Začitavanje: 'U smiraj dana'

Michael Cunningham, U smiraj dana (Alfa, Zagreb 2011.; prevela Maša Brala)

U svom najpoznatijem romanu Sati Michael Cunningham se izravno intertekstualno povezuje s Gospođom Dalloway, ali i s biografijom Virginije Woolf. Novo djelo, U smiraj dana, u nekom se smislu nastavlja na Uliksa, iako je pisano drugačijom književnom tehnikom. U prvom redu to znači da Cunningham sad doista priča priču, i to danas prilično u književnosti omiljenu priču, o životnoj krizi jednog čovjeka.

Peter Harris bavi se trgovinom umjetninama i ima malu galeriju u New Yorku, gdje živi sa suprugom Rebeccom. No Peter upravo navršava 44 godine, a ta mu obljetnica služi tek kao okidač krize srednjih godina. Iako je svjestan da 'ima sve' – dobar brak, novac, posao koji voli – progoni ga osjećaj banalnosti, neispunjenosti i želje za nečim neodređenim. Događaj koji će sve promijeniti dolazak je Rebeccinog mnogo mlađeg brata Mitzyja, koji je u mnogome prava suprotnost Peteru: neodgovoran, ovisan o drogama, biseksualan, mlad i iznimno lijep…

Tako Cunningham koristi stari zaplet koji pokreće dolazak stranca, a koji uzrokuje korjenite promjene u svijetu romana. U ovom slučaju stranac i nije stranac, nego član obitelji, ali je osoba koja – s obzirom da izgleda tako "da bi ga trebalo izliti u bronci" – na neki način povezuje dva ključna aspekta Peterova života: umjetnost i svakodnevni život. Oba mu se čine manjkavim: umjetnost zato što su umjetnici na koje nailazi dobri, ali nisu genijalni, a život zato što je naprosto običan. Kako se gotovo čitav roman bavi Peterovom introspekcijom – prelazeći iz pripovjednog ja u on, pa čak i u ti – zapravo se radi o pokušaju da anti-junak spozna samog sebe. Jedan od bitnih elemenata te spoznaje bit će otkriće da je barem dijelom gay, ali je želja za Mitzyjem dio šire Peterove potrage za ljepotom.

Problem je, naime, što se nalazi ispod ljepote, i to ne samo što se lijepih ljudi tiče, nego i umjetnosti. Iako se U smiraj dana prvenstveno bavi odnosima između likova, pozadinu čini mikrosvijet trgovaca umjetninama u New Yorku, koji je onda poprište niza sjajnih epizoda, poput one u kojoj Peter s teško oboljelom prijateljicom stoji pred izloškom u muzeju Metropolitan. Izložak je djelo kontroverzonog Damiena Hirsta, zove se 'Fizička nemogućnost smrti u umu živog' i predstavlja mrtvog morskog psa u ogromnom tanku formaldehida. Cunningham će se često tijekom romana vraćati na probleme vizualnih umjetnosti danas, što je vješto upleteno u radnju. Iako je ljepota stoljećima bila ključni element umjetnosti, većina je suvremenih slika i skulptura sve prije nego lijepa. Pitanje je to koje odavno pretresaju i teoretičari umjetnosti i filozofi, a Cunningham sjajno izabranim primjerima uspijeva svemu tome dati i ironični prizvuk. Tako su u Peterovoj galeriji izložene zamotane slike, pa se njihov sadržaj ne vidi. No kad se jedan omot slučajno podere, ispod proviri potpuno provincijalna slika.

Cunningham, dakle, u ovom romanu koristi niz literarnih i vizualnih klišeja i njima se poigrava. Na razini pripovijedanja stalno se, izravno i neizravno, aludira na niz pisaca, od Joycea i Rilkea, do Flauberta i Fitzgeralda. Na taj način, između ostalog, i U smiraj dana postaje vlastitom temom: i to je suvremena umjetnost, samo u ovom slučaju ne likovna. No ne radi se o romanu koji želi pripovjedno šokirati; on je pripovjedno manje zahtjevan nego Sati i prvenstveno je usredotočen na likove i priču. Kako je Cunningham sjajan pripovjedač, sve mu ovdje uspijeva.

Iako po svim karakteristikama pripada postmodernizmu, ovaj roman na stilskoj razini postiže ono o čemu na tematskoj razini govori. Žudnja za ljepotom dolazi do razrješenja u samoj ljepoti teksta. To, dakako, nije ljepota klasičnog romana, ali zato nije ništa manje lijepa.

Vesna Solar