Kovačija

Čitajte pjesme Estele Perkov nastale na Radionici pisanja poezije pod vodstvom Dorte Jagić.

Kovačija

Bit će sasvim svejedno
ostavim li ponos u rukavicama
i koraknem,
stropoštam se
o sve godine (netrpeljive)
minute pomicanja naših unutarnjih
svjetova
banketa
naših duša

s kvakom u ruci
tek nit povezanosti s onom
predšestominutnomsamomsobom
tjeram čula da miruju
a rasplićem jezik

Rasplićem jezik
ne bih li
umjesto uobičajenih brukava i bušenja
ja skladala svoj
orkestralni koncert (grosso)

kao tvoje ruke u oronulim žutim rukavicama
dok mi pokrivaš
uši dekama
predšesnaestogodišnju tvoju mene

i neće mi biti dovoljne
tek četiri ipo minute
tih (nekih) frekvencija
da ti prepričam,
glasnicama oblikujem/dočaram
sve čemu me naučila skromnost

ruka popušta
glas se utišava
I onda se,
kao i svake nedjelje
u 9 manje 20
razmota(va) nježnost

Kaput/zašij da ne poteče

nosim te na ramenima kao i
gorke misli svakog dana
šakama/ dlanovima/rukavima
cure
u unutrašnjost
što se tvoja dimenzija povećava,
to se moj kapacitet smanjuje

Uvlačila sam nas oboje
u taj skriveni svijet banalne igre
tko će povući dugme, put prvi

u njemu smo se gutali zagrljajima
nitima spajali na pohabanim rubovima

A sad,
sve što je prostorno daleko i nepoznato
brine moje uvele prste
kopajuće po nekadašnjim riznicama

zato odlažem u tebe
zrake koje sakupljam
kad se odlijepim od tkanine
i sastružem prvi zrak

odlažem i lucidne snove
možda se objelodane
ako se izmigoljim na prvo svijetlo

Svakako,
stišćem svoje
već uvele prste
i petljam nas nitima
u nebrojene čvorove

Supstance nekoć

navući ću bijele rukavice
i sa bijele jastučnice
secirati svo tvoje postojanje
udahni triput,
al nijednom dovoljno glasno
pred zoru blijedi sve što mogu nazvati svojim

ostavljam te na tlu gostinjske sobe
uvelu od neprestanog podlijevanja
prošlogodišnjim tekućinama
kancerogenih svojstava

vrijeme protječe a nas ostavlja slijepljene
koči me tvoja smjelost
način na koji rastapaš
supstance nekoć ljubavi
i ne znam
kako da ostanem nepristrana
na sve tvoje validacije
prožimanja i prostranstva
u koja ne ulazim tako često
a opet,
uronjena u prvi snijeg,
prelazim u dugotrajnost

koračam pitomom stazom
ti obrastaš bršljanom
i trgam jastučnice
u koje sam
vakumirala našu ljubav