otac
Imao si usta puna šume
Kojima si učio kako se dozivaju rijetke biljke
To tvoja ptica viri iz kljunova ruku
I tamno rastvara grmlje bagremova
To tvoje besane misli proždiru poput zvijeri
Naše tanane omče kojima omatamo
Gromko tijelo.
Stvorio si tvrđavu, utisnuo prazne riječi u meko mjesto
Koliko samo tajni pluta između dovratka i
Stisnutih šaka
Pazi!
Tvoj korov nam brani ući
Onjušiti pulpu
Čime nas to štitiš tako
Okrhnut i jedak
Kao samotna životinja kročiš napuknute glave
Zubima melješ tamo gdje se ima proći
Dopusti mi da udahnem narav
Da se smjestim kao žena, netko srodan
Tvoje oči, kost i kožu namještam kroz dane
Pa se gledam
Sva u čudu.
prsten
Prstima treba nešto srebrno i gorko. Njišem te pogledom
Pa zastanem i obujmim oval
Svu prošlost koja je u tebe upisana.
Kada ste si znali imena i oblike, vodila te ulicama
Uzbrdo i sanjala more
Čovjeka koji će provući svo to njeno kroz kamen
Zatim bi te primila čvrsto i pokazala glatku površinu kao da se
/ podrazumijeva
Da ovo ovdje neće postojati.
Možda smo mjerile vrijeme drugačijim očima, voljele različite
/ ljude
Ne moram pamtiti.
Dopuštam da mi se urezuješ u kožu, oksidiraš u pore
Budeš mi beznačajan
Tek predmet.
Christinin svijet/ Andrew Wyeth
Koji to svijet Christina promatraš?
To što se odvija u kućama tek je užurbana nijemost.
Tamo su ljudi – pomisliš
U ambaru hrana koju su skupljali čitavo ljeto za svoja slamnata
/ usta
(a noge su tako krhke danas
nemoćne za bijeg)
Sada slavimo tvoj dolazak
Zašto samo sjediš u nepokretu
Kao da iščekuješ
(a zapravo čezneš)
Jer je samoća jedino tlo na koje se oslanjaš
A iznad tebe je prostor
Hladna ploča međuigre
Koji će te sabiti
Natjerat da nas pogledaš.
konfeti, baloni, siledžije
Kasno je
Te paradne godine su prošle,
pomislim
Da je kasno i da sam umorna.
Cijela kolona se izredala
Konfeti baloni siledžije
Pogrde prijekorno veselje.
Pila sam i bila zabavna
Tukla sve pred sobom
Kasno je pomislim
Kao predaja
Ovaj sat što me razvlači
Dok brižljivo peglam haljine sitna zadovoljstva
Lipanj je tek zgulio kožu.
tako je opečen jezik kada se ne koristi
I prsti smaknuti od vode
U ovoj sobi od misli
Zovete me na večeru
Hranite me
Pješadijo nepozvanih
Upregnite udove
I bit ćemo djeca
Ponekad.
vrteška
ti si kao mala lijepila oblake slinom
i sva začuđena brojala hrušteve u kutiji
ponekad bi satima čekajući majku rastezala
gumi gumi
sve dok gladi ne bi postale brončane kosti koje vire
kroz ljetnu haljinu
od leptirovih krila mazala si oči plavo
gradila tajni svijet od plahti
bila si vrteška
narisana glava opravljena sestrinom sjenom
ti si sasvim sigurno uzjahala vjetar da bi s petog kata
pljuvala u nepoznato
kao kakav dječak bez grudi i sva od nogu
krala prve klipove ljeta
ti si voljela svoje razmaknute zube, krvava koljena
i mač od drveta
da rastvoriš divljinu satima bi hodala šumom.
***
Jasmina Mujkić
foto:
John Carlin Pjesme su nastale u sklopu Booksine Radionice pisanja poezije koju je vodila Dorta Jagić.
