Začitavanje: 'Religija za ateiste'

Allain De Botton, Religija za ateiste (SysPrint, 2013.; prijevod Patricija Vodopija)

Religija za ateiste naslov je najnovije knjige švicarsko-britanskog filozofa i pisca Alaina de Bottona koja uskoro izlazi u Hrvatkoj prikladno najavljujući De Bottonov dolazak u Hrvatsku na konferenciju Hrvatskog telekoma.

De Bottona je književna kritika i publika zavoljela još prije dvadesetak godina, kad je postigao veliki uspjeh svojim prvim romanom, Ogledi o ljubavi. Ipak, osobeni stil i tematiku razvija nešto kasnije, u knjizi Kako vam Proust može promijeniti život. Djelo je to koje je doista početak 'debottonizma': radi se o nefikcionalnoj pripovjednoj prozi koja na pristupačan, zanimljiv i duhovit način iščitava navodno teško čitljivu Potragu za izgubljenim vremenom, da bi Proustov roman zatim izravno povezao sa svakodnevnicom čitatelja. Pristupanje takozvanim velikim i teškim temama na popularan način te njihova interpretacija u svjetlu praktičnog života otad je zaštitni znak de Bottonovog pisanja.

Prokušani način funkcionira i u Religiji za ateiste, djelu koje nije de Bottonovo najbolje, ali je zasigurno najkontroverznije. Već i sam naslov zvuči kao contradicito in adjecto: ateist je po definiciji čovjek koji nije religiozan, pa što će mu nekakav 'vodič po religijama'? Stvari su, međutim, znatno zamršenije. Religija za ateiste pokušaj je povezivanja sekularne kulture u kakvoj danas živimo i mudrosti velikih, tisućljetnih religija: židovstva, kršćanstva i zen budizma (o islamu, zanimljivo, ni riječi).

De Botton počinje izjavom kako se "ni u jednom trenutku nije pokolebao u stavu da Bog ne postoji". Ipak, njegov ga ateizam ne sprečava da s jedne strane sagleda niz problema koji muče suvremenog čovjeka, a da s druge strane pokuša odgovor naći u religijskim učenjima. To, međutim, ne vodi nekoj obnovi religioznosti. Religije se, naime, ne svode na vjerovanje u neko više biće; one su, od svojih davnih početaka do danas, promijenile svijet na način koji nije uspio ni jednom posve sekularnom pothvatu. To naprosto znači da religije obiluju dubokim uvidima u ljudski život i svijet. Ateist se zato u najmanju ruku ne bi trebao olako odnositi prema religiji i religioznosti, a ponajmanje bi ih trebao potpuno odbaciti samo zato što ne potpisuje njihovu prvu premisu.

I to je misao od koje de Bottonov počinje: religije trebaju biti predmet zanimanja čak i onih koji nisu religiozni. No, što bi to zapravo značilo? Da li da se svi ateisti bace na proučavanje Tore? Ne, De Bottonov odgovor na to pitanje zamišljen je drugačije, jer je zasnovan na pronicavoj filozofskoj dijagnozi stanja suvremenog sekularnog društva u kojem svi mi – bili religiozni ili ne – živimo. Velik dio Religije za ateiste bavi se analizom kako ljudske prirode tako i suvremenog društva, a donekle i samih religija. Upravo su ti mali filozofski izvodi – jer, naglasimo, De Botton ne piše tradicionalne filozofske rasprave – vjerojatno najbolji aspekt ove knjige.

Primjer takvog izvoda je pokušaj objašnjenja velike popularnosti marijanskih svetišta. Kako je kršćanstvo, kao i svaka velika religija, iznimno mudro, ono dobro poznaje ljudsku prirodu i na nju gleda realistički: ljudi su slaba, nestalna i prilično nerazumna bića. Sekularno društvo, naprotiv, uvjerava čovjeka da može sve što želi, te u tom svom hiperoptimističkom stavu potpuno zanemaruje niz problema s kojima se suvremeni čovjek susreće. Zato je odraslom čovjeku danas gotovo zabranjeno priznati da se nekad osjeća zbunjeno, izigrano i da želi majku da ga utješi, baš poput djeteta. Kršćanin će u takvom trenutku naprosto kleknuti pred kip Djevice: "Zdravo, Marijo…". I to će ga utješiti, zadovoljiti njegovu emocionalnu potrebu, dok suvremeni ateist ne zna što da počne.

Zato ateisti trebaju religije: da od njih nauče kako se nositi s nizom problema koje život donosi. Ako se iz religija 'odstrani' bog, ostaje ogromno 'spremište' tisućljetnih mudrosti. One se onda, prema de Bottonovom mišljenju, trebaju na neki način 'prebaciti' u svjetovno područje. Svjetovni Hramovi nježnosti u suvremenoj bi kulturi mogli zamijeniti marijanska svetišta.

De Botton izravno povezuje problematiku religije, koja se prvenstveno bavi transcendentnim, i svakodnevni život. Ide tako daleko da smatra kako se mudrostima iz religije može i treba 'popraviti' praktičan život. Tako londonsku Galeriju Tate ne bi trebalo organizirati prema slikarskim školama, već bi trebala postojati Dvorana ljekovitog djelovanja prirode, Dvorana ljepote jednostavnosti i sl.

U ovom djelu de Botton svoje teze proširuje u odnosu na svoje ranije knjige. Dok se Kako vam Proust može promijeniti život bavila poboljšanjem života pojedinca, ova se knjiga bavi poboljšanjem čitavog društva. U širini zamaha i sugestijama kako smanjiti patnje suvremenog čovjeka leži glavna slabost Religije za ateiste. No, sama činjenica da se predlaže stvaranje ozbiljnog dijaloga između ateista i vjernika iznimno je važna.

A to što je sve izvedeno na iznimno šarmantan, zabavan, pitak, 'debottonovski' postmoderni način, samo je još jedan veliki plus za knjigu koju trebaju pročitati i ateisti i vjernici.

Vesna Solar
Foto: Linus (flickr)