Ikona

Čitajte poeziju Jasne Dragić nastalu na Dortinoj radionici poezije u Booksi!

Ikona

Spavaćica kao lijana
smotana oko moga tijela
noge ipak, hitre
dok stubama zagrijavam
potplate sandala i
zglobove sa srebrnim lančićima.
Zašto sam
zašto sam čekala
dvadeset godina
da se ušuljaš
u moje plahte
moje jastuke
moje tijelo.
Zašto nisam popila
kao vino
opojnost muške mišice
onih zoromaglica
u vršcima
srebraste vodenvrbe.
I sad je ona
vrba
ista
a ja novosatkana
u rijeku silazim
srebrolančići zveckaju
predugo sam
svadbeno ruho tkala
budale su ispraznile
sve moje bajkomate.
Sad sam usahla
rijeka me hladi
i pere moje bjesomore.
Kako sam vjerna,
kažu
ma, što ja imam
od te vjernosti,
molim vas?

Stranca u noći
rekao bi Sinatra.
Zašto sam čekala?
Dvadeset godina!
Dva... de... set...
No, Telemah me zove...
možda samo zbog njega
kovrče su mu tako mrke
kao moje.

Stablo u snijegu

Hladnoća me prožima
kao da mi bjelina snijega
zasjeca kožu
stablo crno
bez ruku
samotno
klonulo
iz te bjeline
kao avet strši
plaši poziva na gozbu gavrane
i sve grabežljivce.
Dušom tvojom, draga Slavo,
svoje trbuhe gladne htjeli bi nasititi.

O, da sam bar mogla
tu tvoju
raspadljivost
razdvojnost
zagrliti
istisnuti
iz tvog nijemog grla
u kuglu malenu
da ju progutam
sazvačem
ispljunem u Kupu rijeku
da te spasim
saskrijem od utvara
u modrozelene lopoče i duboke trave.

Danas sam željela

Danas sam željela
postati magnetska silnica
nitasta
nevidljiva
da se provučem
kroz telefonsku slušalicu
i sjednem u tvoje uho
kao dodatna membrana
ili bubnjić
da ti progovorim uvijeno, lažno
o njegovim rukama slabih mišića
na kojima se plave krugovi trombocita.
Tvoj strah bubri
nadire u valovima
i ja kao magnet
gutam polje tvoje rastrojenosti
plimu tuge
stisnutu u slogove
koji šušte iz tvog grla
kao mlaz tople krvi iz slomljenog vrata
neke srne.
Danas sam željela
da, mila moja, budeš Margarita
zajašeš konja i življa nego ikad
vratiš svoga Majstora.