Intima

Donosimo poeziju Bojana Krištofića nastalu na radionici pod vodstvom Dorte Jagić.

Intima

Drugome stvarno pokloniti povjerenje, to je:
podijeliti izmet pregolem i pretvrdoglav
struja dana da odnese; dozvoliti bliskosti
da vas zaista vodi, to je: hvatati dah
dok kuhinjski čekić usitnjava kredu
u obijesnu svrhu ― šarodrevni prah; to je:
podizati kule u pijesku, da ih jedno drugom
rušite kao King Kong još nevini New York;
juriti skupa biciklističkim stazama, ne bojeći se
golih električnih romobila što nadiru odasvud;
nastavljati čitati Harrya Pottera, dok svi ostali
na svijetu odavno spavaju (raspravljajući, usput,
o ontologiji Voldemortovog zla); to jest:
prihvatiti da pusa u čelo zasad ostane
otisak prsta, pritvorena vrata,
upaljeno svjetlo. 

Bez naslova I.

blijedožuti kauč
s obrisom ogromne mrlje
posred prostirke
možda trag
prijateljevog krhkog mjehura
možda odraz
slatkog drskog krvarenja
možda otisak
mekoće neumornih sjedača
protivnika zora pratilaca
izvora noćnih tekućina
možda samo
razjapljeno ždrijelo kitopsine
bljuvačice kostiju
gutačice kapanja
kap po kap
kost po kost

Bez naslova II.

Gradsko vijeće Trilja
nastavlja s radom.
Zašto ta vijest stiže
iz Opatije, ostat će tajna.
Vlada je riješila da ga
raspusti…
Prokleta bila Vlada!
Visoki upravni sud je odlučio
poništiti Vladin potez…
Živio Visoki sud!
Živjeli mudri i časni suci!
Milostivi
prema Trilju
(Jednom sam tamo, po zvizdanu
dremuckao na travnatoj terasi restorana
kraj obale Cetine, nije bilo nikog
osim mene, dok odjednom na livadu
nisu stupili: guverner HNB-a,
pratilja prelijepa za blještavu bjelinu
njegove košulje, i jednako bijeli prijatelj,
i navalili na janjetinu
s bijelim lukom i bijelim kruhom.
Bio sam zahvalan što su došli,
bez njih je sve bilo prezeleno.)