Začitavanje: 'Svagdanja borba'

... S godinama naučimo barem toliko da neke od tih bitaka možemo i preskočiti. I to je otprilike najbolje čemu se možemo nadati.

Od kad je Fibra objavila drugi dio Svagdanje borbe, ovog, po svemu, iznimnog djela, puno je vode proteklo Savom i Dunavom. Ivo Sanader u to vrijeme bijaše ugledan građanin, a Anželina Žoli i Jonathan Franzen nisu još ni sanjali da na svijetu postoje mjesta gdje svjetlost njihove slave doista može razbiti mrak. E, da, prošlo je već nekoliko gladnih godina od tad. Sve do danas na ovom mjestu pratili smo uglavnom recentna izdanja, najfriškije stvari iz svijeta književnosti. Pa čemu onda u proljeće 2012. začitavati nešto što, barem iz perspektive izdavaštva, spada u prapovijest? A uz sve to je i strip. Evo zašto:

Svagdanja borba Manua Larceneta (Fibra, 2007. – 2008., prijevod – Goran Marinić) nije samo jedan od najboljih stripova ikad prevedenih kod nas, nego i jedna od najboljih stvari koje sam pročitao u posljednje vrijeme. Ovako kad pogledam - i meni prethodna rečenica na trenutak zvuči kao svetogrđe, velika neistina ili, u najmanju ruku, debelo pretjerivanje, ali onda uzmem bilo koji od dva albuma, prelistam par stranica i da, Svagdanja borba definitivno spada u sam vrh prastare vještine pripovijedanja.

Kad su mi dvojica prijatelja, koji, usput rečeno, o stripu znaju, pa, valjda sve (stripaši su baš onako temeljit svijet), govorili da je Svagdanja borba nešto što se naprosto mora pročitati, mislio sam, ma da, pročitat ću jednog dana. Strip je to, brate, nije novi, dugoočekivani roman američkog Tolstoja – Jonathana Gorespomenutog Franzena, po kojeg smo, mi načitani Hrvati, zorom trčali na kioske (kao onog znamenitog dana kad smo se ispred istih tih kioska tukli za besplatan primjerak Ecove uspješnice Ime ruže).

Priznajem, sve donedavno i sam življah u uvjerenju da se u prostoru devete umjetnosti ne može događati ništa što bi izlazilo iz okvira onoga što zovemo 'pukom razonodom' (mislio sam o stripu otprilike isto što je onaj nesretnik izjavio za Beethovenovu 9. simfoniju – 'Da nešto vrijedi ne bi bila deveta nego prva').

Kakva paklena greška. Tako je to kad se ravnaš po predodžbama neupućenih, umjesto da se sam uvjeriš. Da skratim, uzeo sam na koncu Svagdanju borbu ni u snu ne očekujući da je to jedna od onih stvari zbog kojih ljudi hladno promijene vjeru. S književnosti, primjerice, prijeđu na strip, a sve to na zgražanje rodbine i prijatelja. Najveća magija Larcenetove Svagdanje borbe leži u činjenici da je on ispričao jednu potpuno običnu priču, nešto za što će svaki nevježa pomisliti – Isuse, pa to sam i ja mogao.

Fotograf Marco godinama posjećuje psihijatra ozbiljno sumnjajući da će od tih tretmana, seansi ikad biti koristi. No kad to nakon osam godina iznese pred njega, doktor ga s nekoliko efektnih fraza pokoleba, pa čak i zastraši uvjeravajući ga da je razvio 'vrlo opsesivna ponašanja i isto tako opsesivne neuroze'. Ruku na srce, isto to mogli bismo danas reći za svakog drugog čovjeka. Nije li sve ovo što se događa u modernim društvima današnjeg svijeta u najmanju ruku zastrašujuće. Razviti nešto malo opsesivnih ponašanja i neuroza najmanje je što nas može snaći. Mislim, nije to nikakav big deal.

Za razliku od mlađeg brata Georgesa koji već živi sa ženom svog života, i s kojim se on izvrsno slaže, Marco je samotnjak. Živi s mačkom Adolfom, noćnim tjeskobama, okružen prirodom i pokojim idiotskim susjedom. Znate te 'ugodne' seljačine što hodaju okolo s dvocijevkama i krvoločnim dobermanima pazeći da im netko slučajno ne ugazi na imanje. Nakon susreta s dobermanom trogloditskog susjeda ranjenog Adolfa pronađe dobronamjerni starac i Marco ga izbezumljen od straha vozi u veterinarsku stanicu (Adolfa, ne starca).

Iz iskustva sa ženama Marco je naučio da voli samoću – očarava ga odsustvo, prisutnost ga gnjavi. Mlada veterinarka Emilie, koja je zaliječila Adolfove rane, ne mari za to i ulazi u njegov život (Marcov, ali i Adolfov).

U vrijeme kad Marco upozna Emilie s Georgesom i Naimom, Naima je trudna i kako to i inače biva, Marca već sutradan čeka razgovor s Emilie na temu – budućnosti. Težak je to trenutak u životu većine muškaraca i Marco po tom pitanju nije ništa bolji. Emilienu usputnu izjavu da bi joj se svidjelo danas-sutra imati klince Marco doživljava kao izravni atak na njegov način života i nepotreban pritisak. I eto vraga – Marco vjeruje da se stvari pokvare kad ih mijenjaš.

To je samo početak Svagdanje borbe, epa o običnim ljudima, poluautobiografske priče u čijim će se krhotinama prepoznati svatko od nas. U ostatku priče vidjet ćemo Marca u odnosu s roditeljima, očevim prijateljima u brodogradilištu koje se zatvara, njegov odnos prema umjetnosti i ljudima koji u isto vrijeme mogu biti veliki umjetnici i još veći šupci.

U pozadini Svagdanje borbe valja se oštra kritika političkog trenutka koji će iznjedriti jednog Sarkozyja, kritika zadriglog nacionalizma koji je uvijek i svugdje isti i nikad ne donese ništa dobro. Manu Larcenet ispričao je priču koju svi mi, više ili manje, prepoznajemo, priču koja će nas nasmijati i od koje će nam neki vrag zastati u grlu, o načinima preživljavanja u doba velikih previranja u društvu. Veliko je to i nagrađivano djelo nastalo u čudesnom i neočekivanom prostoru stripa. Atmosferom i ljubavlju koju autor, ali i čitatelj, osjeća prema svakom liku, te načinom pripovijedanja koji te kupi od prvog kadra, priziva u sjećanje Sideways Alexandera Paynea, ono najbolje od Jarmuscha i Valjarevićev Komo.

Emmanuel Manu Larcenet rođen je 6. svibnja 1969. Uz Lewisa Trondheima i Joanna Sfara, najistaknutiji je predstavnik revolucionarnog novog vala strip autora koji su učmalom francuskom stripu udahnuli prijeko potreban dašak svježine, uzbudljivosti i aktualnosti.

I da, kad već prekopavate po stripovima, potražite svakako Blast, još jedno Larcenetovo remek-djelo, još uvijek u nastajanju (prvi dio također je objavila Fibra).

B.Š.