Začitavanje: 'Prodavač prošlosti'

"Ime može biti osuda. Netko vuče svoje ime kao što rijeka valja mulj najon jakih kiša. I ma koliko se opirao, ime mu nameće sudbinu. Neka druga imena, naprotiv, nose se kao maske: skrivaju, varaju. Ipak, većina imena nema takve moći." A ime glavnog junaka Prodavača prošlosti (SysPrint, 2008.), angolskog pisca Joséa Eduarda Agualuse (1960.), jedno je od ovih koja se nose kao maske. Félixa Venture daleko je od pustopašnih junaka petparačkih pustolovnih romana, iako mu ime podsjeća na njih. On je crnac, ali tamne tonove na njegovo lice bacaju samo sjene stare kuće iz koje gotovo ne izlazi na ulice Luande, glavnog grada bivše portugalske kolonije Angole. Albino je koji za život zarađuje prodavajući stare knjige i  stvarajući alternativne prošlosti bogatim prominentima koji žele u suvremenoj Angoli biti stupovi novog društva ili s iluzijom plemenita porijekla ili s izbrisanim grijesima iz građanskog rata (1975. – 2002., oko pola milijuna mrtvih).

Venturina usluga mijenjanja prošlosti uključuje zanimljivu priču, obiteljsko stablo na kojem vise probrane glave iz povijesti, a s njime i materijalne hvatače sjećanja, poput obiteljskih fotografija. Nekada se od njega traže i zahtjevniji podvizi: jedan je ministar svoje disidentstvo u Portugalu, gdje je, tijekom rata u rodnoj zemlji, zarađivao na lakovjernim kućanicama, htio prebrisati memoarima o ratnom junaštvu. Ventura je ispisao stranice te lažne povijesti, a svoje demijurško djelovanje opisuje kao napredniji stadij književnosti: "Smatram da je ono što radim napredniji oblik književnosti. I ja stvaram zaplete, izmišljam likove, ali umjesto da ih držim zarobljene u knjizi, ja im udahnjujem život, bacam ih u stvarnost." Pružite svojoj djeci bolju prošlost slogan je s Venturine podsjetnice, a njegova karijera Agualusi dopušta da ekonomično razrađuje teme poput  nejasnih granica sjećanja i tendencije da osobni ili nacionalni identiteti postaju mitovi. Agualusina Angola, zemlja snova i minskih polja, svakog se dana iznova dosanjava.

Priču nam pripovijeda duhoviti, eruditski nastrojen macaklin Eulálio. Ime mu je nadjenuo Ventura, a on se ne buni. Ali svoje pravo ime, ono koje je nosio dok je bio čovjek, ne otkriva. Njegove sveprijanjajuće šapice dopuštaju mu da vlada labirintima kuće imajući Venturu uvijek na oku. On je skoro-svevideći pripovjedač, muhojedac na zidu. Labirinti su Eulálijeva sudbina, jer on je Borgesova reinkarnacija (roman daje natruhe, Borgesov je i epitaf na početku, a Agualusa je kasnije u intervjuu potvrdio sumnje). I doista, Eulálijevi su snovi začudni poput Borgesovih kratkih pripovjedaka, labirinti u kojima on pronalazi komadiće prošlog života, kojima dominira nedostatak hrabrosti za pravu ljubav, i dovodi u pitanje ono što cijelo vrijeme smatramo stvarnošću.

Sustanari, čovjek i macaklin dijele samoću, ali i nijemost: Eulálio ne može govoriti jer je macaklin, a Venturu mnoštvo iskonstruiranih laži (pa i ona o vlastitom porijeklu) sprječava u izricanju istine. Vlagu i tišinu stare kuće raspršit će dolazak neznanca (Ventura će ga prekrstiti u Joséa Buchmanna), koji će fiktivnu prošlost početi shvaćati kao stvarnost. Ventura će zavoljeti mladu Angelu Luciju, ali susret pučista iz sedamdesetih i ostarjelog agenta potjerat će priču prema prenaprasnom svršetku. Ventura će ostati sam sa svojim knjigama.

Agualusa (novinar, pisac i dramatičar; živi u Angoli, ali mu nije stran ni ostali luzofoni svijet; bijelac) priznaje utjecaj magijskog realizma, kao i da mu je Eça de Queiroz (najveći portugalski realist; hrvatski prijevodi: Relikvija, Odabrane pripovjetke), uz Borgesa najveći uzor. Mnogim literarnim referencama (Montaigne, Coetzee, Chatwin, Pessoa) i znakovitim podtekstom Venturina posla Agualusa istražuje zakutke fikcije, suprotstavljajući je poslijeratnoj stvarnosti ("U knjigama je sve što postoji, često u bojama koje su i više nego istinske, a bez stvarne boli svega što postoji. Između života i knjiga, sine moj, izaberi knjige"). Nakon osamostaljenja Angole, kojoj su Portugalci ostavili guturalni jezik i kulturno naslijeđe kojim vlada sjeta, ona je postala hladnoratovsko igralište, na kojem su svoje interese vidjeli i Rusi i Ameri i Kubanci i Južnoafrikanci. Račvaste staze dugog građanskog rata koje se polako počinju raspletati, čine tihu pozadinu ovog intimističkog romana ispričanog u trideset i dva kratka poglavlja. Fragmentarnost objašnjava redak iz knjige koji sjećanje smatra krajolikom gledanim kroz prozor jurećeg vlaka. Često obrađivanoj temi relativnosti sjećanja/povijesti/identiteta Agualusa udahnjuje novi život svojom mističnom satirom, što je vjerojatno smatrao i žiri kad je Prodavaču dodijelio prestižnu Independentovu nagradu za prijevodnu prozu 2007.

Srđan Laterza