
* * *
Bio je to njihov prvi zajednički vikend. Bijeg od svih. Potreba da se prvi put nađu sami u nepoznatoj okolini.
Hotel kakvih ima u svakom gradu odmah pokraj glavne željezničke stanice. Dolaze ovamo parovi na sat, ali i poneki koji zalutaju ne poznajući grad.
U to doba nije bilo interneta koji bi ih uputio u neki bolji hotel i ušli su u onaj najbliži. Samo da konačno budu sami daleko od svih.
* * *
I sada su tu poslije dvadeset i pet godina. Šašava romantična akcija prisjećanja na mladost. Sve je ostalo nepromijenjeno. Čak i količina izrečenih riječi. Ni tada kao ni sada riječi im nisu trebale i ne trebaju. Nekad su se razumjeli pogledima danas im niti riječi nisu dovoljne.
"Da prošećemo?"
"Vruće je", objavljuje glas iz fotelje.
Muškarac dalje gleda kroz prozor. Pod podrhtava prolazi vlak. Ljut je, ljuti ga njezina obnaženost. Zašto ne može pomisliti da je to znak žudnje, da ga izaziva.
*  *  *
Zaklonjena knjigom pitala se, zašto joj je okrenuo leđa?
Voljela bi da se okrene i pogleda je, vidio bi da ne čita da se skriva. Nije više sigurna u sebe i svoj izgled. U ovaj hotel sakrili su se prije dvadeset i pet godina pred roditeljima koji su mislili da su premladi za brak. Pobjegli su ovamo, a onda su noćnim vlakom, jednim od onih koji su prolazili ispred prozora, otputovali.
Sada su opet tu život je preko njih protutnjao kao jedan od ovih vlakova.
Došli su u dob kada više nije ugodno pogledati se u ogledalo. Nepodnošljivo je vruće, ali koža tijela ne smije se vidjeti, to bi bila uvreda za oči.
*  *  *
On i dalje gleda kroz prozor. Kasno popodne. predvečer će vlakovi prolaziti češće.
"Da odemo na raniju večeru?" pita.
"Mogli bismo", žena pristaje. Diže se i odlazi u kupaonicu. Šum vode djeluje umirujuće.
"Dok se uredi prestat će i vrućina, mogli bi sjesti na terasu", misli on.
Šum vode je prestao. Ona ulazi u sobu gleda njegova leđa još uvijek okrenuta sobi. Dim nove cigarete obavija mu glavu.
Ona se polako oblači, šminka, stavlja parfem na zapešća, uređuje kosu.
On još uvijek gleda kroz prozor.
"Možemo krenuti", kaže žena.
Muškarac uzima sako: "Sjest ćemo na terasu, ugodnije je."
"Idi ti, odmah ću doći."
Dok on odlazi hodnikom ona zna da će vlak doći na vrijeme i da ona neće biti ni na večeri niti sutra na proslavi zajedničke godišnjice mature.

Zlata Papić Gospodnetić