'Zavičaj, zaborav' napisan je šezdeset godina prekasno, u trenutku u kojem je diskurs o Drugom svjetskom ratu izgubio svoju važnost i svoj semantički potencijal .
Andrea Zlatar svoje kritičko čitanje obogaćuje intimnom pripovednom notom na tragu esejističke prakse Dubravke Ugrešić, ali sa znatno blažom ironijskom distancom.